Rode

Moja je ulica u centru grada. Kad podignem pogled vidim zvonike crkve Sv. Ane i Sv. Križa. Vidim reklamu Banke i čujem zvuk alarma. I baš kad pomislim: "Eto vijesti, konačno su zdipili lovu i nestali!", na moju žalost ništa od toga. Samo se prokleti alarm opet uključio kao da zove Križevčane: "Evo tu sam, ja sam Banka, velika i bogata, moji trezori su puni! A vi moji Križevčani, kako je vama, kakvo je stanje kod vas?!

Dakle, u centru sam grada i čujem dizalice kako cvile, bagere kako ruju moje raskršće i gledam kako deset puta pokrpani asfalt opet leti u nebo. U mome kvartu, naime, već mjesecima niču novi poslovno-stambeni kompleksi koji će našem gradu donijeti nova radna mjesta, a mojoj ulici novi suvremeni sjaj. Zato sam strpljiv i ne gunđam na dizalice, kvart se obnoviti mora, dobit će ljepše lice. Ne gunđam ni na bagere, ni na sirote zidare, ni ručne kopače jer oni rade baš to što i ja želim, oni budućnost grade.

Rekao sam vam već, ja sam dečko iz centra grada, nadohvat ruke su mi stadion i disko, bazeni i kladionica, sve četiri škole, dječji vrtić i igraonica. Ja sam "sretno dijete" i hodajuć’ gradom pjevušim Jajin stih. Sretan sam jer se moj kvart prilagođava novom vremenu, ali ne stihijski, već pod kontrolom. Pod budnim okom konzervatora i planera, urbanih umjetnika i inženjera, da ništa ne bude bez plana, da se ne naruši sklad, jer mi smo centar svijeta i moramo čuvati grad.

Zgrada na uglu lijevo ista je kao ona stara. Ima zidove, podrum i krov, prozore, balkone i vrata. Ista je kao prije samo je na tri kata. Zgrada desno od ugla ista je kao prije. Ima zidove, podrum i krov, ima haustor i garaže. Sve je isto ko prije, nema što da se kaže. Jedino umjesto starog bunara tamo iza ugla nikla je moderna kada, s pipama od zlata; nećemo pojiti konje ili kravice, pokazivat ćemo gostima raskoš, držat ćemo zdravice.

Kada pogledam preko tih zgrada, vidim zemlju i nebo. Vrapce koji bježe i rode koje odlaze na jug i bacaju mrvice kruha uz put. Da ne zaborave ljetni zavičaj i naš kraj. Dolaze nam oduvijek jer mi smo zemaljski raj. Imamo bare i žabe i Zavod za zaštitu kulturne baštine, ne damo starine i naše vizure, mi smo stari grad povijesti i kulture.

Mi stanari svetokriškog kvarta posebno smo ponosni jer imamo svaki svoj električni stup. I svaki je drugačiji, u veličini, boji i materijalu. One koje je pojelo vrijeme zamijenili su nam novim, drvenim, pa betonskim. Samo dva stupa strše i prkose vremenu i napretku grada i svijeta. Ostaju ponosni mada nagriženi hrđom. Prkose kao rugobe na izboru za miss.

I na kraju, sve je isto kao nekoć. Zgrade će popuniti stanari, inženjeri, ekonomisti, programeri i stilisti. Život će dalje teći uobičajeno. Napravljene su lijepe zgrade, nek takve ostanu trajno. I suza u mom oku i glas drhti od ganuća, zaštićena je stara gradska jezgra, sve je pod kontrolom.

Al’ više nema derutnih krovova i fasada. Zgrade moraju biti moderne, tako se živi sada. Tko je skeptik, neka prošeće kvartom i vidjet će da je "ispoštivan princip" zaštitara – staro je sačuvano i obnovljeno. Neka bude za pokoljenja, da djeca ili turisti vide kako je nekada bilo u starom kraljevskom gradu.

Brinem za naše rode i njihov povratak, hoće li prepoznati kvart… I da im ne padne na pamet, ni kljun blata, ni grančice nove – bez papira, bez privole! Da ne naruše stoljetni sklad jer mi smo kulturno društvo i mi čuvamo svoj grad. Ili da im na vrijeme javimo da ne dolaze jer u mome kvartu sve je novo i ljepše. Nema mjesta za njih, vrijeme nosi svoje, zakon je jednak za sve!