Tranzicija duša

Portal Križevci.info među svojim ciljevima ima i promicanje Križevčana, njihovih uspjeha, stvaralaštva i radova. Tako će od danas, svakog desetog u mjesecu biti objavljivane priče križevačkog pripovjedača, književnika Petra Babića. Prva je Tranzicija duša.

Kad su bolničari u bijelim kombinezonima iščupali Rajku Deliću hobotničku napravu iz rebara i iznijeli ga smežuranog iz vodenog inkubatora pred zaprepašteni liječnički konzilij, okupljeni znanstvenici odmah su shvatili da je stvorena najveća zvijezda koju je svijet ikad vidio.

– Rodijaa see Raajkoo! – trče i viču po hodnicima medicinske sestre, slave oživljenog četrdesetgodišnjaka, dok u predvorju zgrade stotine novinara pale kamere nervozno iščekujući posijedjelog ‘novorođenca’ da im se objavi kroz prozor sobe.

Nakon prvotnog šoka, liječnici su Rajka Delića posjeli pred ogroman ekran i oprezno mu krenuli objasniti da je u kasnu jesen 90-te smrtno stradao pri padu s dimnjaka, a službeni odvjetnici odmah pojasnili da je jedini razlog što je izabran za oživljavanje taj što više nema žive rodbine koja bi Institut mogla tužiti u slučaju potencijalnih komplikacija.

Konzilij je sa zebnjom čekao dimnjačarevu reakciju, možda mu je pri regeneraciji tkiva oštećen mozak, ili će samo vegetirati kao biljka ostavši bez duše? Nakraju su nepokretnom Rajku Deliću demonstrirali kako je njegov DNK uzorak iz desetog pokušaja uspješno utjelovljen u umjetnoj maternici te kako je genom rasta i starenja ubrzano obnovljen njegov prvotni tjelesni oblik.

– Tuđman umro? – bila je prva Rajkova izjava dok se malo pribrao – mati mila, pa ko nam je unda osta?

Znanstvenici iza neprozirnog stakla zaplakali su od sreće, oživljenik je prema svemu sudeći bio sasvim normalan, progovorio je i samostalno prodisao, povrativši psiho-fizičke karakteristike kao na dan svoje prve smrti.

‘Oživljeni’ dimnjačar Rajko Delić bio je oduševljen, prvo, nadživio je ženu i punicu; i drugo, puno bitnije – od DNK reanimacije preporodio mu se nekoć posrnuli libido. Oživljenik Rajko više nije patio zbog jutarnjih pomanjkanja erekcije, već je besramno po hodnicima Instituta šlatao ekskurzije studentica, preponosan što je novo osmo svjetsko čudo.

– Je mi mozak zamra – opravdavao se Rajko vizitama za doručkom – al zato nije joystick.

Naširoko se proučavala Delićeva regeneracija stanica, i nakon tromjesečnih intezivnih pregleda, a krvna slika bila je izvrsna, znanstvenici su zaključili da je pronađen način produžavanja ovog prolaznog života, da je zapravo izigrana smrt i kako odsad svaki čovjek bez obzira na grijehe, uz pristojnu novčanu naknadu ima mogućnost regeneriranja zamrlog tkiva, zapravo, vječnog života.

---

– Živila Hrvatska do Drine! – slave ultradesničari čudesnu vijest – oživit ćemo deset milijuna Hrvata i opet bit većina u Sarajevu i Banja Luci!

– Prvo treba oživit Tita i Boška Buhu – naglas pak razmišljaju prvoborci NOB-a – s par miliona partizana pod oružjem ne more nam NATO ništa!

Najednom su svi imali interesa u mogućnosti oživljavanja mrtvih, svi kuju planove za brojčano umnožavanje vlastite baze, a s kojom se ima krenuti u završni obračun s ideološki i nacionalno nepodobnim povijesnim protivnicima.

Uskoro se oživljenika Rajka Delića pustilo s nevidljivim osiguranjem šetati ulicama rodnog grada, i to više zbog psihičkog oporavka, nego zbog obnove mišićnog tkiva. Rajko je prema starom običaju, kao da dvadeset godina nije trunuo u grobu, otišao popiti kavicu na Rivi, namigivati strankinjama i listati Slobodnu Dalmaciju. Okružen pritajenim psiholozima i sociolozima, Rajko Delić prštao je novim podacima za doktorske disertacije:

– A Gospe ti, autocesta do Zagreba!

Ližući sladoled, Rajko je konsterniran promjenama grada pod Marjanom, hladili su ga klima uređaji, razgovarao je minijaturnim telefonom bez žice, dok ljudi oko njega stalno kukaju, brinu, svugdje su nekakvi Kerumi, azbestolozi i propali festivali.

Bivšeg dimnjačara steglo je u grlu, shvatio je da više nema njegovih utočišta, konoba s bačvama slanih srdela i otočkog vina. Novi birtijaši sve su pretvorili u fluorescentne šok sobe i nitko tamo uz svirku gitare ne okreće rundu, ne slavi razvod braka ili bar unukove krstitke.

– Još jednu bevandu i šta će društvo u kutu popit?

Uskoro je Rajko Delić šetao Zagrebom, okružen osiguranjem probijao se Ilicom kroz gomile obožavatelja, a na svečanom primanju na Pantovčaku naskroz se pogubio, pobjegao je pred svitom u obližnju šumu i podavio jato Predsjednikovih paunova. Trebala su dva sata da ga službe nađu sklupčanog uz ogradu kod Vidovčice, izvrnutih očiju i sa sukrvicom na ustima.

Vlada i tajkuni brzo su shvatili da je eksperiment uspio, imalo se hodajući dokaz dimnjačara Rajka, te da se na ovaj način uspješno mogu povratiti mrtvi do unazad tisuću godina. Bio je to epohalan izum, a koji je trebao popraviti pocrnjelu demografsku sliku u Hrvata i uzrokovati gospodarski procvat, pa je pokrenuta žestoka medijska kampanja za oživljavanje predaka, i to putem kredita s nultom stopom kamate. Ubrzo više nije bilo poreznog obveznika koji iz sentimentalnih i inih razloga nije poželio da mu se vrati pokoji izgubljeni član obitelji.

– Vratit ćemo i Jelačića, i Ujevića, i Dražena Petrovića, pa da onda vidimo kome majka crnu vunu prede – nadobudni su hrvatski intelektualci u intervjuima za svjetske medije.

Svima se pomalo vraća osmijeh na lice, na stadionima ori: «Malo nas je pič..ica, al bit će nas milijarda», ta pobijeđena je grozna Smrt, a Hrvati su dobili ekskluzivnu šansu uspostaviti vječni život, naciju od sto milijuna duša.

Nakon ovog milenijskog uspjeha znanosti, razni opinion makeri, public relations timovi kao i holivudski menadžeri našli su se pred novim izazovima, kako sad servirati potrošačke reklame kad se sve da popraviti i kad-tad sudski naplatiti?

No, razvoj događaja poprima neočekivan tijek kad je nakon jedne mise zadušnice kod Hude jame u Sloveniji zatraženo da se ožive sve žrtve jugokomunista, od križara do esula, te nasilno raseljenima po drugim svjetovima vrate ovozemaljska prava i naplate sve kamate za sva desetljeća prerano oduzetih života. Javnost se žestoko raskolila, brojni udrugari odmah Institutu podnesu zahtjev da se ožive sve žrtve ustaša i fašista, a posebice jasenovačke – ili bar one od kojih je sačuvana vlas kose, kost ili zub, te je prva procjena bila da bi se na ovaj način sveukupno moglo oživjeti kojih pet milijuna ljudi, uglavnom poklanih i streljanih, ali ne i kremiranih zbog nedostatka DNK materijala.

U državi i regiji zavladala je mrtvačka tišina, sigurnosne službe marljivo i preznojeno radile su prve aplikacije budućeg stanja, mučne procjene hoće li «oživljenici» uzrokovati novu podjelu hrvatskog korpusa na pravaše i mađarone, partizane i ustaše, uzrokovati novi građanski rat i marksističku revoluciju, te konačno – stvorila je u glavama političara paničnu užasnutost zbog reakcije briselskih činovnika. Kako sad objasniti zatrpanost sudova s par milijuna novih predmeta kad je stanje ionako determinirano kaotično?

---

Tih dana oko Radmanovog instituta okuplja se više stotina ekoloških i humanitarnih zajedničara i pokretaša tipa «Pravo na smrt» i «Pokoj nije uzgoj», te su nesretni znanstvenici jedne sparne lipanjske noći pod bakljama svjetlonoša vješani po okolnim drvoredima čempresa, uzalud moleć i pozivajuć na rezolucije Ujedinjenih nacija. Razularena svjetina htjela se napiti krvi doktora koji su na svjetlo svijeta porodili zaboravljene zombi pretke, vlasnike nekretnina još od stoljeća sedmog, i tek su rijetki historičari upozoravali da bi masovnim oživljavanjem, umjesto željenih predaka, mogli na vlast vratiti Kelte, Avare i Rimljane. Počele su seljačke bune siromašnijih slojeva i ulični neredi popraćeni bacanjem molotovljevih koktela i dizanjem barikada, pa se omrznuti dokaz reanimacije, dimnjačara Rajka Delića, hitno evakuiralo u Austriju.
– Još jednu bevandu i šta će društvo u kutu popit?

No, povijesni kotač je neumoljiv, odmah je osnovan konzorcij ‘Second life’ i više nije bilo štediše i stalno zaposlenog koji nije podigao novi kredit i zajam a da se ne bi pojavio na uskršnjoj listi čekanja oživljavanja s obnovljenim živcima. Zbog golemih inozemnih dugova sve političke stranke jednoglasno su poduprle novi projekt, a koji je za svrhu imao povećati nacionalni bruto proizvod i stvoriti more jeftine radne snage. Tako bageri po grobljima rade danonoćno, iskopava se sve i svašta, sve do kućnih ljubimaca i zaboravljenih jamaca.

– Platit će meni pokojni Božo i kuću, i kredit, i ženu – trljaju ruke nebrojeni osvetnici koje je smrt bližnjih, a posebno nepravedna oporuka, odvela u očaj i bankrot.

Uzimani su uzorci kostiju predaka za uskršnju bazu podataka, te je nakraju i spokojni Mirogoj nalikovao na ogromno gradilište kakve kineske hidroelektrane. U skladu s natalitetnim promjenama, Poglavarstvo je odmah donijelo odluku da se na dotičnom zemljištu izgradi najviša stambeno-poslovna zgrada na svijetu, sa sportskom arenom, parkovima i zoološkim vrtom, koja ima doseći samo nebo, a u koju bi se za prvu ruku nastanile stotine tisuća oživljenika s Uskrsne liste.

– Tko je rekel da Zagreb ne bu veći od Londona? – obraća se i oduševljeni zagrebački gradonačelnik stotinama novinara u halama laboratorija na Jakuševcu gdje se dnevno iz grozdova umjetnih maternica vadi po desetak tisuća regeneriranih pokojnika – evo, danas je s nama i August Šenoa, glete kak je slatka bebica, a sutra Amerima bumo vrnuli i Elvisa Presleya za dvesto milja dolara. Tak se dela posel.

U ludilu zanosa i strepnji svi su zaboravili Rajka Delića, prvog oživljenika i mahera čišćenja tvorničkih dimnjaka, a on se nesretnik počeo opijati tažeći bol za izgubljenim vremenima kad je ljudi bilo malo, te je u dugim šetnjama po Kitzbuhelu s oživljenim psićem Lajkom, uz čokanjčiće proustovskih memorabilija snatrio da je zaboravljeni Robinzon na Lastovu.

– Još jednu bevandu i šta će društvo u kutu popit?

Uskoro su po bezbrojnim laboratorijima milijuni Hrvata uspješno reanimirani i reparirani iz raja i ništavila, kao na tvorničkoj traci tisuće svakodnevno izlaze na svjetlo dana, čude se i skanjuju:
– Nema više carigradskog sultana i stambolskih janjičara! Aleluja!

– Mletačka Republika je turistički gradić! Aleluja!

– Nema bečkog cara i Ugarska nema izlaz na more! Aleluja!

Pored milijuna predaka oživljen je i veći dio povijesne svjetske elite, ali ne i tragičari hrvatske povijesti poput Musolinija, Staljina i Pavelića.

Epilog: Zajedno su tih dana na Sveticama igrali tenis Julije Cezar i Primož Trubar, o kubikaži motora na Grobniku raspravljali Ruđer Bošković i Petrović Njegoš, te se sedamdesetak milijuna Hrvata stisnulo u velikom sretnom zagrljaju na malešnom teritoriju Lijepe naše. Sve države svijeta uvele su vize za hrvatske građane, malobrojni prestravljeni susjedi proglasili izvanredna stanja i poslali vojsku na granice, dok je Crkva bojažljivo likovala. Na blagdanskim misama znalo se skupiti i po dvadesetak milijuna vjernih šukundjedova, ali slabih higijenskih navika i žalobno krulećih trbuha. Zbog neviđenog uspjeha hrvatske populacijske politike RH je preuzela vodeće mjesto u svijetu po gustoći naseljenosti nadišavši čak i okruge Šangaja i Meksiko Cityija.

Uskoro je sva zemlja parcelizirana i usitnjena do neviđenih razmjera, i najmanji zaseoci broje preko deset tisuća duša pa često izbijaju krvave svađe između živućih i vraćenih iz mrtvih oko prava na djedovinu, a posebno zbog fluktuirajućih međa. Prema zakonu o poljoprivrednom zemljištu moralo se retrogradno vratiti zemlju starim vlasnicima, raznim grofovima i banovima, pa je nakraju prosječnom hrvatskom seljaku pripadalo oko šesnaest i pol kvadratnih metara iskoristivog tla, a na kojima se prema tvrdnjama stručnjaka može posaditi i do četrnaest stabiljki kukuruza.

Prema novim uredbama trosobni stan postaje boravište za najmanje dvadeset osoba pa većina naguravanih počinje graditi kućice na stablima, pod zemljom i morem, i tek su sretnici na lotu mogli dobiti vlastitih dvadeset kvadrata podrumske garsonijere jugoistočno od Ličkog Petrovog Sela.