Što to tamo smrdi?

Svatko je morao barem malo pomilovati moju Sivu Eminenciju. Skoro su ga rastrgali ko zločeste polusestre Pepeljugu: kaj će tebi ovak dobra vilica, meni bi bolje pasala; kaj ćeš s tim sicom, daj ga meni radije; daj sim gume, daj mjenjače, shiftere, ramu… ali ja sam ga, kao pravi princ, uspjela zaštititi i obraniti.

Nebrojna subotnja ekipa (u sastavu Boro, Hrvoje, Martin, Tomo i ja) otkrila je odličnu obiteljsko-turističku rutu od Vojakovačkog Kloštra preko Rašćana, dviju Trema, Novog Đurđica pa do Bukovja; izuzev dreka u koji smo zapali.
Siva Eminencija je kupljena tog jutra, ali su svi krajičkom oka gledali u kakvo blato da Preuzvišenog i mene namame naivno misleći da ovakav biser ne bi blistao pod kilogramima blata. Da nisu prezali ni pred čim, dokazuje i činjenica da su nas provezli i preko svježe gnojnice! Skoro sam povraćala od smrada, molila Boga da se Eminentisimuss ne uvrijedi i ne odsklizne poslušnost u tom usranom trenutku. Ali, sram me bilo što sam uopće posumnjala!

Savladali smo nas dvoje taj izazov; ne baš uredno, ali ipak jesmo. A Boro je radije odlučio gacati po dreku pa je digao svoj bajk i viteški ga prenio preko govana. Iako, nisam sigurna je li to baš bio viteški čin ili čista prepredenost. Vidjela sam kako mjerka moje gume – sigurno mi je htio podvaliti trampu – daj ti meni svoje, tak i tak su ti zasrane, a evo tebi ove moje, lijepe i čiste. Uzalud mu jer je sve još kilometrima iza nas smrdjelo po gnojnici, a ja ne bih bila u stanju prepoznati čistoću njegovih guma kad bi mi o njima pričao čovjek s toliko kanalizacijskog sadržaja na tenisicama.
Nismo mogli poduzeti ništa da ubijemo smrad oko sebe, ali smo zato okus 300 pokvarenih zuba u ustima pokušali ublažiti višnjama iz obližnjeg višnjika i izvitoperenih izraza lica krenuli dalje.

Ubrzo smo napravili malu pauzu, otpoštovali pljosku da dođemo sebi i poslikali se pod testisima cementnog orla ispred jedne kuće.

Tomo je na svom sitiću Rosinante bio neustrašiv. Tresli se blatobrani, svjetlo se objesilo, sve je krckalo i škripjelo, kočnice su umirale, ali on je samo mantrao uz brijeg: ‘Ne bu mene niko kubićem zval’.

Prije nego smo stigli kući, popili smo pićence ispred ‘Starog mlina’, iznad potočića sumnjive boje. A kad smo stigli kući, krenulo je opako šamponiranje, ribanje i pranje mog Eminensa. Bio je spreman za sutrašnje izazove.

U nedjelju ujutro odvezao je sebe moj eminentni Haro do radionice Đurinog brata gdje ga je Oggy znalac sistematski pregledao i nakon malo ogledavanja, zatezanja i prilagođavanja uputio samo jednu zamjerku – usudio se reći da Preuzvišenom smrde gume! Preuzvišeni se na to toliko naljutio da si je podesio preskakanje pedale na 23. brzini.

Popodne nas se okupilo 12. Svaki put stižu novi znatiželjnici i zaljubljenici. Ovaj put su stigli Tomislav, koji mi se pristojno predstavio, i Miško, kojemu se u znak dobrodošlice malo kasnije probušila guma. Do zadnjeg trenutka nismo znali kuda ćemo, a onda je Hamba počeo mahati svojim GPS-om i odluka je pala.

Krenuli smo preko Križevčina i Šćapovca, prošli Lemeš, nastavili prema Gornjem polju, izbili u Pavlovec Ravenski, prošli šume (jedna od njih ošinula je Šuju po obrazu), kletske rute, traktorske staze, trnje, makadame i presušene kanale.

Kad smo stigli do Kipišća, došlo je do razdora; nekima je bilo dosta, neki su se žurili, pa je odluka pala da kubići krenu prema Ravenu, a kuberi putem koji po GPS-u postoji, ali se Hamba spretno poput mačke odmah od njega ogradio napominjući da nema živih ljudi koji bi potkrijepili postojanje tog puta. Malo kasnije, bilo je jasno i zašto.

Nije imalo smisla da budem kubić u tom trenu; moj je Eminen naprosto izgarao od želje da vidi što se od njega očekuje i što poslije one gnojnice još može očekivati od nove nezahvalne vlasnice.

Krenuli smo makadamom u nepoznatom smjeru, prošli šumu, sreli šumskog čovjeka koji nam je rekao da smo u Zagrebačkoj županiji te izašli na malenu pustopoljinu tražeći neki ulaz u nastavak te čudno oblikovane šume.

Jedva smo uspjeli pronaći kakvu-takvu pukotinu kroz koju smo se provukli u šumu, a brijeg pod skoro pravim kutem u početku nas nije puno pokolebao. Nakon što je Nikola par puta zviznuo sa svog bajka, a Oggy se polegnuo zajedno sa svojim, bilo je jasno da kroz tu šumu nitko neće moći voziti. Krenuli smo kolektivno gurati bajkove, a onda su krenuli i leleci.
Šuma nije imala nikakvog utabanog puta osim strašne uzbrdice i mističnih ogromnih uleknuća prepunih balvana i raširenih grana. Oggy je plakao da se predomislio i da bi on išao doma svojoj mamici, Đuro je prokleo GPS, Vix je u sebi kipio, a kad sam se ja oglasila da bih radije bila na selskom proščenju u Križevačkoj Poljani, predsjednik me ukorio da onda nisam ni trebala ići. Dečki-brijem-da-smo-se-izgubili Hamba i ja smo ga sa sažaljenjem pogledali jer smo u istom trenutku shvatili da on bogec još uvijek nije upućen u kubersku filozofiju: nije fora ak ne kukaš. Razumijem, on je ipak predsjednik koji mora paziti na svoj ugled i ne može si dozvoliti da proleleće malo s običnim smrtnicima.

Odurno smo se namučili da prenesemo svoja vozila do vrha šume. Iako je Eminen tonu lakši od svog odbačenog i prezrenog žutog prethodnika, nije ni njega bilo baš lako gurati uz takvu strminu.

Što smo se više penjali, sve nas je više počelo dodirivati sunce. A onda nam se ukazalo i nebo i naše su muke skončale. Provozali smo se uz rub te grozne šumetine i sve se manje osjećali izgubljenima. Nabasali smo na Beketinec, pa Sela Ravenska, u kojima nam je dragi mještanin ustupio vodu iz svog bunara i veselo mu mašući nastavili smo putovanje.

Oggy je nakon mijenjanja gume na Miškovom bajku baš pred izlazom na glavnu cestu bio prisiljen demonstrirati krpanje na Prođinom žutom Treku. Položen je tihi zavjet da odsad svatko sa sobom nosi osnovni pribor za krpanje guma, a po mogućnosti, i barem jednu zračnicu. Dok je Oggy bio vrijedan, netko je Đuri na bajku ostavio mali znak pažnje u obliku cvjetića (moja pretpostavka ide prema Hambi koji ga je tom gestom htio smekšati u stavovima o GPS-u), Vix je s travčicom među zubima odsutno gledao u daljinu, ja sam punila pluća otrovnim dimom, predsjednik se divio svom alatu (biciklističkom, naravno), Nikola je nestrpljivo cupkao okolo, a Prođo je skrštenih ruku promatrao Oggyja kako krpa i pumpa njegovu gumu. Ali dosjetio se Oggy da bi Prođo ipak trebao znati sam napumpati gumu pa mu je doskočio uvalivši mu pumpu.

Izišli smo tako na glavnu cestu kod Gregurovca, proklačili tih par bregova u Erdovcu i Podgajcu i završili u ‘Zdravljaku’ na sladiću. Nisam pred predsjednikom htjela pokazati da mi noge malo drhture, da mi ruke otpadaju od onog guranja i da mi je trnje sasijeklo sve udove. Ne bi on to razumio, on je ipak jedan ozbiljan dužnosnik.

Ostatak dana provela sam zaljubljeno i sa strahopoštovanjem gledajući svog junačinu, svoju, još malo vonjavu, Sivu Silu, važno se razmećući kojekakvim geek izrazima koje sam jutros naučila u radionici i nadmećući se s onima koje je Tomo zapamtio, da zadivim sve oko sebe svojim poznavanjem materije. Svi su se samo pogledavali, preokretali očima i radili kružne pokrete kažiprstom iznad ušiju. Ne mogu ih kriviti, oni još ne znaju kakav užitak pružaju KUB vožnje i bajk, čak i dok po govnima smrdi.