Nataša

U kafiću, najvažnijoj instituciji moje svakodnevnice, osluškujem tihi refren Novih Fosila. Sanjin glas zaziva moju mladost i kao da samo meni šapuće: "Za ona dobra, dobra stara vremena…"

Bile su to osamdesete, još uvijek olovna vremena, ali moj prijatelj Baja, Jug i ostali pili smo kavu u "Nataši" i živjeli dobro. Bože, nikad više takve kave… U Trstu možda, mada znam, reći ćete – ni Trst nije što je nekad bio. Za šankom Kiro, Kiro legenda, veliki fan Novih Fosila i profesor za mnoge teme. Imao je kavu kakve nije bilo od Vardara pa do Triglava.

Pili smo kavu, pili su gemište, pila se žestica. Društvo poznato, sve i sada draga lica. Znalo se tko će u koji kutak, tko s kim i koje će teme elaborirati. Ha, s povijesne distance mi smo već tada rušili Jugu – nismo radili puno, a živjeli smo dobro. Za nas je radila inflacija – kredite smo vraćali, bilo je lako naći jamce, zaspali smo dužni, a budili se manje dužni. Plaće smo dobivali manje-više u kešu, jer čekovi i kartice s trulog zapada još nisu stigli na istok naš svagdašnji.

Nije bilo štampe na šanku, TV-a u kutu, kožnih fotelja, tekućih izvještaja kladionica, koeficijenata, nervoze i iščekivanja hoće li se deset kuna oplemeniti u tisuću. Nije bilo utrka virtualnih pasa, a moj poznanik nije grizao nokte i gubio glas vičući "Ajde, Feliks!" nesvjestan da je Feliks programiran kako bi izgubio, da taj prokleti pas zapravo niti ne postoji, i da je sreća u igri s automatima itekako varljiva.

Ma vjerujte mi na riječ, živjeli smo dobro. Traperice su stizale iz Trsta, a ne iz kineskih dućana, cipele su koštale, ali se i nosile barem tri zime. Da ne zaboravim, i tada smo, kao i danas, imali pjevački zbor. I tada su, kao i baš neki dan, osvajali odličja na republičkim smotrama. Imali su, doduše, nešto drugačiji repertoar, notne knjige su malo promijenili, ali glasovi slavuja ostaju do danas. Boris je još imao teatar, bile su to krasne predstave za 4 glumca i 14 povlaštenih gledatelja. Bila je to avangarda. Nogometni klub igrao je neku malo jaču ligu, a u prvih 11 je igralo barem osmorica naših dečkiju. Nedjeljom ujutro dvojili smo često – na stadion il’ na misu.

Okolnosti su nam riješile tu dilemu. Približavale su se devedesete, novovjernici su zauzeli najbolja mjesta u crkvi. Mi brižni, ali labilni vjernici shvatili smo da je naše mjesto blizu oltara uzurpirao novi val, za nas više nije bilo mjesta i naše obraćanje Bogu izgubilo je neposrednost. Naše molitve u Njegove uši mogle su samo preko novih ramena i njihovih zakašnjelih zavjeta vjenčanja, novih krštenja, pričesti i novih firmi… I tako, njima pripade crkva, a nama griješnim dušama, kolebljivcima i sumnjičavcima vjere ostali samo kafići, gradski stadion i "Vrtlinovih 11". Počeo sam vam priču o "Nataši" i Kiri čiji su grubi prsti i žuljevi na dlanovima govorili da je još jučer sadio i brao, kažu dobro upućeni, tamo daleko na jugu. Onda ga je "posao" doveo u grad, na stari plac, pa na ugao pored Doma kulture u "Natašu".

"Nataša" je tada bila i mala policijska stanica. Milicajci su dolazili na jutarnju kavu, u kutu šaputali svoje, a Baja i ja kada bi se zaboravili pjevušili bismo, tik do njih, omiljeni refren: "Mi-li-cajci, mi-li-cajci steram vam ga majci!". Sve dok jedan od uvijek budnih i opreznih nije načuo našu pjesmu i upitao nas za osobne karte. Pružih mu putovnicu jer sam upravo sišao s autobusa iz Trsta, Rifle još sirove, i objasnih mu da je pjesmica upućena talijanskim, a ne "našim" milicajcima…

Nadam se da sam neke koji se nalaze u ovoj priči barem na trenutak vratio u mladost, a vi koji ne razumijete što je pisac htio reći obaviještavam da smi i mi, vaši očevi, bili mladi, imali svoje kafiće, svoje pjesme i pjevače. Navijalo se za Dinamo i za Hajduk, a neki, zašto kriti, i za Zvezdu i Partizana. Ali nikoga nismo čekali kod Karlovca, niti su oni nas čekali kod Sinja. Jer i tako smo znali da naši neće biti prvi jer su oni s istoka već "bukirali".

Svako jutro žurim na šank, grabim Sportske, ako ih neki fanatik već od 7 ne uči napamet. Za pet minuta ih šaljem dalje jer ništa novo – Eduardo ni na klupi, Petrić samo poluvrijme, Niko izašao u 47. minuti, a Rakitić ušao u 74.! Ostaje mi "24 sata", zadnja strana, "Ljepotica dana". Iz Švedske je, uči daktilografiju, bila je Miss veljače i posvetila se borbi za mir u svijetu i gladne u Africi. Hvala Bogu što onda nije bilo interneta i što mnoge stvari nismo znali, a postojale su. Dinamo je bio drugi, Hajduk je pobijedio Zvezdu na Marakani, ona Nives je bila maloljetnica, a maloljetnice bez roditelja nisu smjele u lokale, motele i hotele…

I danas odem tamo na kavu, u ”Art Rock Caffe”. Na zidu slike Dylana i Lennona, Jimmyja i Claptona. Ponekad zasvira glazba naše generacije i ”Milena, generacijo moja” savršeno se uklapa u priču, ambijent i vrijeme. Sinovi i kćeri naše, dobro došli u vrijeme interneta!