Krhka vozačica osvaja pouzdanom vožnjom

KRIŽEVCI – Kad krhka plavuša, sa samo 45 kg, sjedne na vozačko sjedalo autobusa, među putnicima zavlada nevjerica.

– U početku su putnici zbunjeni i čude se izboru agencije s kojom su krenuli na putovanje. Neki tiše, neki glasnije komentiraju izbor agencije, a neki mi se i direktno obraćaju pitajući me o mom vozačkom iskustvu – rekla nam je Senka Martinčić, 22-godišnja vozačica autobusa iz Dedine u općini Kalnik.

No, kad počne voziti i kad se uvjere da nema razlike vozi li ih sitna plavuša ili neki visoki, snažni muškarac, situacija se mijenja.

– Putnici se tada počinju šaliti na račun svojih predrasuda, hvale moju vožnju, pa me čak i fotografiraju, a lani u rujnu, na putovanju za Siciliju, Puljanka Vera Špiranec toliko se oduševila mojom vožnjom da je nakon povratka poslala TV ekipu emisije “Živa istina” – kaže Senka, dodavši da izuzetno uživa u svom poslu.

Autobus je počela voziti lani u lipnju premda je prometnu školu, fascinirana očevim putovanjima, završila već sa 17 godina. Naime, dozvolu za autobus može se polagati tek sa 21 godinom, a prije toga se barem neko vrijeme mora okušati u vožnji kamiona. Senka je tako provela oko godinu dana vozeći šoder i različite druge terete, a željela je nakon toga nastaviti voziti velike kamione na daleke inozemne ture.

No, ipak je prihvatila savjet roditelja da bi joj, ako ne želi raditi u obiteljskoj turističkoj agenciji, bilo bolje voziti jedan od njihova četiri autobusa. Pripremajući se za vožnju autobusom, vozačko iskustvo stjecala je i vozeći kombi s osam putnika.

– Taj me period uvjerio da je ugodnije voziti putnike. Na takvim putovanjima i ja, kad nisam preumorna, postanem turist, pa zajedno s grupom obilazim muzeje, arheološke lokalitete, a ponekad se nađe vremena i za shopping – izjavila je Senka, dodavši da za vrijeme vožnje ne odijeva neku posebnu uniformu, ali voli svojoj odjeći dati tonus ozbiljnosti s kravatom. U ovih gotovo godinu dana vožnje autobusom vozila je grupe po Italiji, Češkoj, Poljskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Španjolskoj i Francuskoj i nikad nigdje nije zalutala.

Da se to ne bi dogodilo, Senka se prije puta marljivo priprema analizirajući karte. Kaže da ne voli tvrdoglavost pa ako nije posve sigurna ni uz kartu, a ne može joj pomoći ni vodič, nije ju sram pozvati nekog od starijih kolega i oca i pitati. Iako obožava bržu vožnju te je nakon završetka škole jedno vrijeme i maštala o tome da se uključi u automobilske utrke, dok vozi autobus, ne pomišlja na jurnjavu.

– Ako voziš teret i nešto ti se dogodi, kad-tad taj kamion možeš otplatiti. Voziti ljude mnogo je odgovornije i uvijek sam toga svjesna i nastojim da moja vožnja putnicima bude ugodna i sigurna – rekla je Senka, napomenuvši da je u sezoni gotovo stalno na putu, a samo dva-tri dana mjesečno kod kuće u Dedini.