Ovo je četvrti svjetski rat

Iako je u ovoj našoj kolumni "Iza ogledala" tema – 11. rujna i teorije vezane uz nju
trebala biti završena u prošlom nastavku, ipak nisam mogao odoljeti da
ne prenesem tekst razgovora s uglednim francuskim i svjetskim filozofom
Jeanom Baudrillardom koji se na svoj način osvrće na događaje vezane
uz  11. rujan, terorizam, američku politiku i globalizaciju.

Jean Baudrillard, ugledni francuski filozof, jedan od
najprovokativnijih mislilaca današnjice, govori o američkom ratnom
pohodu protiv terorizma, otporu prema globalizaciji, krizi društava
liberalne demokracije, izvozu zapadnih vrijednosti i nepobjedivosti
zla.

Nedavno objavljenom studijom Duh terorizma (L’esprit du terrorisme, Editions Galilee)
ugledni francuski filozof Jean Baudrillard izazvao je lavinu
reagiranja. Baudrillard (72) objasnio je atentate na New York kao
krajnji očajnički čin otpora protiv jednoga sistema, čija je pretjerana
moć postala nerješivim izazovom samoj sebi. Globalizacija je, po ovom
filozofu, uređenje jednog jedinstvenog poretka svijeta koji želi
nivelirati različite kulture. Čak i francuski intelektualci, koji su
osudili rat Amerike u Afganistanu, distanciraju se od ove, tobožnje,
apologije terorizmu. U razgovoru s urednikom hamburškog Der Spiegela
Baudrillard dodatno obrazlaže svoje izuzetno originalne intelektualne
stavove.
 
– Gospodine Baudrillard, Vi ste opisali atentate koji su se dogodili
11. rujna u New Yorku i Washingtonu kao "apsolutne događaje". Okrivili
ste Ameriku da, kroz svoju nepodnošljivu hegemonističku premoć, budi
neodoljivu želju za razaranjem. Sad, kad se talibanska vladavina otužno
i jadno slomila, i kad bin Laden nije ništa više osim progonjenog
izbjeglice – zar ne biste morali sve poreći?
– Ja nisam ništa veličao, nikoga nisam osuđivao niti sam išta
opravdavao. Ne smijete zamijeniti glasnika sa njegovom porukom. Ja se
trudim da analiziram jedan proces: proces globalizacije, koja je kroz
svoje neograničeno širenje stvorila uvjete za vlastito uništenje.
– Zar Vi ne skrećete sa činjenice da su identificirani zločinci i teroristi odgovorni za napade?
– Naravno da postoje sudionici, koji djeluju, ali duh terorizma i
panika su mnogo više od toga. Rat Amerikanaca koncentrira se na
vidljivi objekt koji žele uništiti. Ali događaj koji se odvio 11.
septembra ne da se izbrisati u svom simboličnom značenju. Bombe u
Afganistanu su jedan potpuno nedostatni nadomjestak.
– Ne postoji pravedan rat?
– Ne, zato postoji previše ambivalencija. Ratovi se često počinju
zbog potrebe za pravdom, to je skoro uvijek oficijelno obrazloženje.
Ali iako su čak opravdani i ako se vode sa najboljom namjerom, u
pravilu ne završavaju onako kako su to njihovi idejni tvorci zamislili.

– Amerikanci su postigli neosporne uspjehe. Mnogo Afganistanaca može se nadati boljem životu.
– Treba malo pričekati. Još nisu sve afganistanske žene skinule
svoje velove. Šerijat ostaje na snazi. Režim talibana je slomljen, ali
internacionalna mreža terorističke organizacije Al-Ka’ide još uvijek
postoji. I bin Laden, živ ili mrtav, nestao je sa scene. To mu daje
mističnu moć, on dobiva u nekom smislu nadnaravnu dimenziju.
– Hoće li Amerikanci biti pobjednici tek kad prezentiraju njegov leš na televiziji?
– To bi bio spektakl u prilog njegovoj ideji, jer on bi tad dobio
auru mučenika. Njega izložiti ne bi značilo lišiti ga čarolije. U igri
je mnogo više od kontrole jednog terorizma, jednog naroda ili
isključenja jedne subverzivne organizacije. Ulog je postao gotovo
metafizički.
– Zašto ne možete prihvatiti da je rušenje WTC-a bilo dobrovoljno iracionalno djelo nekoliko zaslijepljenih fanatika?
– Dobro pitanje, ali da se radilo o običnoj katastrofi, sačuvalo bi
se simbolično značenje tog događaja. Samo tako se može objasniti
njegova fascinacija. Ovdje se nešto desilo što je bilo jače od volje
sudionika. Postoji univerzalna alergija na odlučnu moć, i tornjevi
WTC-a utjelovljuju tu odlučnost, red u savršenom smislu.
– Znači, Vi objašnjavate ludilo terorizma kao neizbježnu reakciju na jedan sistem koji je sam obolio od manije veličine?
– Sam sistem u svom totalnom zahtjevu stvorio je objektivne uvjete
ovog stravičnog protunapada. Imanentno ludilo globalizacije stvara
luđake, kao što jedno neuravnoteženo društvo proizvodi delinkvente i
psihopate. Istina je da su to zapravo samo simptomi zla. Terorizam je
svugdje kao kakav virus. Njemu Afganistan nije potreban kao rodno
mjesto.
– Vi tumačite globalizaciju i otpor protiv nje kao tok jedne bolesti,
čak kao samouništenje. Zar nije to ono skandalozno u Vašoj analizi – da
ona izostavlja ono moralno?
– Ja sam na svoj način moralist. Postoji moral analize, obaveza
prema objektivnosti. Time želim reći da je nemoralno zatvarati oči pred
istinom, tražiti isprike da bi se sakrilo ono što je teško podnijeti.
Mi moramo vidjeti stvari s one strane suprotnosti dobra i zla. Ja
tražim konfrontaciju s događajem, onakvim kakav on jest, bez
dvoznačnosti. Tko to ne može, osuđen je da piše moralno pogrešnu
historiju.
– Ali, ako se teroristički čin prisilno, zapravo sudbonosno desi, kako
Vi tvrdite, zar onda nije time opravdan? Ne postoje više odgovorni
subjekti.
– Shvaćanje moje analize je mač sa dvije oštrice, to mi je jasno.
Riječi se mogu okrenuti protiv mene. Ali ja ne slavim smrt i umorstvo,
to bi bilo idiotski. Terorizam nije suvremeni oblik revolucije protiv
represije i kapitalizma. Nijedna ideologija, niti jedna borba za neku
stvar, ni islamski fundamentalizam ne mogu ga objasniti.
– Ali zašto bi se globalizacija okretala protiv same sebe, zašto bi ubijala kada obećava slobodu, blagostanje i sreću?
– To je utopijski aspekt, reklama, u neku ruku. Ne postoji ni jedan
sistem koji je u potpunosti pozitivan. Uglavnom su pozitivističke
historijske utopije krajnje ubilačke, kako pokazuju fašizam i
komunizam.
– Ne možete usporediti globalizaciju sa najkrvavijim sistemima 20. stoljeća.
– Globalizacija počiva na ogromnoj moći, kao nekad kolonijalizam.
Ona stvara više žrtava nego onih koji imaju koristi, iako zapadni
svijet od nje profitira. Naravno da bi SAD mogle osloboditi svaku
zemlju na način kako su oslobodile Afganistan. Ali kakvo bi to čudno
oslobođenje bilo? Ti sretnici bi se uvijek branili, u krajnjem slučaju
i terorom.

– Vi smatrate da je globalizacija jedan oblik kolonijalizacije, koji se odvija pod krinkom širenja zapadne civilizacije?
– Ona se slavi kao zadnja točka prosvjetiteljstva, rješenje svih
protuslovlja. U stvarnosti ona mijenja sve u robnu vrijednost, kojom se
može trgovati i kojom se može platiti. Taj je proces krajnje nasilan,
jer on cilja na jedinstvo kao idealno stanje, u kojemu se sve
jedinstveno, svaka jednina, svaka druga kultura – na koncu, svaka
nemonetarna vrijednost – ukida. Vidite: u ovoj točki sam humanist i
moralist.
– Zar se riječju globalizacija ne afirmiraju univerzalne vrijednosti, kao što su sloboda, demokracija i ljudska prava?
– Moramo radikalno razdvajati globalno i univerzalno. Univerzalne
vrijednosti, kako ih je prosvjetiteljstvo definiralo, imaju
transcendentalni ideal. One konfrontiraju ja sa njegovom slobodom, koja
je stalni zadatak i odgovornost, ne jednostavno pravo. U globalnom je
to potpuno izostavljeno, to je operativni sistem totalne trgovine i
zamjene.
– Ali, globalizacija ne oslobađa ljude, ona im daje novčanu vrijednost?
– Ona govori da oslobađa ljude, ali ona samo deregulira. Ukidanje
svih pravila, točnije: reduciranje svih pravila na zakon tržišta je
suprotnost slobodi – naime, njena iluzija. Starinske i aristokratske
vrijednosti kao što su dostojanstvo, čast, izazov i žrtva u njoj ne
vrijede više.
– Zar neograničeno priznanje ljudskih prava ne gradi sigurnu utvrdu protiv tog procesa otuđivanja?
– Ja vjerujem da su ljudska prava integrirana u proces globalizacije
samo zato da funkcioniraju kao alibi. Ona služe kao pravna i moralna
nadgradnja; ukratko: ona su reklama.
– Znači, prevara?
– Zar nije paradoksalno da zapadna politika danas koristi ljudska
prava kao oružje protiv drugačijih, sa motom: ili ćete vi dijeliti naša
prava, ili…? Demokracija se probija prijetnjama i represijom. Time
sama sebe sabotira. Ona ne predstavlja mogućnost autonomnog izbora
slobode, nego postaje globalni imperativ. To je u neku ruku perverzija
Kantovog kategoričnog imperativa, koji u suštini implicira dobrovoljnu
suglasnost za svoju ponudu.
– Znači, kraj historije bi bila vladavina demokracije, jedne nove forme svjetske diktature?
– Da, i potpuno je nemoguće da ne postoji nasilna reakcija protiv
toga. Terorizam nastaje onda kada izgleda da ne postoji niti jedna
druga protuobrana. Sistem smatra sve objektivno kao terorističko
ukoliko mu se to suprotstavlja. Vrijednosti Zapada su ambivalentne, one
mogu u određenom historijskom momentu imati pozitivnu karizmu i
pomagati napretku, ali u nekom drugom mogu se samo dogurati do vrha da
bi se vidjelo da su lažne i da se na kraju okrenu protiv svog određenja.
– Ako je antagonizam globalizacija – terorizam stvarno nerazdvojiv, koji bi bio smisao rata protiv terorizma?
– Američki predsjednik Bush pokušava ponovo naći simetriju između
prijatelj – neprijatelj, on nastoji da se vrati na povjerljivi teren.
Amerikanci vode ovaj rat kao da se moraju braniti od čopora vukova. Ali
to ne funkcionira kad su u pitanju virusi – oni su odavno u nama. Već
odavno ne postoji fronta, ni linija demarkacije, neprijatelj sjedi u
srcu kulture koja ga pobija. To je četvrti svjetski rat, ako hoćete –
ne više između naroda, država, sistema i ideologija, nego ljudskog roda
samog sa sobom.
– Znači, ovaj rat, po Vašem mišljenju, ne može imati pobjednika?
– Nitko ne može reći kako će se sve ovo završiti. Na kocki stoji
preživljavanje čovječanstva, ne radi se tu o pobjedi jedne strane.
Terorizam nema politički projekt, on nema finalitet, i, tako gledan, on
je realan ali apsurdan.
– Bin Laden i islamisti itekako imaju društveni nacrt, viziju jako strogog, idealnog društva Allahove milosti.
– Možda, ali nije religiozno ono što njih navodi na terorizam. To
naglašavaju svi eksperti za islam. Atentatori 11. rujna nisu postavili
nikakve zahtjeve. Fundamentalizam je simptomatični oblik odbacivanja,
osporavanja, njegovi sljedbenici ne žele ništa konkretno stvoriti, nego
se dižu protiv nečega što osjećaju kao ugrožavanje svog identiteta.
– To ne mijenja činjenicu da u toku historije uvijek postoji i
kulturološka evolucija. Zar globalna ekspanzija zapadne civilizacije ne
dokazuje snagu svoje karizme?
– Zašto odmah ne kažete svoje prednosti? Kulture su kao jezici.
Svaki je neusporediv, završeno umjetničko djelo za sebe. Ne postoji
hijerarhija jezika. Ne mogu se mjeriti u univerzalnosti. Teoretski bi
se morao afirmirati jedan globalni jezik, ali u tom reduciranju ležala
bi apsolutna opasnost.
– Ustvari, Vi osporavate ideju moralnog napretka. Jedinstvenost, jedino
što Vi branite, nije vrijednost sama za sebe. Ona može biti dobra ili
loša, nesebična ili kriminalno…
– Da, taj singularitet može uzeti sve oblike, i zloćudne i
terorističke. Opet on ostaje umjetničko djelo. Ja ne vjerujem da
postoje dobre ili loše kulture. Zlo se ne smanjuje razmjerno
povećavanju dobra. Zbog toga je pojam napretka izvan racionalnosti
prirodnih nauka u praksi problematičan. Montaigne je rekao: "Kada bi
odstranili zlo u čovjeku, uništili bi osnovni uvjet života."
– Nema raja bez pakla, nema spasa bez prokletstva – da li u Vašoj
dualističkoj slici svijeta postoji nešto drugo osim pesimizma i
fatalizma?
– Fatalizam nudi lošu interpretaciju svijeta, jer on vodi
rezignaciji. Ja nisam rezigniran, ja želim jasnoću, lucidnu svijest.
Ako znamo pravila igre, možemo ih mijenjati. Utoliko sam prosvjetitelj.

– Ali Vaša spoznaja zla ne vodi tomu da ga pobijete?
– Ne, jer je to za mene besmisleno. Dobro i zlo su povezani i ne
mogu se rastaviti, to je u izvornom smislu fatalno: sastavni dio
fatuma, naše sudbine.
– Zašto zapadna kultura tako teško podnosi egzistenciju zla, zašto se ono potiskuje i poriče?
– Zlu se, nažalost, može dati drugo značenje, jer se nesreća može
dobro pobijati: siromaštvo, nepravda, diskriminacija itd. To je
humanitarni pogled na stvari, patetična i sentimentalna vizija,
permanentno suosjećanje sa bijednicima. Zlo je svijet kakav ne bi smio
biti. Pretvaranje zla u nesreću je unosna industrija 20. stoljeća.
– Nesreća se može ispraviti i zahtijeva samilost, dok se zlo ne može uništiti?
– Nesreća je jedan neiscrpni rudnik. A sa zlom ne može nikakva
racionalnost izići na kraj. To je iluzija Zapada: jer je tehnička
perfekcija posvud nadomak ruke, vjerujemo u mogućnost prijenosa te
perfekcije na moralni plan, u budućnost bez prepreka i nezgoda, u
najboljem od svih svjetova. Svi trebaju biti spašeni – u tome je
suvremeni ideal naše demokracije. Sve će se genetički promijeniti da bi
se dostiglo biološko i demokratsko savršenstvo ljudskog roda.
– Je li Vam žao što je Zapad izgubio vjeru u spasenje?
– Rasprava bi se, znate, morala potpuno okrenuti, jer nije
uzbudljivo pitanje zašto postoji zlo. Zlo je, ponajprije, tu, potpuno
prirodno. Zašto postoji dobro? To je stvarno čudo.
– I? Možete li to objasniti a da pritom ne spominjete Boga?
– To su pokušavali Rousseau i ostali u 18. stoljeću, ali ne vrlo
uvjerljivo. Najbolja i najjednostavnija hipoteza je postulirati Boga.
Bog je kao demokracija – najmanje loše i zbog toga najbolje od svih
rješenja.

(Prijevod: Hana Stojić)