Pozicija opozicije

– „Halo, je li to Crni Petar?“
– „Crni Petar? Ne, ne poznajem gospodina.“
– „Rekli su nam da je ovo vaš broj.“, inzistira glas.
– „Kojim povodom, lijepo molim, i zašto skriveni broj i šapat?“
– „Opozicija!“, kaže glas.
– „Opozicija, kakva, kome?“, pitam.
– „Vlasti, opozicija vlasti u gradu.“
– „Da, lijepo da vas ima, a kojim povodom mene trebate?“
– „Rekli su nam da vi imate puno informacija.“
– „Informacija, kakvih informacija?“, radoznao sam.
– „Pa o gradskoj vlasti, onima gore…“
– „Da, imam“, kažem, „sve sam arhive prekopao, sve klanove razotkrio, sve na papir zabilježio, upamtio one najcrnije…“
– „A, da se nađemo?“, kaže glas iz mraka.

– „Mene vam je lako naći… dođite tamo gdje pijem kavu i gdje se svi znamo i družimo, nešto kao Pokret otpora.“
– „Ne biste htjeli da nas vide skupa“, čujem došaptava se s nekim, i dobaci mi, „Bez uvrede!“.
– „Zbog mene ili sebe?“ upitam.
– „Što predlažete?“
– „Da se diskretno nađemo u nekom separeu“, kaže.
– „Može, dobra ideja, a i vrijeme je poklada!“
Dogovaramo mjesto, vrijeme i znak raspoznavanja. Navlačim crnu kapu, skrivam pola lica i iz radoznalosti krećem na mjesto sastanka.

Ulazi trojka, dva muškarca i gospođa. Nervozni su, osvrću se oko sebe. Prilazi mi gospođa.
– „Vi ste Crni Petar?“
– „Pa vidite da sam Petar, a ovo „Crni“, to je samo maska, da se isprati“, hrabrim je.
– „Je li zrak čist?“, pita me gospođa.
– „Nije, sve je puno dima, a ja više ne pušim“, odgovaram.
– „Ma ne, prati li vas tko?!“
– „Mene?“
Gospođa „PR“ sjedne, sakriva se iza naslona fotelje, a dvojica, od kojega jednog prepoznajem po glasu kao „opoziciju“, pružaju mi ruke i predstavljaju se nekim imenima za koje sam pomislio da su „kodna“ i bacaju mi papire na stol.
– „Program“, kažu uglas.
– „Ne gledam TV, što će mi program?“
– „Program naše stranke i plan rada za lokalne izbore“, kaže „PR“ gospođa.
– „Dečki, dajte, recite čemu sve ovo, pomalo me plašite. Odakle dolazite, s psihijatrije?“
– „Ne, ne, mi samo izgledamo bedasti, ali mi smo opozicija koja se sprema…“
– „Za što se spremate?“, pitam nestrpljiv.
– „Za lokalne izbore, i ja sam kandidat stranke za gradonačelnika, idemo u koaliciju s…“, govori mi suhonjavi lik s par dlaka na bradici, a drugi s par dlaka na glavici samo šuti. Gospođa sluša i mjeri očice na mojoj kapi kojom i dalje skrivam lice, pa zaključujem da je političarka iz kućne radinosti.

– „Gradonačelnik, ha, mali korak za tebe, velik za grad!“, hrabrim mladca, „Ali, kako to misliš u izbornu trku, bez novca i medija ne ide. Megafon pred Billom u petak, hm, već su neki probali, a sad delaju na gruntu!“, pokušavam šalom. Mrtav-leden „gradonačelnik“ mi kaže:
– „Objaviti ćemo na radiju i napisati pisma svakom biraču posebno.“
– „Dobar put“, velim.
– „Recite nam, kako naša stranka može doći na radio stanicu?“, ozbiljno pita gospođa.
– „Osvojite je, gerila, diverzantske skupine po tri, eto baš vas ima.“
– „Bez šale, tko nas tamo čeka?“
– „Ne čeka vas nitko, ali ako nekoga zateknete, pitajte, možda je to baš sadašnji gradonačelnik. On je pola radnog vremena u eteru, probija medijsku blokadu!“, kažem, „Možete se odmah dogovoriti i za primopredaju vlasti…“
– „Tko nas tamo čeka?“, sve je nervozniji kandidat opozicije.
– „Čeka vas jedna fina gospođa, s njom možete sve dogovoriti – termin, emisiju, pitanja i odgovore.“
– „Super, a kada?“, pita kandidat opozicije za gradonačelnika.
– „Kad budeš gradonačelnik, mali majmune!“, kažem, ustajem i napuštam opoziciju, ali odlazim bogatiji za jedno iskustvo i viziju „politike“ na način „opozicije“ koja, da ne zaboravim, ima predstavnike u Saboru RH, a ova trojka iz priče je njihov ogranak u provinciji.

Za to vrijeme vlast je u rukama grupe građana koji je koriste za probitak sebe i svojih falangi. To se najbolje može vidjeti po imovinskim karticama u kojima donedavno nije bilo ni temelja, a sad su upisane vile i višekatnice. Opozicija šuti. Kralj se sam okrunio, opozicija šuti. Grad živi pod okupacijom terorista svih vrsta. Nepotizam i negativna selekcija, podobnost i poniznost vrata su raja. Naštimani natječaji za radna mjesta u javnim poduzećima, reket za bilo koji posao koji se financira iz proračuna javna su tajna. Opozicija šuti. Vlast troši naše pare za projekte koji više koriste pojedincima i grupama nego gradu i zajednici. Opozicija šuti. Građani trpe teror korumpiranih inspektora raznih inspektorata koji poput čopora vukova haraju gradom, ucjenjuju, progone i kažnjavaju sve one koji im ne daju mito i tako uništavaju male i srednje poduzetnike i pretvaraju ih u sitne lopove. Opozicija šuti. Zavod za zapošljavanje nije godinama zaposlio nikoga, služi za utjehu nezaposlenima, a zaposleni mahom rade na crno. Grad se kulturno i urbano vraća u Srednji vijek, krivovjernici se spaljuju na lomači, vjera i misticizam su „spiritus movens“ života grada. Opozicija šuti!

Opozicija vegetira. Sterilna, kadrovski i idejno skromna, leglo je sitnih račundžija koji uz jutarnje kave u kružocima sebi podižu samopouzdanje i izvikuju parole „što bi bilo kad bi bilo“ i svaki za sebe misli da je baš on mesija koji bi trebao „povesti svoj narod“, a jasno je da im je jedini cilj, pod plaštom opozicije, bez stava, ideja, kadrova, i sami sudjelovati u razdiobi kolača koji se peče u poglavarstvu.
Opozicija je mizerna, potkupljena sitnim ustupcima vlasti, bez pravog vođe, lidera, osobe od povjerenja i jasne političke profilacije koja bi mogla predstavljati alternativu stranci na vlasti već predstavlja tek lokalno društvo mrtvih pjesnika.
Unutarnjim trvenjem i liderskim aspiracijama pojedinaca koji ne mogu dobiti ni mandat „kućnog savjeta“ diskreditiraju stranku na nacionalnoj razini, a naš grad pretvaraju u taoce svoje nesposobnosti i sitnog politikantstva. Dezorijentiraju birače koji onda između sadašnjih mediokriteta i budućeg zla odabiru i glasuju za sadašnje, rezonirajući da su se ovi barem namirili pa je trošak manji!

Opozicija u gradu je takva da bi je poželjela svaka vlast, a ponaša se bahato i u igri apsurda u šeširu kao skriva adute za izbore, dok birači kao samo čekaju da zaokruže njihovo ime na listiću. U stvarnosti u Križevcima se opozicija ponaša kao da je višestranačje kažnjivo, a ne zakonom propisano i jedna od najvećih tekovina demokracije. Pitam se jesu li oni s početka priče to saznali, a ovi na kraju priče – shvatili.