Šiljevečko ljenčarenje

Sonja Mrnjavčić (Foto: Hrvoje Seleš i Tomislav Jakopčić) 19. 07. 2007.

Za nedjelju 8. srpnja isplanirali smo cjelodnevni izlet s naglaskom na čobancu. Bilo nas je 13-ero. Po prvi put, s nama je bio motorist Zlatko, inače član naše udruge od njenog osnutka.
Ne moram nikoga podsjećati kako završava 13. prase. Možda samo malo jer završava s krucijalnom preinakom: živo, na momente čak i živahno, ali krvavo.

Točka B bila je u seocetu podno Kalnika Šiljevcu, u i oko kleti dobrih ljudi koje ne treba previše nagovarati.

Da nam put do tamo ne bi iznosio prekratkih i prelakih 10 kilometara, potpredsjednik Oggy je, opaljen podnevnim suncem, odlučio ispipati granice ljudske izdržljivosti i poslati nas u prihihilično dug pakao.
Štošta mi nije bilo jasno, ali činjenica da bih ubrzo mogla biti jako gladna nije spadala u tu kategoriju. Uvalila sam Oggyju kolut jegera u ruksak i puno smirenije prihvatila sudbinu.

Za zagrijavanje nam je namijenio helensku šumu misterioznih gudura dubine grobnice neke uvažene dinastije i širine poredanih 10-ak zavidno hranjenih pripadnika jedne takve loze.

Ni najtrezniji grobari ne bi uspjeli postići takav pravi kut koji su iskopale šumske sile.

Ovaj nas je put bilo rekordnih 5 kuburica, ali nažalost nismo imale vremena tući se jastucima, rješavati test Kako zavesti kubera i podmazati mu pedalu na 101 način i jedne drugima lakirati nokte jer smo se morale jako koncentrirati na plaženje po gudurama.

Jednom sam se gudurom čak pokušala provozati, ali je ona mene provozala i skoro me rašarafila na sitne dijelove pa sam bila prisiljena vratiti se plazećoj praksi: nekontrolirani sprint do dolje, panika zbog nemogućnosti zaustavljanja, zabijanje nosa i gume u suprotni kraj pa pokušaj gmizanja van. Jedva sam samu sebe iščupala iz tih ponora, a još sam morala misliti i na svog sivog Haro Escape-a i njega gurati po tom skliskom i strmom terenu.

Dok smo konačno ispuzale iz tog seta iz partizanskog filma, dečki su već bili na aparatima za održavanje na životu jer su skoro krepali od dosade načekavajući nas. Na kratko smo izašli na cestu, ali nas je Oggy brzo slomio usmjeravajući nas prema Zagorskom planinarskom putu (popularnom ZPP-u) u šumu. Ta je šuma inače vrlo ugodna za vožnju, nema nikakvih uspona, mala je vjerojatnost lutanja zbog označenih debala, a i staze su postojane.

Po izlasku iz šume, prenijeli smo svoja žbicasta vozila preko mosta i uhvatili malo predaha.

Nastavili smo livadom uz malo cike, a onda je Oggy, koji stalno reklamira SPD pedale, upao u rupu usred livade i pokazao nam kako mogu biti nespretni padovi kad čovjek ima tobožekul batrljke od pedala iz kojih se teško izvući.

Ponovo je slijedila šuma, prenašanje bicikala preko grabe pa onda gadan zemljani brijeg uz šumu na početku kojeg sam naletjela na grdo trnje i prošarala si krvlju desnu nogu.

Kao da nije bilo dovoljno to što su od vrućine vrapci padali mrtvi pred nas, što mi je znoj natapao oči, pa čak mi i curio na nos, još je tik uz nas morala biti i friška gnojnica da nam onemogućava disanje. Jedva sam stigla do vrha, a dečki su se već napojili, ohladili, nagablali, našalili i bili spremni za nastavak.

Bome su se i Vilina i Dragica jedva dovukle na svojim novim i opakim Wheelerima.

Ali nakon toga smo krenuli nizbrdo pa su moje muke nakratko završile. Dojurili smo na cesticu i malo se veselili ravnici. Kalnički odašiljač bio je sve bliži i to mi je ispunilo srce srećom. No nakon grubog desnog zavoja, cesta se okomila na nas pa smo se opet morali malo (a ja i malo više) pomučiti da je prođemo.
I to smo savladali i našli se pred Šiljevcem.
Par minuta kasnije, znojna i iscrpljena našla sam se pred kućicom iza koje je trebalo skuhati čobanac.

Boro i mladi Tomo narezali su meso, iako se stari Tomo najavio kao veliki od kužine, ali se po dolasku uvalio u mrežu i satima se nije dizao iz nje izuzev odlaska za stol da bi ručao i nalukavao se u tuđe porcije. I fotografije su mu skoro pa neupotrebljive jer je većinu slikao iz ležećeg položaja s misteriozno mutnim fokusom.
Čim se osvijestila, Vilina je krenula asistirati ženskom dijelu tima pri rezuckanju povrća.

Zlatko, motorist zavidne kondicije, koji i bicikl uz brijeg vozi na zadnjem kotaču, ničim izazvan, isijavajući marljivošću i ponesen ekipnim duhom, sam se ponudio nacijepati drva. Otišao je u drvarnicu, a par minuta kasnije tamo se dogodio pravi masakr.
Odbila se njemu jedna cjepanica pravo u brk i gadno ga rascijepala. Brk, ne Zlatka; hvala Bogu. Krv je šikljala na sve strane, ali to srećom nije vidjela Toma koja pada u nesvijest već pri samoj pomisli na crvenu gustu tekućinu.

Zlač se junački pobrinuo za sebe: polijepio je ukrižene flastere pod nos, a da bi se osigurao protiv boli i otpadanja flastera, nama je zabranio da ga nasmijavamo, a sebi da se znoji.

Otkrili smo da Boro nije samo disko frik i odličan izvjestitelj, već i fantastičan kuhar, da ne kažem čorbadžija. Ja sam već umirala od gladi i naguravala se u sjenici za svoj komad predjelnog jegera, a Boro je disciplinirano s Mladenom i mladim Tomom čubio uz kotlić i švicarskom preciznošću ubacivao povrće i začine u (budući) čobanac.
Za dokonariju si je izabrao paliti dlake na donjim ekstremitetima.

Većina se ekipe izvalila gdje je već stigla dok su se neki bezuspješno trudili sportski ih animirati.

Kad su čobanac i Tomina vegetarijanska inačica istog napokon stigli na stol, krenula je navala, ali i prvo mjerkanje tuđih tanjura i dizanje nekolicine obrva u znak neopravdavanja. Čobanac je bio prefin, ali se nisu mogle izbjeći zlobne objede kojima se sugeriralo da je Oggy samo malo manje objedovao, Borin bi čobanac bio dostatan za još barem 7 obroka ministru Čobankoviću.

No, svatko se laktario za porciju više kako je znao i umio. Oggy se, istina, pokazao najumješnijim, Sanja vrlo snalažljivom, a ni stariji Tomo nije baš tako loše prošao (iako bi se on s tim eventualno složio samo u slučaju da mu poklonim Ghost-a SE 2000).

Kad smo polizali kotlić, malo smo živnuli, ali je uskoro opet krenulo masovno izležavanje. Oggyja smo jedva nagovorili da se malo razbaca geek izrazima, malo pomaše rukama, pokazuje na bicikl i pravi se da nešto objašnjava, a sebe da nešto kao slušamo.

Wheelerice su bile najznatiželjnije, V-brake lobi najdosadniji, a Sanja najpospanija. I ja bih vjerojatno tako lijepo zaspala da sam se ogrebla za toliko čobanca.

Počistili smo kućicu i okućnicu (mala natuknica za sve potencijalne nuditelje svojih objekata na posudbu: KUB nikad ne ostavlja za sobom nered!), Toma je na Jezdimiru zadnja stigla do kleti pa se je samoinicijativno odlučila kazniti pranjem suđa. I uskoro je bilo 19 sati, odnosno vrijeme za povratak u Križevce.

Hrvoje, Mladen, Oggy i Tomo Jr. odlučili su se vratiti sprintom po nešto duljoj zahtjevnoj stazi. Tomo je imao veliku motivaciju stići što prije doma da isproba novu, ali, svi smo se nešto kasnije uvjerili, nažalost premalu majicu. Mi ostali uputili smo se glavnom cestom. Osim što je Tomu skoro pogazio zao automobilist, bez većih problema stigli smo za 20-ak minuta u Križevce.

A nedugo nakon nas, stigli su i potpuno mokri Hrvoje i Oggy. I znojem ni okrznut Mladen.

Jahači i kotači KUB