LNiS klasik: Bilo jednom u Americi 2/2

Sergio Leone imao je velikih problema s dužinom filma, i da je bilo po njegovom, bio bi to pravi maratonski film od 6 sati. Namjeravao ga je izdati u dva nastavka, no došao je u sukob s producentima koji su smatrali da film mora imati kraj jer publika neće biti zainteresirana za film u dva dijela. Leone je bio prisiljen još malo izrezati film i na kraju je stao na 3 sata i 45 minuta i odbio bilo kakve daljnje intervencije. Film je s tom minutažom premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu i oduševio je publiku koja je pola sata neumorno pljeskala. Međutim, tokom filma grupa žena demonstrativno je napustila premijeru jer su su našle uvrijeđene brutalnim scenama silovanja. Unatoč svemu, film je odlično primljen u Europi i danas drži kultni status u filmskom svijetu.

U Americi, tih godina, nije baš primljen s oduševljenjem. Razlog leži u činjenici što je ovo film kojeg je svatko želio još malo, pa još malo skratiti. Producenti su sami sebi napravili medvjeđu uslugu jer bi im se zlatni kipić sigurno omilio. No iz tko zna kojih čudnih razloga (možda su se bojali da publika nije dorasla tolikoj minutaži?) unatoč Leoneovom protivljenju za američku premijeru srezali su film na 139 minuta i poredali scene kronološkim redom.

Velik dio priče iz djetinjstva je izbačen, radnja je izgubila nit poveznicu i pravi smisao. Filmski kritičari nisu imali lijepe riječi za njega, jednostavno su rekli da je nerazumljiv i nisu ga nominirali za Oscara. Opći je stav danas kako bi ovaj film bez ikakve sumnje bio nagrađen barem jednim zlatnim kipićem.

Glazbu za film skladao je Leoneov dugogodišnji suradnik Ennio Morricone koji je zaslužan za prepoznatljivi zvuk špageti-vesterna. Mnogi glazbeni kritičari skladbe koje su našle mjesto u ovom filmu smatraju njegovim najboljim i najkvalitetnijim ostvarenjem, međutim, dobro je poznato da nesreća nikada ne dolazi sama. Tako ni Morriconeova glazba zbog tehničke pogreške producenata nije bila nominirana za Oscara. Problem je bio u tome što su producenti zaboravili napisati njegovo ime na odjavnoj špici i zbog toga su ga diskvalificirali iz natjecanja.

Pitam se, kako bi izgledao filmski svijet danas da je Sergio Leone, dvanaest godina prije izlaska Bilo jednom u Americi, prihvatio režiranje Kuma. Vjerojatno bi i Kum bio maratonsko ostvarenje, a Francis Ford Coppola morao bi naći neki drugi posao za svoju obitelj. Ovog filma ne bi ni bilo. Zato je ipak bolje da se sve odigralo na ovaj način. Coppola je ipak obavio genijalan posao s obitelji Corleone, a Sergio Leone briljira u svojoj priči.
Na kraju svega, ne čudi me što su se producenti toliko uplašili ovog filma. Nije lako ovu priču probaviti, ali je kraj i cjeloviti doživljaj svakako nagrada sama po sebi.

Ocjena: 5/5