Tko su ‘hrvatski proizvodi’ Vlaste Delimar – priča druga

Nakon više stotina forumskih poruka na temu Vlaste Delimar i njenog novog projekta, promoviranog proteklih dana u Križevcima, a prihvaćajući se tipkovnice da opet progovorim o tome subjektu, na početku imam potrebu ograditi se: suvremena mi nije uži predmet interesa, te o njoj ne mogu kompetentno govoriti, barem ne na razini koju od mene moj naslov traži, tek želim iznijeti neka sjećanja iz prve ruke na Zagreb od prije četvrt stoljeća.

Bila je, možda 1975., bio sam još srednjoškolac, kada je u Galeriji suvremene umjetnosti održana izložba fotografija konceptualke, multimedijske umjetnice Sanje Iveković. Izložba ‘Dvostruki život’ nemalo je zbunila mirni, provincijski Zagreb 70-ih, a jednako tako i nas, đake Škole primijenjene umjetnosti, odgajane na staroj zanatskoj tradiciji Bollea i Kršnjavoga. Sanjin koncept sastojao se iz fotomontaža fotografija iz obiteljskih albuma (vlastitih) i glamuroznih modnih fotografija iz magazina koje su bile gotovo identične slikama iz njenih obiteljskih albuma. Danas to možda zvuči plitko jer je varijacija na tu temu višestruko profurana, ali tada je to bilo nešto novo. Mogu reći da sam tada prvi puta susreo koncept po kojemu se umjetnik – autor služi svojim tijelom kao materijalom za svoje djelo, što je osnovni koncept performera. Sa mnom je u razred išla i Vlasta, da li je i ona na toj izložbi upoznala taj koncept, ili ga je ranije razrađivala u sebi, ne znam. Imali smo čak i okrugli stol na tu temu, gdje smo u otvorenoj i oštroj diskusiji tražili od autorice da nam objasni koncept nečega što je bilo toliko različito od temelja na kojima smo bili odgajani. Nisam se tada slagao sa Sanjinim objašnjenjima, bio sam nabrijani zaštitnik nekih tradicijskih vrijednosti. I danas je moje opredjeljenje u umjetnosti mnogo tradicionalnije, ali sam zahvalan svojoj profesorici povijesti umjetnosti Zrinki, koja nas je odgajala na takav način, te nam nastojala proširiti poglede. Od onda sa zanimanjem pratim i konceptualnu (točnije neokonceptualnu) scenu, mada ne baš podrobno.

Poslije su se prvi zagrebački performeri počeli okupljati u grupu različitih naziva, pa su se jedno vrijeme zvali ‘Podroom’, jer su imali dodijeljen prostor u nekom podrumu u Mesničkoj. Bila je Vlasta, pokojni Jerman, ponekad Sanja Iveković, Tom Gotovac, zalazili smo tamo (tada sam već bio brucoš na Povijesti umjetnosti, gdje me drilala nabrijana Vera Horvat Pintarić), pa smo diskutirali i premetali teme. U tom razdoblju pamtim neke zanimljive performanse. Ekipa je došla na Filozofski fakultet, održali su svoju izložbu, zapravo zajednički performans. Bio je travanj 1980., Tito je ležao na samrti, neki su šaptali da je već umro, ali ga drže na ledu dok ne ukopaju oružje u Vojvodini i na Dravi da nas brani od najezde Rusa. Boris Demur je izložio neku crnu krpu, koja je mogla biti i crna zastava, te nazvao djelo ‘Iskustvo o značenju crnog platna’. Usred performansa u Fakultet su upali dečki u plavim odorama, odveli, odnosno priveli Demura, te ga negdje satima ispitivali o značenju crnog platna, tj. što je zapravo time htio reći. Ovo je zanimljiv primjer nečega o čemu sam već pisao jednom povodom slučaja nećudorednih plakata, odnosno kontekstualizacije djela. Samo u tom trenutku i u Jugoslaviji crno je platno bilo intrigantno, sumnjivo, na granici kriminalnoga.