2. nagrada ‘Pinklecfesta’: Putopisnica s Južnih mora – tri pisma

PISMO PRVO: Božić i Nova godina

M/b „Janus“,  Tihi Ocean, u plovidbi iz Paname za Tahiti, ponedjeljak 3. siječnja
Dragi prijatelju,
Puno hvala na tvom brzom odgovoru. Sad me je već pomalo sram jer Ti odmah odgovoraš na moja pisma, a ja se kilavim i odugovlačim. Nije to samo radi posla. Element lijenost se tu isto može ubrojiti. Rekao si kako imamo dovoljno vremena sa sve, samo da vrijeme treba znati pametno iskoristiti. E, vidiš, na žalost, ja sam iz tog predmeta uvijek u životu imao loše ocjene. Hebi ga, kaj ja tu mogu! Već sam (skoro) ostario, a neke stvari još nisam naučio.
A što se moga broda tiče, ja vodim ovu uobičajenu brodsku muku. Nekad više lijepo, nekad malo manje lijepo, sve u svemu, standardno, stanje redovno, da ne zamaram sa crnim detaljima.
Joj, zamisli kako bi to dosadno bilo u životu da nema neplaniranih problema…
Ma, gledajmo život sa ljepše strane…
Božić smo na brodu proveli radno. Badnjak u luci Cristobal, na kontejnerskom terminalu Manzanillo u Panami sa iskrcajem i ukrcajem kontejnera, kao da je najobičniji radni dan. Simbolične darove smo metnuli pod bor za sve časnike i posadu i svi su bili veseli. Ne treba čovjeku puno da se razveseli. Na sam dan Božića smo bili u prolazu kroz Panamski kanal. Manovre brodom ulaza i izlaza iz ustava, uski kanalski prolazi, posla puna pipa…
Na telefon sam se čuo sa kapetanom Lugomerom, no ovaj puta nismo uspjeli isposlovati raspored da on dođe pilotirati moj brod. Drugi put ćemo biti bolje sreće! Nadajmo se!
Onih deset dana plovidbe od Paname do Tahitija je prošlo dosta ugodno. Stalno u ekvatorijanom području Tihog Oceana, pratili su nas SE trades – jugoistočni pasati, oni ugodni stalni vjetrovi, ne previše jaki tako da ne stvaraju prevelike valove, ugodno pirkaju i čovjek ima osjećaj topline, a ne prevelike vrućine. Makar je temperatura oko 30 stupnjeva, to se ugodno podnosi. Prekrasno za jedrenje i čisto mi je žao što na mome brodu nemam jedara. Svakih nekoliko sati je preko nas prošao po koji kišni oblak i malo osvježio zrak, pa je temperatura od 33 znala pasti čak na 27 stupnjeva Celzija, no samo na kratko vrijeme.
Prvo smo prošli pokraj otočja Galapagos (Archipelago de Colon), onda južno od Iles Marquises (Fenua Enata), onda između otoka Tuamotu arhipelaga, sve do Francuske Polinezije, Iles de la Societe (Društveni otoci) do one južne grupe, Iles du Vent (Privjetrinski otoci), među kojima je najveći Tahiti i na njemu luka Papeete.
To mi je bilo veliko zadovoljstvo, prolazeći pokraj tih otoka i koraljnih laguna, podsjećao sam se onih knjiga o otkrićima novih svjetova, putovanjima kapetana Cooka, Vasca de Game… U mladim danima sam takve knjige naprosto gutao. Mnoga zemljopisna imena iz tih knjiga su mi jos uvijek u sjećanju.
Na tom putu nas je zatekla i Nova godina.
Dočekali smo ju mirno. U salonu smo bili uglavnom samo Europejci, osim onih koji su bili na dužnosti na komandnom mostu. U ugodnom razgovoru smo dočekali pola noći, uz laganu muziku i podosta jela, čak se niti pijače nije puno popilo. Od dijela posade koji čine neeuropejci  (Sri Lankani) s nama su u salonu bila njih trojica ili četvorica, ostali su spavali. Oni do ove naše Nove godine ne drže baš puno, svoju imaju u veljači. E, onda su to velike fešte na brodu.
Puno toplih pozdrava Tebi dragi prijatelju i svima Tvojima šalje
Tvoj pajdaš P.

PISMO DRUGO: Tahiti

M/b „Janus“, južni Tihi Ocean, u plovidbi iz Tahitija za Novu Kaledoniju, subota 8. siječnja
Dragi prijatelju,
Hvala Ti na pismu od prošlog tjedna. Dane kad čovjek ništa ne radi i lijepo se odmara, o čemu si mi pisao, nisu za zaboraviti. Meni su takvi dani baš lijepi! Onaj dan kad se nešto ružnoga dogodi, taj dan treba zaboraviti. No, to su već filozofske teme, a ja sam Ti obećao da ću pisati o putovanju. E, pa nastavljam:
Poslije Paname je prošlo ravnih 10 dana neprekidne plovidbe i u srijedu 5. siječnja u 10 sati ujutro ušli smo u luku Papeete na otoku Tahitiju. Dok sam obavio najvažnije poslove na brodu, popodne oko 4 sata sam izašao u grad.
To je mali gradić, ne puno veći od naših Križevaca, i prije noći sam onaj glavni centar grada pješke obišao cijeli. Posjetio sam katedralu, naišao sam na cyber-internet caffe i pogledao što ima novoga na Križevci.info. Interesantan mi je bio onaj članak o Božiću u recesiji. Prošetao sam se po centru, po lijepo uređenom parku, šetalištu uz more, tamo je bilo podosta trčećih joggera i familija u šetnji sa malom djecom. Obišao sam korzo na rivi gdje dolaze putnički brodovi… Sve je dosta čisto i moglo bi se reći na neki način uredno, no ipak se po dućanima, po kućama, po fasadama, po građevinama, po samome cijelom gradu, a pogotovo po ljudima u prolazu na ulici vidi da u tom gradiću ne žive baš jako bogati ljudi.
U jednoj cvjećarnici sam našao jedan onakav tahićanski vijenac kakve ovdje (pro)daju gostima koji im dođu preko mora. Za taj vijenac su tražili 50 dolara. Ja i cvijece i inače baš i nismo neka kombinacija, a taj vijenac kupiti u cvjećarnici i s njim hodati po gradu mi nije izgledalo kao dobra ideja.
Turista nikakvih nisam vidio, vele da su turisti po onim specijalno uređenim područjima, hotelskim naseljima, bungalovima, rezervatima, neke vrste nacionalnih parkovima sa druge strane otoka ili po drugim okolnim nedalekim otocima, gdje domaći ljudi, domoroci nemaju pristupa.
Muzej Paula Gauguina je isto tamo negdje sa druge strane u turističkom dijelu otoka. Taksi do tamo košta … U cijelom gradu ima nekoliko restorana, barića i kafića. Nisu baš luksuzno uređeni, ali su uredni.
U jednom restoranu sam pojeo neke fine račiće, u nekoliko kafića popil po pivu, sve dosta fino i dobro, ali i dosta skupo.
Drugi dan sam ujutro izašao u grad u shopping. Kupio sam razglednice i par suvenira. Sve mi se ovdje čini jako skupo, pa se u velike shoppinge nisam niti upuštal. Pa zbilja, ovdje osim ribe, banana i kokosa sve ostalo uvoze. Nije ni čudo da imaju takve cijene.
A one cure piel canela (koža boje cimeta, kak se to u mornarskom žargonu na španjolskom veli) koje njišu bokovima, može se samo na filmu vidjeti. One su za odlikaše, a ne za nas kontejneraše. Među prolaznicima na ulicama Papeetea se takvih ne vidi puno. No, nema veze. Idemo dalje, prepuštamo se jugoistočnim pasatnim vjetrovima i idemo dalje…
U 6 popodne smo isplovili iz Papeete, glavne i jedine luke na otoku Tahitiju. Ponovo se vraćamo za tri tjedna, na povratku, poslije Australije i Novog Zelanda.
Puno pozdrava,
Tvoj pajdas P.

PISMO TREĆE: Nema raja na zemlji

M/b „Janus“, 110 milja sjevernozapadno od Noumeje, Nova Kaledonija, subota, 15. siječnja
Dragi prijatelju,
Hvala Ti na pismu od utorka.
Kod mene se pak događaju nove stvari pa Ti se odmah javljam. Ovaj dio Pacifika iza datumske granice i bliže Australiji, u ovo doba godine baš i nije onako lijep kao što je bio onaj prijašnji dio, no da pišem po redu:
Poslije Tahitija, prvo smo prošli između Južnih Cookovih otoka i to između otočića Hervey (Manuae) ii otočića Aitutaki. Hervey je visok samo 18 metara. Vjerojatno je to izmjerena visina najviše kokosove palme na tom otoku. Bojao sam se da ga brodski radari budu slabo pokazivali, a i po noći smo tuda morali proći pa sam odlučio rutu povući 10 milja daleko od njih. Da je bio dan, prošao bi na jednu milju od tih otočića, kako je vec uobičajeno u ovim krajevima po danu i po lijepom vremenu.
Pomorske karte su od vremena kapetana Cooka do danas postale puno točnije i pouzdanije.
Poslije Južnog Cookovog arhipelaga, prošli smo kroz otočje Friendly islands (Tonga) pa južno od Novih Hebrida (Vanuatu archipelago) i onda do onog većeg otoka – Nova Kaledonija.
Pomalo me nerviraju ova nova, lokalna imena. Više mi se sviđaju ona stara imena otoka, otočja, i grupa otoka što su im davali stari istraživači još kad su te otoke otkrivali.
Na tom putu smo prešli 180. meridijan zemljopisne dužine – datumsku granicu. Idemo u smjeru zapada pa smo morali preskočiti jedan dan. Baš se potrefilo da smo morali preskočiti nedjelju (9. siječnja). Opet smo se smijali onim starim mornarskim pričama da to kapetani uvijek naštimaju da se preskače nedjelja dok mornari imaju skraćeno radno vrijeme, a dok se ide u smjeru istoka, onda dan koji se ponavlja mora biti radni dan, tak da oni moraju raditi jedan dan više u mjesecu, a za taj dan ne dobe plaću.
I još, što je najveći štos, ta nedjelja 9. siječnja je bila i rođendan jednome kormilaru i da on ne bi ove godine ostao bez rođendana proslavili smo ga u subotu 8. siječnja.
U četvrtak, 13. siječnja, južnom dijelu otoka Nova Kaledonija približili smo se iz smjera zapada, a nešto kasnije, na isto mjesto iz smjera sjevera se probližavao Tropski Ciklon “Vania”.
To je ono isto zlo, u meteorološkom smislu identično, samo na različitim mjestima ga drugačije zovu. Na američkoj obali Atlantika i Karipskom moru zovu ga hurricane, na Dalekom istoku Tajfun, u Indijskom oceanu i na ovom dijelu Tihog oceana to se zove Tropski ciklon.
U luci Noumea smo se vezali po jakom vjetru i strasnom pljusku kiše 13. siječnja u 9 sati ujutro.
To mi je isto bilo posebno „zadovoljstvo“ sa brodom dugim 200 metara i koji ima na palubi naslagano u visinu 7 do 8 redova kontejnera, po vjetru jačine od 6-7 bofora manevrirati u uskom lučkom prostoru i lagano i nježno pristati uz obalu. Brod je inače, prema svojoj veličini, slabiji i ranjiviji od običnog kokošjeg jajeta, prema njegovoj veličini. Da, u tom smislu, prema svojim veličinama, ljuska od jajca je tvrđa od brodske oplate.
U 11 ujutro luka je proglasila da se radi elementarne nepogode prekidaju sve manipulacije tereta u luci, a u 5 popodne je lučka kapetanija naredila da svi brodovi moraju van iz luke radi opasnog približavanja Tropskog ciklona. Izašli smo van iz luke i onda punom brzinom bježali u smjeru sjeverozapada na sigurnu udaljenost od luke Noumeje i od Tropskog ciklona Vanie. Tu smo se zaustavili na sigurnoj udaljenosti i sada čekamo da Ciklon prođe, da se vjetar smanji i da se vratimo natrag u luku. Dečki iz pomorske agencije mi na telefon govore da su im kuće poplavljene, da ima dosta štete po gradu no, da se budemo, najvjerojatnije sutra u rano jutro, mogli vratiti natrag u luku.
“Ali to nije sve” – oni na TV reklamama bi rekli! „Uz to za istu cijenu dobivate i nožić za rezanje jaja“. I ja sam sada uz ovo, dobio nešto za struganje jajca. Pravi izraz za to je na talijanskom „spazzacoglioni“. Uz ovaj Tropski ciklon Vania koji još nije ni prošao, dolazi još jedan. Taj drugi zove se ZELIA. Vremenski su jedan iza drugoga jedva 48 sati i ja bi sad trebao ući natrag u luku, na brzinu iskrcati 680 konteinera, jos brže ukrcati 460 i prije dolaska drugog Ciklona pobjeći, isploviti iz Noumeje i nastaviti put za Sydney u Australiji. To granici sa misijom IMPOSSIBLE, no nema druge, i to je dio posla.
Ima jedna stara mornarska izreka: Kad bi stalno bilo lijepo vrijeme i kad bi stalno sve bilo lijepo, onda bi i fratri navegali. Ova moja ekipa na brodu liči mi na sve drugo, samo ne na fratre.
Zadnji Tropski ciklon je pogodio Novu Kaledoniju prije 7 godina i sada, baš kad sam ja ovamo došao, sada najedamput haraju dva Ciklona. Za popiz… diti!
Ovi Pacificki otoci ovdje, da nemaju ovih paklenskih hurricanea, tajfuna, Tropskih ciklona, bili bi zaista raj. No, na žalost, nema raja na zemlji.
Sad mi iz komercijale brodara javljaju da smo predugo ostali na Novoj Kaledoniji, da kasnimo i da smo iza reda plovidbe. U Australiju ne smijemo kasniti, moramo se držati satnice pa radi toga, da nadoknadimo izgubljeno vrijeme, preskačemo luku Lautoka na otoku Fidji. Ovo putovanje ne idemo u tu luku! Žao mi je, jer sam se veselio posjetu Hard Rock Cafeu na Fidjiju.
Ma, kud sve ostalo tud i to. Ne dao Bog većeg zla. Idemo dalje…
Puno toplih pozdrava Tebi dragi prijatelju i svima našim pajdašima doma,
Tvoj pajdaš P.