Na muci se (pre)poznaju jauci

Ovu subotu Hamba je svojom najavljenom 40 i kusur kilometarskom rutom zaintrigirao devetero kubovaca i jednog pridošlicu, hrabrog informatičkog genija Dadu. Čim smo krenuli prema Potočecu, dečki su se već počeli hihotati i polisemično došaptavati kak ima malog, ali Dado se na svom malom bicu nije dao smesti.

U Bučama smo nešto dulje pauzirali: malo smo pozirali, razgledavali Sanjinu klet, natjerali je da ponudi sebe i svoju klet za domaćine jednog od sljedećih KUB izleta i zadovolj(e)no krenuli dalje.

Iako je podne bilo davno prošlo, srpanjsko nas je sunce još uvijek nemilosrdno pržilo i isisavalo snagu iz većine nas. Naime, ako niste znali, među nama ima i vilenjaka, a niti sam ja primijetila ikakav sunčev utjecaj na njih niti je isti ikad znanstveno dokazan.

Čekalo nas je dosta nestrpljivih bregova, ali smo nakon druženja s njima ubrzo zašli u šumu pa sam se poveselila rashlađenju. Šuma je bila negostoljubiva i nas par zapalo je u ekstra meko i duboko blato. Moje zapomaganje je malo tko mogao čuti jer je većina ekipe bila daleko ispred, a Sanja je namjerno malo zaostala da se bez svjedoka nimalo damski očituje o blatu dok je tugaljivo gledala svoje nove prozračne bic šuze kako tonu sve dublje i dublje.

Ja sam nepripremljeno uletjela u neželjeni obračun i, nadigrana od strane uvijek budnog profesionalca, izvukla blatniji kraj.
Eminensa je silno blato podsjetilo na ponižavajuću epizodu s gnojnicom; izgledao je kao prasac, a plemenita roda kakvog sigurno jest, nije to mogao podnijeti. Jednom me poštedio, ali sad sam već prešla granicu. Počeo je izritavati blato sa sebe ne štedeći me. Stoički, ali sjedeći sam to otrpjela, ali vidjevši da to predobro primam, više se potrudio i sasuo mi svoje mišljenje u lice.
Dok sam skidala blato s lijevog obraza, neki je komarac naumio osladiti brk mojom desnom nogom. Lijevom rukom brišući Eminensovo mišljenje o meni s lica i desnom pokušavajući otjerati malenog vampira, u toj nanosekundi shvatila sam da sam digla ruke s guvernala. Aaaaa, prekasno. Moj Uvaženi zbacio me. Ravno u blato. A kamo drugdje?

Po izlasku iz šume čekali su me ne tako blatni kubovci. Predmnijevam da su se negdje trknuli oprati jer je to najlogičnije objašnjenje do kojeg sam dosad uspjela doći.

Jedan po jedan prošli smo neki trošni mostić i s druge nas je strane dočekalo trnje, livada, uspon, a potom asfalt.
Dado je nakon tih 10 kilometara zaključio da mu previše nedostaje toplina njegova kompjutera i uz predsjednikovu pratnju skrenuo je za Čabraje, a mi smo produžili ravno. Zapravo, 33 minute kasnije produžili smo ravno.

Kao da me nije dovoljno kaznio prskanjem i lansiranjem u blato, moj je (bojim se priznati, ali možda razmaženi i preopušteni) Eminentissimus, da prostite, prdnuo. Točnije, učinila je to njegova prednja guma. To sam vrlo osobno primila.

Šaško je u hipu detektirao rupu i zakrpao je. Svi su se slamali od uslužnosti iako sam samo ja vidjela sivi nož u svojim leđima, ali s obzirom da je Hamba naopako namjestio vanjsku gumu, a ja nisam mogla riskirati još jedan Eminensov ispad, bila sam prisiljena preuzeti stvar u svoje i Mladenove ruke i ispraviti nepravdu nanesenu mom Uobraženku. Otpustili smo gumu, pravilno je namjestili i ponovo je napumpali. To mi je dalo takva testosteronska krila da sam iskreno zažalila što u blizini nije bilo nikakvog auta pod čiju bih haubu zabila nos ili neke utakmice na televiziji da je odgledam u podrapanoj razvučenoj potkošulji s tamnim i teško odstranjivim dokazom čačkanja po nekom masnom dijelu auta s limenkom piva u ruci i neinventivnim psovkama na usnama. Tada bi osjećaj bio potpun.

Počeli smo se spuštati prema drugoj šumi u smjeru Rijeke Koprivničke. Hamba se zaklinjao u postojanje puta na cijeloj pomno isplaniranoj ruti osim što su tu bila sporna dva kilometra koja su mu golicala maštu. Meni baš i nisu, samo me oprao neugodan deja vu.
To su bila, pokazalo se, dva kilometra kopriva, trnja, jauka, boli i patnje.
Jedva vozeći neprohodnim puteljcima, sapleli se Uvrijeđeni i ja u trnje i granje i dalje se sve odvijalo u slowmotionu: gubila sam ravnotežu i to sam javila Sanji iza sebe. Stigla sam zavapiti: ‘Drž’ me!’, ali kao već ranije tog dana, bilo je prekasno. Sanja je samo uspjela vidjeti kako nestajem u visokom trnju i koprivama…
Sigurno sam se nekad u životu brže ustala, ali ne mogu se sjetiti kad.

Nisam još došla k sebi od šoka, a cijelo tijelo mi je već bridjelo. Svrbež mi je skoro aktivirao nedovoljno istraženu stranu uma; još je manje nedostajalo kad su me svi počeli tješiti govoreći mi da je to baš dobro za reumu, a samo me mali klik dijelio od potpune alijenacije u trenu kad je Sanja bila razočarana što i sama nije pala u koprive. Za trnjem, začudo, nije čeznula.

Uspjela sam se pribrati i nastavila kalvariju gurajući inatljivog sivonju. Zbog visoke šikare, razgranatog trnja i 10 cm širokog nazoviputa jedva da smo vidjeli jedni druge. Oko mene su samo odzvanjali jauci, stenjanje i psovke. Potpuno bih razumjela nekog prolaznika (dobro)namjernika kad bi u tim trenucima prije pomislio da neka glumačka ekipa snima film za odrasle nego da tu prolaze biciklistički rekreativci.

Dobra vijest je da su se u tim teškim vremenima vratili vilenjaci! Pridržavali su trnje da bi naša vrsta mogla proći, iskreno su brinuli o nama i spremno jurišali izvidjeti teren (načuo je doduše jedan od njih bijesnu gomilu koja je sve otvorenije počela zagovarati smjenu vođe, a radikalna struja čak i fizički obračun).

No prošla su i ta dva kilometra iako se meni činilo kao da ih je bilo barem deset. Još smo se neko vrijeme mučili po šumskim i rubnošumskim stazama, a onda smo se našli na makadamu na kojem sam otplesala ples radosti i toliko mu se razveselila da sam čak i samu sebe iznenadila svojom euforično-histeričnom reakcijom. Tek što sam izmilovala i poklonila se šoderu, već smo se našli na asfaltu. Uslijedila je moja još jedna, u najmanju ruku, zabrinjavajuća reakcija.

Bezbrižno sam vrludala asfaltom, cvrkutala, ponovo pronalazila smisao svog života, radovala se kravama i kravaru na paši, čudila se odgojenosti podravskih pasa, ne mrzila Hambu i obožavala cijeli svijet. Voljela bih da smo tad svi zajedno stali na jedan grupni zagrljaj i prolijevanje par suza po tuđim ramenima.

Stigli smo i do pruge preko koje sam prenijela svog svojevoljnog pregaoca, a nakon toga provezli smo se šumom po odličnom putu ne mogavši se nadiviti pogledu na prirodu u podnožju.

Uskoro je uslijedio rastanak – nezasitni vilenjaci pošli su neznanim putem vjerojatno pomagati nekim drugim stvorenjima u nevolji, a Sanja, Beljo, Boro, Tomo i ja uputili smo se prema glavnoj cesti i kod Raščana izašli na nju. Tih posljednjih 10-ak kilometara bili su tako osvježavajući i katartični – prošao me svrbež kopriva i peckanje trnja (barem do ponedjeljka kad se šuga vratila), prošli me umor i zlovolja, prošle su šume, usponi i vrućina, osušila se i otpala većina blata – ostali smo samo Eminens i ja. Pomireni i spokojni.
I lagani vjetrić koji se bezazleno poigravao na umornom suncu.