Krvavi sabor križevački – 10. godišnjica 600. godišnjice

Iz vrela ne znamo ništa osim okolnosti, okruženja, uzroka i posljedica.
Poznato je da je kralj Sigismund 27. veljače 1397. bio u Križevcima, gdje je potpisao neke isprave. Poznato je da se vojvoda Stjepan Lacković nakon toga datuma ne pojavljuje među živima, a njegova imanja kralj raspodjeljuje među privrženicima, osvrćući se u darovnicama opširno na nevjerstva bivšeg gospodara tih imanja.
Optužbe su ozbiljne i prema našem današnjem poznavanju okolnosti, utemeljene. U ispravama, kralj, međutim ne spominje događaj u Križevcima, pa nam i ovdje izostaje moguće dodatno rasvjetljenje dotičnog događaja. U vrelima suvremenika naći ćemo jednu rečenicu u kronici zadarskog građanina Paola de Paoli, rečenicu, koja sa skoro ništa podataka ipak svjedoči da se krvavi sabor doista dogodio, te da ga nisu izmaštala kasnija stoljeća tražeći popunu za rupe u podacima.

Međutim, u čudnom sudbinskom obratu, ovaj mutni događaj – koji je u stvarnosti zacijelo bio lišen svake teatralnosti, odmjeravanja mišića i velikih riječi – u kasnijoj tradiciji postaje velika nacionalna opera s junacima, negativcima, junaštvima i tragičnom poantom. Tragičnom i poučnom, punom poruka o nacionalnoj tragediji, potrebi jedinstva, zluradim tuđinima i devetstoljetnoj okupaciji Svete hrvatske zemlje.

Ne želeći ovdje ponavljati mnoge stvari koje sam napisao prije deset godina, u prigodi obilježavanja 600. godišnjice događaja, ipak mislim da nije nauštrb, što zbog brzog zaborava, a što zbog mladih naraštaja koji su pred deset godina bili djeca, ponoviti neke šlagvorte:

Ovakvih povijesnih događaja bilo je zacijelo mnogo, neki su zapamćeni, neki su dobro poznati, ali naprosto nisu popularni, mada su povijesno mnogo značajniji, bolje dokumentirani. Međutim Krvavom saboru križevačkom dogodilo se nešto neuobičajeno. Netko je u kasnijim stoljećima (navodno je prvi to učinio crkveni historičar Adam Baltazar Krčelić) taj događaj NAZVAO krvavim saborom križevačkim i nesvjesno stvorio marketinški umotan proizvod, danas bismo rekli, ‘originalan brand’. Ferkić, Mayer, Iveković, Nemet, pa i mnogi drugi, prepoznali su etiketu, koja je prihvatljiva, te joj dali sadržaj. Suvišno je i ponavljati da sadržaj koji pridodaju ovi autori brandu Krvavog sabora križevačkog DOISTA NEMA NIŠTA ZAJEDNIČKOGA S POVIJESNIM DOGAĐAJEM OD PRIJE 610 GODINA. Niti s događajem samim, niti uopće s okolnostima.

Dakle: Stjepan Lack(ović) nije nikakav istesani hrvatski junak koji s golim mačem stoji na braniku nacionalnih interesa nasuprot okupatoru, nego mađarski velikaš, čija je obitelj, bliskošću s kraljicom Elizabetom, ženom Ludovika Anžuvinca, stekla široke posjede u hrvatskim zemljama, te su kasnije, po promjeni dinastije, nastojali vještom političkom igrom i lobiranjem zadržati utjecaj i kod novog kralja. Kada to dolazi u pitanje, započinju vlastitu političku igru u kojoj gube sve. Nikakvog razloga za veličanje niti za sotoniziranje. Jednako tako niti Celjski nisu bili pleme krvoloka i razbojnika otimača, nego viđena velikaška obitelj, visoke naobrazbe i viteških manira. To ne znači da su bili bebe, ali razbojnici svakako nisu bili. A što se tiče samog kralja Sigismunda, njegovih 50 godina vladavine hrvatskim zemljama jedno je nemirno i teško razdoblje.

Njegova uloga u našoj povijesti nije još cjelovito valorizirana, ali širi uvid u povijest svakako mu daje znatno pozitivniju ulogu nego što to žele one popularne antihistorijske interpretacije Krvavog sabora križevačkoga.

Osobno se ovim razdobljem bavim zadnjih dvadesetak godina, s težištem na društvenu, kulturnu i umjetničku povijest, ali u jednom takvom istraživanju povijesni okvir je neizbježan. Tako sam se i događajem pod imenom krvavog sabora križevačkog posebno bavio od prije deset godina, kad je obilježavana 600 godišnjica. Ono što danas nakon deset godina mogu zaključiti je da nikakvom lupom, niti seciranjem onih nekoliko riječi nećemo doznati nešto bitno više o događaju od 27. veljače. Način, međutim, da bolje proniknemo u taj događaj, je da mu se ‘prišuljamo’ s druge strane. Prvo se treba lišiti marksističke hipoteke animoziteta prema feudalnom društvu u kojemu su velikaši i kraljevi uglavnom krivi za sve već rođenjem u staleškm pelenama, što nam stalno vraća predodžbu o srednjem vijeku kao pretežno vremenu bezakonja.

Proučavanjem konteksta, stvarnih društvenih okolnosti, nezavisnih povijesnih vrela o akterima događaja, posljedica događaja, deduktivnom metodom doći ćemo do najvjerojatnijeg zaključka da se u slučaju Krvavog sabora ipak najvjerojatnije radilo o suđenju i egzekuciji, ili pak o žestokoj raspravi o krivnji za vojni poraz pod Nikopoljem, koja je u jednom času izmakla kontroli.

Bez šarenih detalja, bez izmišljenog ‘saluus conductusa’, bez nacionalnih interesa (nositelj državnog suvereniteta još uvijek je dinastija, a ne nacija), bez sječe tridesetak hrvatskih velmoža (nije zabilježeno niti jedno ime osim Lackovićevog), bez bacanja Lackovićevog tijela preko zidina Križevaca (koje su izgrađene desetak godina kasnije) a posebno bez templarskog pogreba u Glogovnici (jer je posljednji templar ipak spaljen gotovo osamdeset godina ranije). Te bez posvećene pozornice drevne crkve Svetog Križa, koja je sagrađena u kasnijem vremenu, a ranije je zacijelo bila samo mala crkvica, ne veća od kapele u Kamešnici.