Križevčancije: Jesu li poduzetnici socijalno (ne)osjetljivi?

O dobrotvornoj akciji koju jedna križevačka neprofitna udruga do Božića
provodi za djecu s posebnim potrebama Križevaca te okolnih općina,
moglo se u posljednjih sedam tjedana saznati iz medijskih napisa, u
npr. dnevnim listovima, regionalnim tjednicima, na Križevci.info i
drugim Web-portalima, u eteru križevačkog i koprivničkog radija, pa čak
i u tek pokrenutom lokalnom mjesečniku.

Pošto se akcija s istim imenom i namjenom provodi već treću godinu
zaredom, može se reći kako je baš ove godine medijski najzapaženija,
barem što se tradicionalnih medija tiče. Unatoč primjetnoj tromosti
takvih medija, prije dvije godine akcija se najbrže proširila na
Internetu, među desecima članova hrvatske blogerske zajednice, a i ove
godine takve podrške ne manjka.

Međutim, podrška koje ipak manjka jest ona koja bi najprije trebala
biti prisutna te itekako znatna, a to je financijska i druga podrška
lokalnih poduzeća, poduzetnika te dobrostojećih obrtnika. Jer, ovdje se
radi za dobrobit ljudi iz vlastitog grada, osoba iz zajedničke životne
sredine u kojoj im svakako treba pomoći u podizanju kvalitete
življenja.

Ovu tezu o manjku dostatne podrške valjalo bi potkrijepiti brojkama. Tako organizatori akcije FIVE4KIDS daju do znanja kako su unazad tri tjedna poštom uputili molbu za podrškom, uz bianco-uplatnicu s popunjenim podacima uplatitelja i primatelja uplate, na čak 190 križevačkih poduzeća i obrta. Broj upućenih molbi bio je ograničen iz financijskih razloga, ali su adrese poduzetnika odabrane u najboljoj volji s ciljem da se one dobrostojeće potakne na (još) malo društvene odgovornosti. Do dana današnjeg, tri tjedna prije Božića, od rečenih 190 poduzetnika, donaciju je na žiro-račun 2402006-1400004747 uputilo tek 12 (slovima: dvanaest) pravnih osoba!

Ali mi pomažemo na druge načine – reći će neki od onih koji bi se mogli osjetiti prozvanima ovim tekstom. I bit će u pravu, ukoliko su iskreni i uistinu pomažu križevačkom Centru za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju te Udruzi za pomoć osobama s mentalnom retardacijom, ili sličnim gradskim udrugama, čiji štićenici jednostavno nisu imali toliko izbora u životu kao mnogi od nas.

Ukoliko neki nisu u mogućnosti uplatiti, savjest im nema razloga biti nečista, barem pred sobom samima. Ukoliko, pak, jednostavno ne žele pomoći jer smatraju ovakve akcije neozbiljnim, nefokusiranim, a pristup potpuno promašenim i uzaludnim, takvima se može poručiti neka žive sami sa sobom, u vlastitoj taštini, uz nadu da njima nikada slična pomoć neće zatrebati.

Bilo da je u pitanju novčana donacija u čijem iznosu se može umanjiti osnovica poreza na dobit, ili tek nekoliko kilograma mesnih narezaka za nahraniti gladne volontere, križevačkim poduzetnicima jednostavno ne bi trebalo biti preteško podržati humanitaran i humani cilj. Jer, samo tako kao zajednica možemo stasati, a da pri tome ne mislimo samo na materijalno i samo na sebe.

Na kraju krajeva, je li petaka za đaka stvarno previše tražiti…?