Samoća

Tužna vijest. Još jedan običan, skroman lik iz naše svakodnevice nije imao snage ostati i boriti se s bolešću i samoćom. Još neki dan ugledao sam ga kako teška, labava koraka pokušava doći do svog cilja, do sljedećeg odmorišta ili stola, do svoje kladionice u kojoj je uredno ostavljao deset kuna i kladio se sa sudbinom i životom.
Dolazio sam mu ususret dok je on uzimao predah nakon prijeđenih sedam koraka i dao mu ruku i rame, pomogao da prijeđe cestu na neoznačenom mjestu, jer sam već dugo brinuo i gledao kako pored njega prolaze prijatelji, sigurnim korakom ne obazirući se i ne sluteći da mu je za sreću dovoljan samo zamah rukom, osmijeh i pitanje „Kako si?“

Bio je sportaš naših ulica i terena, bio je dio generacije koja je odrasla na Svetokriškoj kuli i na Bukvićevom. Čelikovac, a poslije propasti firme kao i mnogi lutalica, od posla do posla, od bolnica do bolnica, od dijagnoze do dijagnoze, dan za danom, pun nade da se pokvareno popraviti može. I, kao da je život kladionica, govorio je da će i on naići na pravog liječnika i lijek, da život uzima i daje samo treba vjerovati i nadati se. Kladionica, čista kladionica!
Gledao sam kao ga napuštaju svi, kako sam pije svoje piće dok je za susjednim stolom gužva. Gledao sam ga kako sam čita svoje novine i bira tipove na kladioničkom talonu koji će mu za deset donijeti stotinu kuna. Ne, kako je govorio, radi novca već radi pobjede i zadovoljstva da mu je jedan „x“ priuštio radost sitnog dobitka. Dobitka u igri u koji, sada je očito, nije ni sam vjerovao.

I pitam se je li moralo biti tako. Bi li naš prijatelj i danas bio u kladionici da smo svi mi koji žurimo svojim putem i živimo u svojoj okrenutosti samo sebi, imali snage prići mu, pročavrljali o starim ofucanim temama i podijelili koju riječ, ništa ne gubeći, a njemu dali do znanja da nam je stalo… Bi li mu to bilo dovoljno i dalo mu snagu za još jedan dan, mjesec, godinu, možda desetljeće?
Polako brojim sve one kojih nema, sve one koje je polomila pretvorba, novo doba i tržišna ekonomija u kojoj se mnogi nisu snašli. Ali ne zato što su tražili i očekivali čudo, već samo rad, radno mjesto i sigurnost, društvo koje ne bježi od bolesnih i slabih, podršku onih s kojima smo dijelili sitne radosti koje svakodnevnica nudi nama prosječnima.

Eto, u šahovskoj partiji u kojoj znamo sve puteve figura ipak kraj partije i neizvjesnost nekome donosi radost i uzbuđenje, a netko potpiše predaju dok su figure još na stolu. Očito je čekanje i neizvjesnost teže od same predaje.
Ah, stotinu puta sam ga zadirkivao za jedan događaj od prije 25 godina. U igri je primio loptu na polovini igrališta i predriblao sve protivničke igrače. Kad je loptu samo trebao gurnuti u prazan gol, pogodio je stativu i nasmijao se i on i svi prisutni. Digao je ruke ka nebu i zavapio „Bože, što učini!“.

Umro je moj prijatelj, Bože, što učini čovjek kada je napušten i sam s bolešću, brigama i pitanjima bez odgovora…