Siniša Pleše: Za uspjeh hrv. informatičara zaslužan intenzivan rad

Međunarodna informatička olimpijada, 19. po redu, ove se godine održavala u Hrvatskoj. Glavni je grad naše zemlje od 15. do 22. kolovoza ugostio tristotinjak mladih informatičara iz cijeloga svijeta, koji su se u Zagrebu natjecali u poznavanju programskih jezika C i rješavanju informatičkih zadataka.
Među organizatorima natjecanja bio je i jedan Križevčanin, Siniša Pleše, kao predsjednik Tehničkog odbora Olimpijade. Tim povodom zamolili smo ga da za Portal Križevci.info odvoji nešto vremena i volje, kako bi odgovorio na nekoliko pitanja. Zbog zauzetosti Siniša nije bio u mogućnosti odgovoriti u toku trajanja Olimpijade ali su zato odgovori vrlo iscrpni i poučni.

KŽ.INFO: U Informatičkom klubu Križevci si prije desetak godina držao tečajeve iz programskog jezika C, s naglaskom na rješavanje algoritamskih problema. Takvi problemski zadaci su i osnova Međunarodne informatičke olimpijade, čije je održavanje ovih dana u Zagrebu zaslužila naša reprezentacija medaljama iz godine u godinu. Tko i koliko radi danas u Hrvatskoj s vrhunskim mladim programerima pripremajući ih za takva natjecanja?

Činjenica da mladi hrvatski programeri iz godine u godinu veoma uspješno nastupaju na svjetskim informatičkim natjecanjima već sama za sebe govori da je u Hrvatskoj i danas prisutan kvalitetan rad (i ogroman trud) s takvim ljudima. Imao sam prilike upoznati većinu mentora koji rade s njima i mogu reći da su kod svih, bez izuzetka, prisutne tri osnovne karakteristike: stručnost, entuzijazam i talent za poučavanje.
Stručnost (tehnička) se sama po sebi podrazumijeva – mentor ne može stvoriti vrhunskog stručnjaka ako i sam ne posjeduje to vrhunsko znanje koje onda treba prenijeti na drugoga. Entuzijazam je već nešto što se teže i rjeđe nalazi, materijalistički mentalitet koji nas okružuje nema razumijevanja ni pravog poštovanja za takve pojave. Tu vjerojatno jako dobro razumijete na što mislim, budući da ste i sami aktivni u neprofitnoj organizaciji. A entuzijazam (možemo to nazivati i osobnim sklonostima, radi se o istoj stvari) je potreban da bi mentor radio na sebi, tj. sam unapređivao ta svoja znanja koja sam spomenuo u prvoj točki, kao i da bi za ljude s kojima radi utrošio dovoljno truda i vremena da njih i njihove vještine dovede jednog takvog vrhunskog stupnja. Jasno da je za takve rezultate potrebno daleko više truda i vremena nego što je predviđeno (i plaćeno) unutar redovitih školskih programa i aktivnosti. Konačno, talent za podučavanje obuhvaća dva vida: jedan je vještina prenošenja znanja, odnosno jasnog i slikovitog tumačenja pojmova i koncepata, a drugi, koji je rjeđi i u isto vrijeme važniji, je motivacijski – imati u sebi ono „nešto“ što će privući mlade da se bave određenim područjem koje im nudiš, da u to ulažu silan vlastiti trud. Jer na kraju je u uspjehu svakog mladog pojedinca najvažniji vlastiti trud (uz talent, jasno). To je Tesla svojedobno vrlo lijepo objasnio: «Iza svakog mog uspjeha stoji 10% talenta i 90% rada.»

KŽ.INFO: Mnoge škole u Hrvatskoj nisu dovoljno informatički osposobljene za kvalitetnu nastavu informatike, pa ipak, hrvatski informatičari bilježe velike uspjehe na informatičkim natjecanjima. Prema vlastitom iskustvu u radu u Hrvatskom savezu informatičara, možeš li reći iz kojih škola i krajeva Hrvatske dolaze najbolji mladi informatičari?

Moramo biti svjesni da ovakvi ljudi i ovakav rad s mladima nisu masovna pojava. U pojedinim sredinama se nađe ponetko s opisanom kombinacijom osobina, tako da uspješni programer-srednjoškolci dolaze i odlaze sa ove scene (kad prerastu srednju školu), ali imamo jedan prilično konstantan skup mentorskih imena koja stoje iza njih. Tu je prije svega nekoliko izvrsnih profesora iz pojedinih renomiranih matematičkih gimnazija – postoje srednjoškolske ustanove (doduše, može ih se na prste nabrojiti) koje održavaju iznimnu razinu svojih kriterija, te posljedično i kvalitete znanja koju daju svojim učenicima, a dio toga je nužno i poticanje i potpora takvim kadrovima. Spomenuo bih kao primjer V. i XV. gimnaziju te TŠ «Ruđer Bošković» u Zagrebu, te neke škole u Splitu, Osijeku i Rijeci.
Druga sredina gdje se njeguje takav rad su informatički klubovi i uopće tehničke udruge. Budući da su to neprofitne organizacije, one po svojoj suštini funkcioniraju na bazi entuzijazma i dobrovoljnog rada. Tu se kao dobri mentori u načelu javljaju bivši uspješni natjecatelji, koji su sada studenti ili mladi inženjeri, koji dakle imaju i volje i znanja i iskustva koje mogu prenijeti drugima.

KŽ.INFO: Kolika je potpora ljudi iz Počasnog odbora ovogodišnje Olimpijade, na čelu s ministrom znanosti, obrazovanja i sporta Draganom Primorcem?

Za početak, dodao bih da je, pored članova Počasnog odbora, tu bio i predsjednik Mesić kao glavni počasni pokrovitelj.
Kako samo ime govori, u pitanju je POČASNI odbor, dakle od njegovih članova se ne očekuje neki znatan osobni doprinos. No njihova imena u tom odboru, zatim razni oblici njihove javne potpore, kao npr. prijem kod Predsjednika Republike, ministrovo pismo potpore i sl. otvorili su nam put do drugih konkretnih oblika pomoći. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta je osiguralo značajan dio financiranja, grad Zagreb također. Generalni sponzor «Končar» je isto značajno pomogao, prvenstveno kroz posudbu potrebne opreme, ali i financijski. Mnogi drugi sponzori pomogli su kroz izravnu tehničku i drugu podršku i usluge.

KŽ.INFO: Koliko si zadovoljan razinom znanja i uspješnošću rješavanja zadataka natjecatelja, posebice hrvatskih?

Zlato, srebro i zbirka bronci – u konkurenciji s najboljim Poljacima, Kinezima, Rusima, i sl. doista bi bilo nezahvalno tražiti više.

KŽ.INFO: Možeš li dati neku svoju ocjenu perspektive hrvatskih natjecatelja? Smiješi li im se neka povoljna poslovna prilika ili studij na prestižnim sveučilištima?

Definitivno prvo studij, to je nužan preduvjet za ovo drugo.
Ali da, budućnost svakako imaju. Kad se malo pogleda naše bivše olimpijce i uopće najbolje mlade informatičare, dio ih se rasuo svijetom – najviše u Sjedinjenim Državama (padaju mi na pamet neki koji su na MIT-u, Harvardu, u Intelu, Microsoftu, Red Hat-u…), ali i u Njemačkoj, na Dalekom istoku. Ovi koji su ostali kod nas su odreda u uspješnim IT tvrtkama, na prilično, recimo to tako, atraktivnim pozicijama.

KŽ.INFO: Koja je budućnost nastave informatike u osnovnim i srednjim školama? Često se, naime, može čuti kako su učenici u nekim stvarima i poznavanju i razumijevanju sadržaja "nadmašili" učitelje i profesore. Događa li se da i profesori i učitelji pohađaju kakve dodatne informatičke tečajeve?

To je nužnost, s obzirom na nagli razvoj informacijskih tehnologija. Dugo je to bila najslabija točka uvođenja/provođenja nastave informatike u našim školama. Osobno sam tijekom 90-ih imao prilike vidjeti niz (mega)projekta uvođenja informatike u naše škole, koji su se svodili na puko nabavljanje mase računala koja su poslije većinom stajala neiskorištena po školama, jer ih nije pratilo osiguranje stručnih kadrova. U zadnjih nekoliko godina imam osjećaj da se tu situacija bitno popravlja. Ne samo da se obrazuje učitelje i profesore informatike, nego i sav nastavni kadar (sjetite se npr. ECDL programa), tako da računala po malo prestaju biti ekskluzivitet nastave informatike, već po malo postajo ono što po svojim mogućnostima i jesu – fleksibilno i univerzalno nastavno sredstvo. I HNOS je po svojoj općenitoj ideji na tom tragu, zahtijeva od učitelja puno aktivniji angažman od pukog provođenja 45 minuta u istoj prostoriji s učenicima.

KŽ.INFO: Sve je više korisnika računala u Hrvatskoj, utječe li to i na kvalitetu informatičkih znanja i koliko? Je li uopće potrebno da jedan uspješni mladi informatičar ima neku "nabrijanu" mašinu ili dobre rezultate može postići i s prosječnim računalom?

«Nabrijano» kućno računalo je neophodno samo za računalne igre, i to one sa zahtjevnom grafikom (čime se često kompenzira nezahtjevnost na intelektualne sposobnosti igrača). Mislim da sam time sve rekao.

KŽ.INFO: Iz nekadašnje jezgre križevačkog informatičkog kluba izraslo je nekoliko mladih, uspješnih inženjera i znanstvenika, poput Davora Čapalije i Zvonimira Rakamarića koji su danas na poslijediplomskim studijima u Kanadi. Imaš li saznanja kako klub danas funkcionira, čini se da nakon intenzivnih devedesetih nema previše interesa za informatiku u gradu ili pak ljudskih i računalnih resursa za rad s mladima?

Iskreno, nemam nekih saznanja u kakvom je sada stanju Informatički klub i zbiva li se što u njemu, izgubio sam kontakt. Ja sam svoje aktivnosti u njemu prekinuo krajem devedesetih silom prilike, naime druge obveze (zasnovao sam obitelj, zaposlio se u drugom gradu i sl.) mi jednostavno nisu ostavile prostora za aktivnosti kojima sam se bavio u mlađim danima. Tko zna, možda se jednog dana ponovo vratim staroj ljubavi, kad (i ako) mi to životne prilike ponovo dopuste. Za sada to još nije slučaj.
No mogu općenito konstatirati da su danas neke bitne okolnosti drugačije nego pred desetak godina. Danas su osobna računala postala dio potrošačke elektronike, poput televizora ili mikrovalne pećnice, dok su ih tada posjedovala samo imućnija djeca, i oprema je sama po sebi privlačila dio članova u Klub. Nadalje, ova promjena ima još jednu posljedicu – kućna računala su postala prvenstveno sredstvo zabave, bilo kroz surfanje po Internetu ili računalne igre, tako da je programiranje bitno izgubilo na atraktivnosti.
Bilo je tu i problema čisto lokalne prirode. Klubu je krajem devedesetih pokraden dio opreme, što nikada nije u potpunosti nadoknađeno. A i prestala je sponzorska veza s tvrtkom «Radnik», čije je ime klub svojedobno nosio, pa je i s financiranjem, tj. zanavljanjem opreme išlo puno teže, tako da je kroz nekoliko godina i ona oprema koja je preostala, postala potpuno zastarjela.

KŽ.INFO: U siječnju 1996. u Križevcima je organizirana Prva zimska škola mladih informatičara Hrvatske osnovnoškolske dobi. To je bila tjedna škola, pozivnog karaktera, za informatički nadarene osnovce iz cijele države. Iako je bila izrazito posjećena i uspješna, već iduće godine ta škola seli u Bjelovar, gdje se održava naredne četiri godine. Možeš li komentirati razloge tom prekidu tek pokrenute tradicije, je li tu bilo neslaganja s krovnom organizacijom – Hrvatskim savezom informatičara?

Već sam spomenuo da su tada okolnosti bile bitno drugačije. Jedan od bitnih tadašnjih ciljeva Hrvatskog saveza informatičara bio je i popularizacija računalstva, što je danas postalo suvišno. U tom smislu je bilo prikladno mijenjati sredine u kojima je Savez organizirao svoje manifestacije – ta zimska škola, koja se sve do danas održava svake godine, nije ni u Bjelovaru ostala.
A što se tiče uspješnosti, slažem se da je bila vrlo uspješna u edukativnom smislu – u Križevce smo doveli tada najbolje mlade stručnjake, privukli puno ovdašnje djece i doista nešto učinili za popularizaciju računalstva u Križevcima. Ali s organizacijsko-financijske strane bila je daleko od uspješne – ponovo smo se sudarili s nedostatkom sredstava. Neki dugovi su se još dugo vukli i stvarali glavobolje ljudima koji su nosili organizaciju.
Dio o postojanju ili nepostojanju nesuglasica neću komentirati iz principa – osobno smatram da nam je medijski prostor i previše zatrovan senzacionalizmom i da mahanje «prljavim rubljem» u javnosti, ako ga i ima, ne doprinosi ničemu dobrom. Tek za primjer, omiljeno pitanje novinara na olimpijadi, osobito onih iz tiskanih medija, bilo je „Je li bilo kakvih diskvalifikacija?“ A nije, cijela atmosfera i ponašanje svih natjecatelja bilo je svjetlosnim godinama daleko od toga.

KŽ.INFO: Kao stručnjak za ICT, možeš li komentirati današnje stanje na Internetu, što se tiče predstavljanja Križevaca? Unazad jedanaest godina pokrenute su www.krizevci.hr i www.krizevci.com, nešto kasnije i www.krizevci.net, a posljednjih godina sve se više lokalnih poduzeća predstavlja na webu. Koliko često posjećuješ Križevci.info te znaš li za postojanje stranice www.krizevci.eu?

Lokalne vijesti sa Križevci.info pratim redovito, tako da znam i za krizevci.eu. I moram priznati da je tu odrađen dobar posao.
Što se tiče drugih stranica posvećenih Križevcima i subjektima iz Križevaca – tu vrijedi ona narodna: «koliko para, toliko muzike». Općenito su internetski sadržaji bogati i kvalitetni tamo gdje se pomoću njih ostvaruje prihod, bilo izravno ili neizravno. A nije mi poznato da se u Križevcima netko obogatio na internetskom biznisu.
Druga mogućnost je, i tu se opet vraćamo na prethodnu temu, volonterski entuzijazam, to objašnjava uspjeh i kvalitetu vašeg portala. Ali druga strana medalje je da takvi pothvati na dugi rok nužno imaju svoje uspone i padove, kako se već uspijeva održavati ili ne održavati kritična masa entuzijasta. I to je nešto što se može vidjeti na funkcioniranju Informatičkog kluba, o čemu smo već govorili. Ili pogledajte povijest Hrvatskog pjevačkog društva «Kalnik» (Nap. Siniša je član HPD-a) – sada mu ide odlično, ali je u svojem stoljeću rada imalo razdoblja slabije aktivnosti, pa čak i potpunog zamiranja. Toplo vam želim da vam se to još dugo, dugo ne dogodi!

---

KŽ.INFO: Ovogodišnja je olimpijada 19. po redu, prva je održana 1989. u bugarskom gradu Pravetzu. Jesi li upoznat s nekim dosadašnjim olimpijadama?

Zapravo sam dosta dobro upoznat sa svim olimpijadama na kojima je Hrvatska sudjelovala, a to su sve od 1993. u Argentini, pa do ove naše koja je završila prošli tjedan. 1996. sam i osobno bio u pratnji naše ekipe u Veszpremu u Mađarskoj.
Svaki puta je osobit doživljaj biti prisutan na jednoj takvoj manifestaciji. Već sam kontakt s toliko različitih kultura je, bar za mene, fascinantan. A osobito kad se radi o skupu tako iznimno nadarenih mladih ljudi.

Kad smo već kod olimpijada, spomenimo više detalja o samim informatičkim natjecanjima s kojih naši srednjoškolski «genijalci» donose odličja. Hrvatska je prethodnih dana bila domaćin Svjetske informatičke olimpijade (IOI – International Olympiad in Informatics), koja je definitivno najjače međunarodno natjecanje za srednjoškolce na području računalstva, kako po težini zadataka, tako i po izlučnom sustavu koji joj prethodi, i koji je prema pravilima olimpijade preduvjet za nastup na njoj. Nadalje, imamo regionalne olimpijade iz informatike, koje ne zaostaju previše po težini za svjetskom, i koje se organiziraju po uzoru na nju, samo za manji broj zemalja. Hrvatska je redovita članica Srednjoeuropske informatičke olimpijade (CEOI – Central European Olympiad in Informatics), uz Njemačku, Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku i Rumunjsku. Upravo prošlo ljeto smo bili domaćini ove olimpijade.

Ovim olimpijadama prethodi čitava piramida školskih/općinskih i županijskih natjecanja, zatim državno natjecanje iz informatike (DMIH – Dani Mladih Informatičara Hrvatske), pa HIO – Hrvatska Informatička Olimpijada, i konačno izlučne pripreme za naše olimpijske timove. Ovako zahtjevan i opsežan sustav selekcije kroz natjecanja s vrlo rigoroznim i preciznim pravilima osigurava da se na međunarodnim olimpijadama pojavimo s doista vrhunskim postavama, što rezultira i osvajanjem odličja.
Konačno, naši predstavnici povremeno sudjeluju i na pojedinim natjecanjima otvorenog tipa (npr. u Sjedinjenim Državama), kao timovi pojedinih škola. Obzirom da njima ne prethodi tako oštra selekcija, i konkurencija na njima je nešto manje oštra nego na olimpijadama koje sam spomenuo, tako da se događalo da hrvatski srednjoškolci pokupe redom prva mjesta, što je zvučalo dovoljno senzacionalno da ih naše novine proglase prvacima svijeta, iako se ne radi o svjetskom prvenstvu. No dakako, novinarski diletantizam nimalo ne umanjuje njihovu stvarnu kvalitetu, redovito ju dokažu i na olimpijadama.

KŽ.INFO: Koliko ovakva natjecanja mogu pomoći mladim informatičarima, kako ih oni doživljavaju, kao izazov za odmjeravanje znanja s kolegama iz cijelog svijeta ili samo kao zabavu i ispunjavanje ljetnih praznika?

Za naše olimpijce je to postalo, da se poslužim jednim marketinškim sloganom, «više od igre», nakon toliko uloženog truda, ali i nakon zajedničkih doživljaja na svim manifestacijama koje su prethodile olimpijadi. U socijalnom smislu su postali jedna složna i homogena skupina, međusobno vezani jedni za druge. Ali to ne vrijedi samo za njih, već i za ljude koji rade okupljeni oko tog pogona.
Već sam spomenuo da se na olimpijadama susreću različite kulture i sredine, to se odražava i na njihovom odnosu prema olimpijadi. Neki su nastup doživjeli i kao značajan psihološki pritisak – vidio sam natjecatelje iz nekih siromašnijih zemalja kojima o uspjehu na olimpijadi ovisi državna stipendija i zapravo buduća egzistencija. I neke kulture su naprosto takve da od njih bezuvjetno očekuju uspjeh – npr. Japanci. Njih je na ovoj olimpijadi četveročlana ekipa japanske televizije čitavo vrijeme pratila i snimala, očito je u nekim dijelovima svijeta jedna ovakva olimpijada puno zanimljivija tema nego kod nas.

KŽ.INFO: Na koje bi mjesto, kao informatičar rangirao svoju struku u razvoju ljudske civilizacije?

Do sada su već litre tinte (tonera?) potrošene na priču o tome kako je svijet postao informacijsko društvo, itd. To je činjenica. Dok je prije stoljeće ili dva strateška osnova za regionalnu ili globalnu dominaciju bila kontrola nad industrijskim sirovinama, danas je to kontrola nad informacijama, ili u širem smislu znanjem. Ova struka sada najviše nosi razvoj ljudske civilizacije, gledano s tehničkog aspekta. Ali civilizacija ima i svoju humanističku stranu, i tu vidim i stvari koje ne daju razloga za ponos. Dok je s jedne strane brza i masovna razmjena informacija (elektronski mediji, telekomunikacije, Internet) definitivno pomogla razvoju vrijednosti kao što su ljudska prava, civilno društvo i sl., s druge strane pruža surogat socijalnim vezama između ljudi kao osoba i čitavo društvo postaje tek masa otuđenih pojedinaca, što dalje vodi do raznih devijantnih pojava, odnosno dehumanizaciji općenito. To je aspekt tehnološkog-informacijskog napretka koji mi se ne sviđa.

KŽ.INFO: Jedan je hrvatski stručnjak, Ivan Krstić, među vodećim ljudima u projektu "Laptop za svako dijete", što misliš, koliko je za razvoj zemalja Trećeg svijeta važno računalno odnosno informatičko opismenjavanje?

Već sam spomenuo kako posjedovanje znanja danas omogućava dominaciju. Ovakvi projekti upravo omogućavaju širenje znanja i obrazovanja i time dugoročno mogu siromašnim zemljama pomoći više nego vagoni humanitarne pomoći. Pri tome moramo biti svjesni da će stvarni efekti nastupiti tek ako milijuni takvih uređaja doista stignu do onih kojima su prvobitno namijenjeni. Držim im palčeve da projekt u tom smislu uspije.

KŽ.INFO: Gospodarski sektor ICT-a jedan je od najbrže rastućih posljednje desetljeće u svijetu, a svako poduzeće u Hrvatskoj koje drži do sebe (a nije nužno iz tog sektora) smatra da je za njezino predstavljanje važna i "prisutnost" na Internetu. Mnoge tvrtke imaju i "online dućane". Koji je po tvojem mišljenju sljedeći korak u razvoju ponude usluga na Internetu?

Vidim još prostora za razvoj «online dućana» i to će vjerojatno uslijediti slijedećih godina – dovoljno je pogledati kako su se stvari razvijale na Zapadu, osobito u Americi. Problem nastaje u trenutku kad se morate nužno odvojiti od tehnike – to je dostava. Kod nas je dostava «do vrata» još uvijek preskupa i prespora (zapravo nedovoljno masovna) za pravi procvat internetske trgovine.
Nadalje, ni B2B (bussines-to-bussines) rješenja nisu još dovoljno zaživjela – na prste možete nabrojiti tvrtke (i to su samo one najveće) s kojima možete potpuno automatizirano elektronski poslovati. A tu je veliki potencijal za smanjivanje troškova poslovanja, odnosno povećanje konkurentnosti i agilnosti gospodarstva.
Sljedeći korak (ali to je dugoročan trend) je prelazak težišta s internetskog trgovanja robom na trgovanje uslugama, odnosno pružanje raznih nematerijalnih usluga putem Interneta. Tu ćemo vidjeti pojavu raznih usluga koje danas još ni ne postoje.

KŽ.INFO: Ima li u Hrvatskoj dovoljno posla za informatičare, tko se po tebi, može smatrati informatičarem (ukratko, odnos formalnog i neformalnog obrazovanja, koje "daje više")?

Tržište informatičke radne snage traži više stručnjaka nego što je raspoloživo – dokaz za to je činjenica da je prosječna plaća računalnog stručnjaka viša od prosjeka u većini drugih struka. I to nije slučaj samo u Hrvatskoj, to je globalna pojava.
Nisam siguran na što misliš pod «neformalnim obrazovanjem», pretpostavljam da misliš na samouke ljude koji su do svojih znanja i vještina došli vlastitim iskustvom – ta pojava je dosta proširena na području osobnih računala.
Ako je to to – dovoljno je opet pogledati tržište rada; ono je (kao i svako tržište) apsolutno objektivan sudac. A stvarnost je da ljude s formalnim obrazovanjem čeka posao i prije nego što diplomiraju, osobito ako je u pitanu neka renomiranija ustanova – primjerice zagrebački FER ili varaždinski FOI. Usput, jako mi je drago što je FOI otvorio studij u Križevcima. Očekujem da će to na dulji rok dati određeni zamah prvo lokalnom gospodarstvu, a posljedično i gradu kao cjelini.
S druge strane, ljudi bez formalnog obrazovanja redovito bivaju «drugi izbor», u prosjeku prilično često mijenjaju radno mjesto, te dobivaju slabije plaćena radna mjesta. Drugim riječima, njihova upotrebna vrijednost u praksi je manja.
Jednostavno, radi se o tome da sustavno obrazovanje daje i sustavno znanje. Veće ili manje razine, ovisno o konkretnoj obrazovnoj ustanovi, ali ipak koliko-toliko sustavno. A to je kasnije bitna prednost.

KŽ.INFO: Je li još uvijek ljudska inteligencija dominantna nad umjetnom?

(Smijeh) Definitivno da. Još nema ne vidiku uređaja koji će proći Turingov test (op. – test u kojem čovjek, komunicirajući preko terminala s drugim čovjekom i s računalom, ne bi mogao odrediti tko je tko).
John Von Neumann, američki matematičar i jedan od pionira računalnih znanosti, još je 1956. u svojoj knjižici «Računalo i mozak» prilično jasno opisao bitne razlike u načinu rada računala i ljudskog mozga. Od tada se nismo približili premošćivanju tih razlika – ni konceptualno ni tehnološki. Svi procesori u našim kućnim računalima, kao i u velikim poslovnim i znanstvenim računalnim sustavima, još uvijek su dizajnirani upravo prema tzv. Von Neumannovoj arhitekturi, koncipiranoj još sredinom 40-ih godina. Samo su razvijene (softverske) tehnologije za oponašanje pojedinih funkcija svojstvenih čovjeku – počelo je s računanjem, danas imamo npr. sintezu ljudskog govora kao i njegovu interpretaciju, kontrolu motorike čovjekolikih robota i sl. Ali to još uvijek nema veze s nečim sličnim funkcioniranju čovjekovog intelekta kao cjeline.

I ne vidim da se, bar za sada, sustavno razvijaju neke tehnologije koje bi bile na tom tragu. Bilo je raznih tehnologija koje su puno obećavale u zadnjih 20-ak godina, od galij-arsenidnih čipova, preko transpjutera, masivnih paralelnih procesora organiziranih u hiperkocke, do višestruko asocijativnih memorija… Iako su tehnički bili manje ili više uspješne, sve su pale u zaborav kao financijski propali projekti (u smislu razvoja umjetne inteligencije; za neke usko specijalizirane namjene se i danas koriste). Čini se da se ne isplati razvijati čovjeka umjesto čovjeka. I dobro je da je tako, rekao bih.