Amsterdam

Jednog davnog ljeta mojih ludih godina, u gluho doba noći, jedna Rebeka i ja lunjali smo amsterdamskom četvrti „crvenih lampi“. Dok je ona prolaznike žicala rizle, moje radoznale, neispavane oči čudom su se čudile svijetu oko sebe. Sodoma i Gomora – mislio sam. Do tada sam dosta vidio i prošao, ali ovo je bio film za koji moja oka dva nisu bila dovoljna.
Rebeka je tu bila kao riba u vodi: znala je, probala i vidjela sve. Kako sam zaključio – i nju su znali mnogi, i oni sa cvijećem u kosi i oni koji već danima nisu vidjeli sapun i vodu. Ali tko je mario za vodu, tražio se samo dim. Dok sam se čvrsto držao za nju, ona je mahala i odmahivala svima, a ja sam slutio da će odletjeti. Vidjevši moj pomalo uplašen pogled i zbunjenost, samo mi je šapnula na uho: „Petre, ovdje svi žive po zakonu i rade što ih je volja; zato volim Amsterdam i uvijek mu se vraćam!“
Priču o Rebeki i davnom ljetu, vjerujte, završit ću malo kasnije, a sada vas radoznale vraćam lokalnoj idili i vremenu sadašnjem…

Već mjesecima u centru Križevaca u ulici J. Jelačića, u zoni koja je pod strogom paskom Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela sa sjedištem u Bjelovaru (po novom ustroju), u zoni posebno strogo kontrolirane izgradnje, na temeljima stare prizemnice neoklasicističkog stila s kraja 19. stoljeća, niče socrealistička građevina utisnuta između dviju katnica, istoga stila i vremena gradnje.

Stara

Zgrada koja se u svom svojem sjaju privodi kraju plod je silnog truda i sprege projektanata i birokracije. Po riječima jednog visoko pozicioniranog službenika pri gradskom Uredu državne uprave zaduženom za prostorno uređenje i graditeljstvo, upravo je „konzervator“ inzistirao na svakom detalju projekta i izvedbe nove zgrade koja će posebno doći do izražaja kad zakonodavac vlasnike dviju postojećih relativno dobro očuvanih zgrada uz nju prisili da pročelja, prozore, vrata i krovište prilagode novoj modernoj katnici.

Veliki prozori, vrata i „štukatura“ po fasadi prikazuju Križevce kakvi su nekada bili. Za divljenje je izvedba velikih vrata „haustera“. Umjesto starih drvenih, ugrađuju se nova željezna, puna bravarskih minijatura koje je mogao izvesti samo umjetnički atelijer u Lepoglavi. Zakon i zakonitost dosljedno primijenjena na sve građane bez obzira na status, materijalnu ili, ne daj Bože, neku drugu moć i spregu. Za pohvaliti je cijeli niz pojedinaca (da li i službi – to tek treba saznati) koji su građanima, potencijalnim investitorima u Križevcima zorno pokazali što je važno, pojedinac ili zajednica, zgrada ili grad. Gradsko središte ili klijet u Širokom Brezju, recimo.

Naravno da je građanima ova umjetnička sloboda osim čuđenja, otvorila i niz pitanja. Tko je izdao lokacijsku, građevinsku i ine dozvole potrebne pri jednom takvom zahvatu. Tko je i po čijem naputku odobrio takav projekt i tko se usudio u centru Križevaca na 150 metara od crkve Sv. Ane i 100 metara od crkve Sv. Križa sazidati zgradu koja kao da se ruga stoljetnom ambijentu grada, ali i struci i dobrom ukusu nas laika. Ohrabrenje za buduće investititore i devastatore ili tek iznimka koja otvara pitanja, ali bojim se i daje odgovore na mnoga od njih. Imate pare, imate moć, imate žnoru, a sve drugo dade se srediti. Birokracija je kvarna, a principi su varljivi. Zakucajte na prava vrata, za dobre pare i na nebu steći ćete brata.

Nova

…Rebeku s početka priče zagubio sam na nekom mostu iznad uzburkanih voda. Konačno je odletjela. Budući da mi dugo ne piše, bojim se da je tražeći Raj na Zemlji završila u čekaonici Čistilišta gdje čeka Sudnji dan.

Rebeka, uspomeno davna, s malim zakašnjenjem javljam ti se preko ovog portala. Živahan sam, pomalo potrošen i blijed, ali sadržaj u boci ostao je isti. Više ne prosim rizle, na lakšem sam dimu i ne motam sam, rade mi to oni u Rovinju. I da ti javim najvažnije – i kod nas na istoku svanulo je. Još slušam Morrisona, trave je u izobilju, a kurve caruju. “ŽIVIMO PO ZAKONU I SVATKO RADI ŠTO GA JE VOLJA“. Zato volim Križevce i uvijek im se vraćam. Tu ću ostati vječno!