Hrvatsko proljeće ’71.

Imagine there’s no countries
It isn’t hard to do
Nothing to kill or die for
And no religion too
Imagine all the people
Living life in peace
— John Lennon (Imagine, 1971.)

Godina dana je od kada pišem ovu kolumnu. U svojim tekstovima progovarao sam o sitnicama i ozbiljnim temama, dodirivao tabue i na vlastiti način progovarao o glupostima i zabludama naše svakodnevnice. Ne pretendirajući na isključivu ispravnost mojeg gledišta, još manje na to da je to sud ili rješenje, samo sam iznosio svoj stav!
U svakom trenutku svjestan sam da je novinarstvo, pa i na lokalnom portalu, javno dobro, svojina autora, ali i čitatelja, i da je svaka javno izgovorena riječ podložna kritici, osporavanju ili iznošenju suprotnih stavova. Upravo i jest najvrednije to što javna riječ treba i može polučiti. Put do istine put je sučeljavanja, argumentacije i iznošenja činjenica koje autor teksta inicira, a čitatelj nadopunjuje – sve u dobroj vjeri i dobroj namjeri.

Mojom prošlom kolumnom „Noina arka“ u nekim krugovima sam izazvao reakcije koje sam i očekivao, ali na način koji svakako ne spada u kulturni dijalog i demokratičnost. Predbačeno mi je to što sam diskretno ukazao na zablude u strategiji razvoja ovoga grada i što sam izrazio skepsu spram vizije koji taj razvoj vidi u vjerskom turizmu i svakodnevnoj, sveopćoj, pa i vulgarnoj eksploataciji imena Sv. Marka. Zastupam ideju da grad mora i može živjeti od proizvodnje i rada, a da je vjera stvar i izbor svakog građanina osobno. Kritičari su u tome iščitali prozivanje socijalizma i nedostatak nacionalnog naboja i hrvatstva. Kao ilustraciju, čuo sam i sljedeću tezu: „Hajde Petre, napiši nešto o Hrvatskom proljeću i 1971. i vidjet ćeš da takav tekst neće proći na portalu Križevci.info“. Evo pred vam je moja „domaća zadaća“, a pred uredništvom portala izazov čije rezultate čitate.

Sedamdesete sam bio zadarski srednjoškolac. U razredu nas je bilo 26-ero, od toga 12 učenika putnika koji su svakodnevno stizali iz srpskih sela zadarskog zaleđa. Nismo se još tada prebrojavali po nacionalnoj pripadnosti, osim u nogometu gdje smo uvijek igrali „mi“ protiv „njih“. Moram priznati, sada s vremenskim odmakom, kako se scenarij neminovnog rata na ovim prostorima već tada mogao naslutiti, što je moj školski drug Edvard Jimi Matešić sjajno osjetio, a još briljantnije izrazio. Kao redar, stojeći pred profesorom na upit: „Jimi, tko fali?“, izgovorio je nezaboravnu rečenicu: „Druže profesore, četnicima kasni autobus, ustaše svi na broju!“
Jimi je bio i ostao roker, a profesor je postao i ostao „Maspokovac“, obilježen, privođen i saslušavan. Učenik je rekao ono što se nije smjelo reći, a profesor je čuo ono što se nije smjelo čuti.

Iste te ’70. bio sam na mitingu na kojem je pred svima onima koji su mogli hodati, izići iz kuće, Mika Tripalo govorio, a narod klicao ideji ravnopravnosti republika i naroda u zajedničkoj državi, traženju ekonomskih i političkih reformi te poštenoj podjeli vlasti i suvereniteta republika u federativnoj, tromoj državi, uz raspodjelu bogatstva i kapitala tamo gdje je stvoren. Sveopća podrška naroda Savki i Tripalu sadržavala je, ali još uvijek prikrivenu, vjekovnu želju o samostalnosti, o Hrvatskoj u UN-u, i ljudi su se radovali blagostanju koje je ta samostalnost trebala donijeti hrvatskom narodu.

Sedamdeset prve sam zagrebački student. Magla jesenja, špica, sastanci pod satom na Trgu i vječne teme, nogomet i nostalgija za sunčanim jugom.Upravo na tom jugu Hrvatsko proljeće je imalo plebiscitarnu podršku kojoj sam svjedočio. Događajima koji su svojom idejom i žarom ostavili neizbrisiv trag u novijoj hrvatskoj povjesti i preteća su svega onoga što smo proživjeli devedesetih, kroz Domovinski rat, žrtve i razaranje, a rezultiralo je stvaranjem moderne hrvatske države.

Sedmog svibnja 1971. u Zagrebu sam bio svjedok demonstracija. Gorilo je u narodu, gorilo je Matici hrvatskoj, u studenskim redovima i političkim krugovima. Netom je hrvatsko rukovodstvo iniciralo i inzistiralo na ustavnim amandmanima i kreiralo Ustav koji će biti usvojen 1974., te u svojim temeljima sadržavati svo ono što će međunarodnoj zajednici 20 godina kasnije poslužiti kao podloga za priznanje Hrvatske u njenim avnojevskim granicama. Borba reformističkih snaga mlade hrvatske ljevice nasuprot dogme, velikosrba, ruske aveti sa stotinu očiju i stotinu ruku. Veliki brat bio je u Moskvi, a ne na RTL-u. Borba, obračuni, montirani procesi i kampanja medija, radija i TV-a kulminirala je u jesen ’71. Hrvatsku napadaju Srbi i njezini sateliti, Kardelj i Slovenci, ali hrvatsku ideju izdaju i Hrvati dogmatičari okupljeni oko Bakarića i, na kraju, Hrvate napušta i sam Tito.

Rusi su ’68. pregazili Čehoslovačku, u krvi ugušili Praško proljeće, Jan Palach živ se spaljuje, ali uzalud, svijet to nije želio vidjeti. Brežnjev istim scenarijem prijeti i Jugoslaviji. Blokovska ravnoteža straha istoka i zapada dominirala je svijetom. Berlinski zid dijeli civilizaciju na dva dijela.
Woytila je još bio kardinal, Gorbačov je učio pravo, Ronald Regan još je bio glumac, a Margaret Tacher domaćica. Tito je hlapio, ali sporo; Srbi su tada bili Srbi, Crnogorci su bili Srbi, Srbi u Hrvatskoj bili su Srbi, vojnici su bili Srbi, milicajci su bili Srbi, Albanci su bili rudari, slastičari i vječni studenti, Bosna je i tada bila bosanski lonac, a u Sloveniji su i tada živjeli Slovenci.

Sedamdeset i prve Hrvatska je napuštena, sama. Sve sile svijeta kao da su se urotile protiv Hrvata i Hrvatske. Komunistička konklava sastančila je u Karađorđevu, na Brijunima. Lažna obećanja o podršci Tita Hrvatima izgovorena u Vili Zagorje izdana su sutradan u Beogradu. Savka, Tripalo, Hramija i Pirker, lučonoše Hrvatskog proljeća i hrvatske težnje za samostalnošću u okviru konfederacije i skidanja okova lažnog jedinstva u prosincu ’71. daju ostavke na sve svoje funkcije.
Slijede progoni, otpuštanja s posla, izbacivanja s fakulteta, hapšenja, osude. Na čelo hrvatske partije i države došli su beogradski „klonovi“, oportunisti koji su u želji za vlašću izdali svoj narod i hrvatsku ideju. Nikada nisu stekli povjerenje i poštovanje naroda, niti su ostavili traga u novijoj povijesti Hrvatske.

Protagonisti Hrvatskog proljeća, političari, inteligencija, studenski vođe pa i cijeli narod, bili su prisiljeni na „šutnju“, ali povijesna je činjenica da su baš zahvaljujući njihovoj borbi usvojeni amandmani na ustav ’71. i donesen novi ustav ’74. na čijim će konfederativnim načelima i hrabrosti hrvatskih boraca na fronti od Vukovara do Dubrovnika, dvadeset godina poslije, biti stvorena samostalna Hrvatska čiju slobodu sada užimo.
U svojim sjećanjima na to vrijeme i borbu Mika Tripalo je napisao: „Nisu moja krila spržena zbog toga što sam se približio suncu, nego zbog toga što sam imao smjelosti misliti svojom glavom, kritički razmišljati i reći istinu o onome što se događalo. I to sam javno iskazivao.“

I na kraju, u mojim sjećanjima ’70. i ’71. ostaju mi kao vrijeme osvještenja i sazrijevanja, otkrića tko smo i kamo pripadamo. Kao skroman svjedok tog vremena i događaja uzimam si za pravo promišljati Hrvatsku kakvu želim, grad kakav zamišljam i ljude kakve razumijem. Bez pretenzije da je moja istina i vaša istina, a moj stav i vaš stav.
Čvrsto vjerujem da je žar, rodoljublje i vjera kojom je hrvatska mladost krenula u rat morala dati uljuđeniju, bogatiju i socijalno pravedniju državu. Da je osnovni postulat demokracije slobodno mišljenje i razlika u pogledima i da nas to ponekad razdvaja, ali nam ne smije razarati dušu i unositi gnjev i mržnju, jer tada su žrtve na oltaru slobode bile uzaludne.