Patricija jedina tek uči čitati, pisati i zbrajati

Smanjenje broja djece upisane u prvi razred osnovne škole, što je s godinama sve očitije u hrvatskom društvu, najgore posljedice ostavlja u malim seoskim školama. Na području Križevaca u tri škole (Vojakovac, Vojakovački Osijek, Gornji Dubovec)tako je od ponedjeljka tek po jedan đak prvi put krenuo na nastavu. Patricija Navoj školu, koja pripada matičnoj OŠ Ljudevita Modeca, pohađa u Gornjem Dubovcu, mjestu više od deset kilometara udaljenom od grada. Onamo putuje iz Ravenskih Sela vozeći više od 2,5 kilometara biciklom kako bi stigla sjesti u klupu.

Patricija je imala (ne)sreću biti jedina u svom naraštaju u okolici, zbog čega u prvome razredu nema vršnjaka. Još pod dojmom nove okoline i pomalo zbunjena novinarskim interesom za njezin "slučaj", djevojčica je rekla da joj je u školi ipak dobro i lijepo. Unatoč tomu što se nema s kime uspoređivati, Patricija ipak nije sama jer klupu dijeli s dvije djevojčice 2. razreda.

Potporu u svladavanju brojki i slova daje joj i sestra Silvija, koja polazi 4. razred, a sjedi u posljednjem, 4. redu u istoj učionici. Učiteljica Nataša Marković tako u istoj smjeni predaje svoj djeci od 1. do 4. razreda jer je, zapravo, riječ o kombiniranom razrednom odjelu.

– Kad sam iz Križevaca došla ovamo prije deset godina, bilo je nešto više učenika, no prije je u Dubovec u školu išlo i šezdesetero djece u 4 razreda. Ovoj školi gravitiraju sela Beketinec, Kučari, Srednji Dubovec, Ravenska Sela i Gornji Dubovec objašnjava N. Marković.
No, napominje da iz samog Gornjeg Dubovca među sadašnjih desetero učenika nema nijednoga, a u selu danas živi tek osam stanovnika!

Učiteljica dodaje da je takvo stanje normalna pojava izazvana seljenjem ljudi u gradove, pri čemu na selu ostaje staro stanovništvo.
Zato ni školi u Dubovcu ne predviđa svijetlu perspektivu iako je zgrada podignuta još 1900., godinu prije matične gradske. Smatra da bi se Grad, koji je od početka godine preuzeo ovlasti nad školama, trebao brinuti i za to, ponajprije zbog same djece iz svih sela.

Škola je središte života ovih mjesta i u njoj je uvijek živahno kaže N. Marković. Sedmogodišnja Patricija, pak, kaže da se uz školu stigne baviti i vatrogastvom u Gregurovcu, a od školskih predmeta najbolje joj leži matematika. A hoće li sva četiri razreda proboraviti u istoj učionici, ovisi, pak, o "višoj" matematici, demografiji i drugim predmetima kojima se bave veliki!

Nataša Marković kaže da je raditi u maloj seoskoj školi, često idilično. Za mnogo toga djeca se i sama pobrinu pa su, primjerice, prihodom od maškara platila put u kino u Zagrebu i kupanje u Koprivnici.

No, sama, ni uz pomoć roditelja, ne mogu popraviti staru stolariju ni osigurati vodu za piće. Kad je za našeg posjeta učiteljica djecu pitala što im ipak najviše nedostaje, uglas su rekla – cesta,jer je dio do Dubovca još makadam. Čini se, nažalost, da će se bez uređene prometnice život i u selu i u školi polako gasiti…