S Kalnika na Gran Paradiso – putopis križevačkog alpinista Ivice Piciga

Dvoje Križevčana, Ivana Horvat i Ivica Picig, članovi Planinarskog društva Kalnik iz Križevaca i Boris Lovrić, član HPD Strmac iz Nove Gradiške krenuli su početkom rujna u osvajanje vrha Gran Paradiso (4061 m) u istoimenom Nacionalnom parku u Italiji. Od Ivice Piciga primili smo sljedeći zapis s ovog jedinstvenog alpinističkog pothvata.

Krećemo u kasnim večernjim satima iz Zagreba na put dug 850 km prema Aosti odnosno mjestu Pontu gdje počinje naš uspon na 4061 metara visok Gran Paradiso. Put nas vodi autocestom Zagreb –Ljubljana–Trst–Venezia–Milano–Aosta. Put je dug i naporan, pogotovo za vozača, stoga smo se više puta mijenjali za upravljačem, a na mjestima i svi spavali na odmorištima. Noćna vožnja dosta iscrpljuje te u Pont (1960 m), ishodišnu točku za uspon na Gran Paradiso, stižemo oko 9:00 sati odnosno nakon 11 sati vožnje.
Nakon nekoliko sati odmora krećemo dobro uređenom stazom do planinarskog doma Vittorio Emanuele II na visini od 2732 m. Dom je dobio ime po talijanskom kralju koji je Gran Paradiso proglasio Nacionalnim parkom i donio propis o zaštiti kozoroga. Do planinarskog doma stižemo za tri sata, laganim hodom.

Prilično iscrpljeni zbog udaljenosti koje smo prešli iz Zagreba, neprospavane noći i uspona do planinarskog doma odmah smo legli i spavali nekoliko sati do večere (19:00 h). Poslije večere ponovno smo legli u krevete i odmah zaspali.
Noć nam je prilično brzo prošla. Buđenje u 4:00 sata, pripremanje opreme, oblačenje. Vremena i uvjeta za jutarnju higijenu baš i nema, doručak (stari suhi sendviči) i malo iza 5:00 sati polazak prema vrhu. Vani je još mrkla noć i jedino što obasjava istu je dugačka linija svjetiljki kojima mnoštvo planinara osvjetljuje svoj put. Nakon sat vremena počinje izlaziti sunce pa nam svjetiljke nisu više potrebne.

Otvaraju se prekrasni vidici na susjedne planine i vrhove obasjane jutarnjim suncem.

Vani je jako hladno. Prolazimo pokraj mnoštva smrznutih slapova u kojima je zaleđena ogromna snaga vode. Izlaskom sunca ona će se osloboditi i nastaviti svoj put prema dolini.

Nakon dva sata hoda od planinarskog doma gdje smo prenočili, stižemo na početak ledenjaka gdje se uvjeti uspona drastično mjenjaju.
Na gojzerice stavljamo dereze (specijalizirana oprema za hod po ledu), stavljamo penjačke pojaseve na sebe te se penjačkim užetom povezujemo međusobno na razdaljinu od cca 5 metara i u ruke uzimamo cepine. Sva ta oprema nam je potrebna kako bi se mogli uopće kretati strmim ledenjakom po zamrznutom snijegu i ledu te da spriječimo proklizavanje ili da se spasimo od mogućeg propadanja u ledenjačke pukotine u koje pad zna biti koban.

Međusobni navez užetom može spriječiti ili ublažiti kobne posljedice pada u ledenjačku pukotinu, a cepin i dereze spriječiti proklizavanje po ledu (sjetite se kobnog proklizavanja i stradavanja planinara na Velebitu – Svetom brdu).
Hod po ledenjaku je prilično zahtjevan. Treba paziti na svaki korak da se dereze dobru prime za led. Takav hod je prilično naporan i napreduje se dosta sporo. Obzirom da se već nalazimo na visini od oko 3500 metara, sam hod nam se produžuje i usporava. Nije prevelika visina ali se osjeti pomanjkanje kisika u zraku i brže umaranje. Susrećemo naveze koji se već spuštaju s vrha. Kažu nam, kako i mi svima kažemo kada se spuštamo s osvojenog vrha: „Još malo pa ste gore!“. Znamo da taj „još malo“ može potrajati i nekoliko sati svladavanja snijega, leda i „beskrajnog“ uspona.

Zadnjih pet stotina metara uspona, gdje se već nazire vrh Gran Paradisa svladavali smo četiri sata. Na visini od oko 3800 metara, člana našeg naveza hvata vrtoglavica, velika iscprljenost i malaksavost. Tipični primjer visinske bolesti. No želja za osvajanjem vrha je veća od svega i nakon osam sati uspona od planinarskog doma Vittorio Emanuele II (2732 m) stajemo na vrh Gran Paradisa (4061 m).

Sretni zbog velikog uspjeha, brzo se slikamo, čestitamo i nakon kratkog odmora krećemo prema dolje. Osvajanje vrha je tek lakša polovica cjelokupnog puta. Teži dio je silazak s planina. Svi smo tada umorni, koncentracija je manja i onda dolazi do najviše nezgoda u planini. Jednu takvu smo i mi za dlaku izbjegli.

Na ledenom, jako strmom dijelu pao je prvi član naveza i počeo klizati po opasnoj strmini. Ostalo dvoje u navezu se odmah bacilo na cepine te ih pritisnulo s težinom svoga tijela u tvrdi led, što je učinio i prvi koji je pao, te se zaustavio napetim užetom kojim smo bili povezani svi u našem navezu i tako spriječili mogućnost pada na strmom ledenjaku koji nerijetko završava s kobnim posljedicama.

Ostali dio povratka do planinarskog doma jako je dobro prošao. Pošto je sunce već zagrijalo led po kojem smo hodali, ispod naših nogu mogli su se čuti potoci vode koje se tope s ledenjaka i na kraju tvore rijeku vode koja se uz huk slijeva u dolinu i stvara mnoštvo slapova i brzaka. Tih slapova u jutarnjim
satima nije bilo. Preko noći temperatura pada daleko ispod nule i sve se zamrzava i utišava. Preko dana sve ponovno oživljava i tvori pravi prirodni „raj“ na zemlji. I tako iz dana u dan.

Nakon četiri sata hoda od vrha, odnosno skoro 13 sati od kako smo napustili planinarski dom, evo nas ponovno kod njega.
Slijedi mali odmor, presvlačenje mokre opreme i stvari te dvosatno spuštanje do Ponta (1960 m) odnosno auta gdje slijedi zasluženi odmor i sređivanje dojmova makar istih ćemo postati svjesni nekoliko dana kasnije kada shvatimo da smo bili na vjerojatno jednom od najljepših četiritisućnjaka koje postoje. Sam naziv nije dan bez razloga,

ipak, bili smo na GRAN PARADISU – VELIKOM RAJU!