Zdenac života

Naš grad velikim koracima kroči u budućnost – gradi škole, industrijske zone, vodovod i ceste, preuređuje trgove. Čini mi se da Svjetska banka, ta poznata „humanitarna institucija“, ima referadu samo za Križevce. Daju nam, mi uzimamo okrugle brojke, a „nekoliko milijuna i sami ćemo naći“. Nekoliko milijuna, da sve ne bude na knap, u velikoj sumi tek jedna je kap!
Zbrajam i ponestaje mi nula, sve se bojim da će grad biti bogat i lijep, a ljudi siromašni, da će naši sinovi i kćeri dugove vraćati nikad ne znajući imena onih koji su ih tako olako uzimali. Istina je da u investicijama ne vidim tvornice ni proizvodne pogone, radna mjesta i prihod. S druge strane, četiri trgovačka centra i peti koji se gradi, nema sumnje da nas prikazuju kao kupovno moćne ljude koji imaju, pa i troše.

Dijete sam sa sela i još me uvijek impresioniraju svjetla velegrada. Stojim pred izlozima lijepih i skupih stvari, sve je puno auta, TV ekrana, brzih motora i mobitela, lijepih tenisica i parfema, ženskog rublja svih dezena. Ma vjerujte mi, ja lutkama u izlogu govorim ”Dobar dan”! I nije da me ne raduje sve to što se gradi ili će se graditi, no brine me zapuštenost i ovog što sad imamo, da i ono što izgradimo prebrzo ne ostane zaboravljeno.
O sitnicama je riječ – detaljima koji nas prikazuju u pravom svjetlu. Terase, nogostupi, pješački prijelazi, invalidski prilazi – asfaltne su krpe. Oronule fasade, krovovi i dvorišta. Plakati za seoske zabave i utakmice, oglasi na stablu, svuda osmrtnice – obilježja su sela u centru grada. U moru takvih sitnica, ja želim progovoriti o jednom detalju. Želim vam ispričati istinitu priču.

Bunar

Ovih dana će puna godina otkako je pored crkve Sv. Križa banuo jedan kamion. Kran je iskrcao zdenac, za koji još uvijek vjerujem da je dar neznanog „grada prijatelja“ iz Meksika, i položio ga na betonsku ploču nasred travnjaka podno zidina crkve i stare kule, jedne od najsačuvanijih povijesnih cjelina u gradu. Otad na Trgu bana Lackovića tuguje jedan bunar i samuje jedan zdenac!
Dvadeset metara lijevo, duboki, prastari bunar, na kojem je onaj prevarant Žigmund 1397. prao krvave ruke poslije prljavog posla kad je bana Lackovića i sinovca mu Andriju na prijevaru namamio u klopku, a njegovi vazali skratili ih za glavu. Jedna od mnogih prijevara u hrvatskoj povijesti, legendi i zbilji. Bunar u kojem, po prekrasnoj legendi, izvire i samo ime križevačko, iz kojeg su susjedi i namirnici crpili vodu, gasili žeđ i pojili konje na putu iz grada u selo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sada stoji pokriven betonskom pločom, a ograda, odmorište za umorne djeve i ratnike, zapuštena je i obrasla travom. Lijevo bunar bez zdenca, desno zdenac bez bunara. Povijest i njezino „tumačenje“ stoje jedna nasuprot drugome.

Zdenac

Pokušaj da zdenac bude „replika“ onog povijesnog i služi tijekom Spravišća za odvijanje spelancije križevačkih purgera i kalničkih šljivara ne umanjuje nemar i površnost. Zdencu je mjesto na bunaru, kao što je otmjenom šeširu mjesto na mudroj glavi. I spelancije će biti autentičnije upravo na lokaciji sadašnjeg bunara u njegovom mini ambijentu, s ogradom i prilazom, tim povijesnim oltarom koji obogaćuje legendu. Inspirativna pozornica koja, onima koji promišljaju križevačku povijest, može biti neiscrpno nadahnuće koje pruža autentičnost ambijenta.
Umjesto toga, svjedočim zbunjenosti prolaznika kad, nakon što ugledaju zdenac, zakorače bliže i puni nade očekuju vodu, a unutra ugledaju plodove gnjeva i izljeve bijesa, najčešće rezultata rada mladeži petkom i subotom. Ipak, u svemu ovom ima i poezije. Kad klinci iz susjedstva igraju igru i hodajući po rubu „gađaju u sridu“- ručni rad. Unutra Chanel i Nivea, a uza zdenac – tulipan i maćuhice.

Bunar i zdenac vole se javno

Na kraju, ipak me raduju građevinski radovi po gradu. Parkovi, uređene staze, vodoskoci i sjenice, klupe i odmorišta, aleje u kojima ću odmarati stare kosti i umorne noge poslije šetnje uređenim eksterijerima, ja bogat i zadovoljan građanin staroga kraljevskoga grada.