Sitne duše

Tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje.

Sad vrh sablje kruna visi.
Sad vrh krune sablja pada,
Sad na carstvo rob se uzvisi,
A tko car bi, rob je sada.

— Ivan Gundulić: Osman

U misterioznoj igri čija pravila znaju samo odabrani, jednog se jutra proizvođač hrane za ptice probudio kao „pročelnik“. Iskreno, ne znam što to znači u hijerarhiji gradske vlasti, ali znam da donosi visoka primanja i „široke mogućnosti“!
Likovima iz ovakvih priča, naravno, ništa ne umanjuje zadovoljstvo to što takvo radno mjesto ili funkcija (osim posla koji često ima opis prava, a rjeđe opis obaveza i kvalitete rada), podrazumijeva trajnu poniznost, poltronstvo i gubljenje osobnog identiteta (ako je lik to uopće i imao) kao protuuslugu svom mentoru ili mentorima.

U početku je „pročelnik“ tek mali crv, koji ama baš ni u čemu ne ostavlja traga i može ga se locirati tek po mirisu. Naime, u dermatologiji je poznato da strah od pretpostavljenih, od obaveza, od pogreške na poslu izaziva lučenje žlijezda znojnica i da je taj znoj u pravilu vrlo intenzivnog, neugodnog mirisa. Indijanci su u nedostatku drugih tragova upravo slijedeći takve mirise slijedili svoje neprijatelje, a zvijeri slijede svoje žrtve.
Vremenom se taj mali crv, sada u liku „pročelnika“ asimilira s okolinom i, ohrabren, polako počinje širiti svoje pipke „prava i moći“. Ali pazite, oni se ne temelje na opisu radnog mjesta, već na osobnoj pokvarenosti, ambicioznosti, gramzivosti, a sve to najčešće je obrnuto proporcionalno osobnoj inteligenciji, sposobnosti i učinku crva na radnom mjestu. Tehnologijom na kojoj se formira i funkcionira lokalna vlast i proizvode lokalni nasilnici i moćnici, on postaje institucija koju građani hrane, ali ga se i boje i od njega zaziru, jer svakim danom stanje mu se pogoršava, a ispaštaju građani.

„Pročelnika“ ćete locirati jer je njegova ulica nedavno dobila novi sloj asfalta, obnovio je vozni park, ima toplokrvnog ljubimca, na ulici ne vidi i ne pozdravlja, silno je ozbiljan i u vječnoj žurbi. Ali više ne širi miris nervoze već otmjenog parfema koji je vjerojatno dobio za učinjenu sitnu uslugu koju inače ima u opisu radnih obveza.
Gospodin „pročelnik“ sada je visoko u hijerarhiji gradskog KGB-a i sve češće stvari tumači na svoj način. Građanima prijeti, a – zašto kriti, i ucjenjuje ih! Zanemaruje da građani, pojedinci i grupe, poslodavci i zaposleni, privatnici i oni drugi, zarađujući kruh svagdašnji za sebe, svoje obitelji i svoje zaposlene – hrane i njega i cijelu gradsku vlast. Otkriva se u svom svijetlu „gospodara tame“, prodane duše i poltrona, a mi građani opet dolazimo na početak priče s pitanjem: po kojem kriteriju je lik iz ove drame izabran za „pročelnika“!?

Ah, život je nemilosrdan, a „Bog je velik“. Građani su vječni, a „pročelnik“ prolazna pojava. Jednom će prošetati gradom i vidjeti da nema ljudi. Dobru mirovinu morat će zapiti sam i shvatiti da nije toliko važno koliko si se visoko popeo već kojim putem si se penjao!