Slavlje ‘iz usluge’

Dragi Vođa voli slaviti. Fanfare, povorke, govori, pa i vatromet. Zašto ne, povoda ima, uspjesi su naša svakodnevica. Samo zlobni vidjeti ih neće. Dragi Vođa ima fotelju, svoju radio stanicu, ima novine i svoj portal.
Dragi Vođa je za Dan grada poželio utrku, i to ne bilo kakvu, već utrku žena, majki, službenica, domaćica – maratonki iz kućne radinosti i veteranki koje u slobodno vrijeme vole trčati. Trčati brzo, trčati lijepo, kad to vidiš potrčiš i sam! Trčat će ulicama i poljem u slavu grada i naših uspjeha. I za to će Vođa iz gradskog proračuna potrošiti naših 10.000 kuna!

Trku će tu pred našim očima, na ulicama našeg grada, organizirati za Vođu i nas same Maraton klub iz Gornjeg Draganca, poznatog sportskog, kulturnog i administrativnog centra smještenog odmah pored Donjeg Draganca. Uzmite kartu Hrvatske, potražite mjesto, tu je negdje pod kapom nebeskom…
Dok je Vođa bio mali i po dvorištu trčkarao za kokicama, Križevci, grad u čije ime i slavu će klub iz Gornjeg Draganca organizirati utrku, imao je najbolji klub i najbolje trkačice i trkače u državi. Imao je prvake i rekordere čije rezultate ni protok od 30 dugih godina potamnio nije!

I danas grad ima atletski klub i trenera profesionalca kojeg grad plaća iz proračuna. Grad ima i gradsko sportsko društvo i, ako je Vođa poželio gradu i građanstvu pokloniti utrku, morao je dati nalog upravo njima da je organiziraju na čast i u slavu sebe i grada.
Uostalom, grad već desetljećima ima svoju utrku, nekad u vrijeme Branka Zorka jaču ili slabiju, ali i prije i poslije Branka trčali su križevački školarci za sendvič i čokoladu, za medalju i slavu svoje škole i svog sela. Sad smo u situaciji da gradsko poglavarstvo ima utrku „iz usluge“ te za to daje pokroviteljstvo i odrješuje kesu. Svakako poslije ovog dirljivog, nesebičnog čina Gornji, a zašto ne i Donji, Draganec proglasiti gradovima prijateljima!

U sjeni ovakve gluposti, tuge i smijeha krije se sitna igra u kojoj pojedinci ili pojedinke svoju osobnu želju za „kasnom afirmacijom i imenu u novinama“ prodaju pod javni interes i opće dobro.
Gospodo, svatko od nas ima svoju „noriju“ – netko pije, netko puši, netko se koksa, a netko se kurva. Netko leži, a netko „beži“ po okolnim cestama. Ali, svatko neka to čini na svoj račun i o svom trošku. A i želju za slikom i imenom u novinama ili na lokalnoj radio stanici ponekad je lakše i poštenije zaslužiti veselom smrću nego tužnim životom!