Snježana Rošker: Kako sam preživjela masakr u Križevcima

SAME NAKON TRAGEDIJE Od prošlog četvrtka Snježana i Sanela Rošker, majka i kći koje su jedine u obitelji preživjele krvavu križevačku subotu, kada je 28. veljače njihov rođak Stjepan Rošker u njihovoj kući ubio četvero ljudi, Večernjem listu su otvorile vrata svojeg novog doma.

Od Grada Križevaca dobile su na korištenje mali stan i ondje će biti dok ne prodaju obiteljsku kuću u Gornjem gradu, u kojoj je bilo poprište masakra. Sjedimo u sobi ljubičastih zidova. Za nijansu se pobrinula Sanela.

Snježana plače u zagrljaju majke Darinke

Soba boje jorgovana

– To je bila boja moje Jasmine – počinje Snježana polaganim ali čvrstim glasom, dok je na kauču promatra i Sanela – a poenta uređenja sobe je zapravo duša moje Jasmine. Četrnaestogodišnja djevojčica bila je prva žrtva Stjepana, koji je banuo u kuću i hladnokrvno pucao u prisutne – Snježanina muža i svog bratića Sinišu (43), njegovu majku Đurđu (64) i Jasminu, dok je Tihomiru Matoiću (19), Sanelinu dečku, nanio smrtonosne ozljede zbog kojih je jutro poslije izdahnuo.

Dvije žene borave u stanu koji su uredile svojim snagama. Ondje je i namještaj iz kuće i masivna komoda, zadnji Sinišin dar supruzi za kuću. Uvjerene su bile da će ih rad spasiti i da će vrijeme učiniti svoje.

– No meni ni tri stoljeća vremena neće pomoći, još sam na svim mogućim tabletama. No ljudi su prokleti, kao da mi rog raste na čelu, tako me gledaju, u dućanu kao da me bilježe pogledima, a tek kad dođem na groblje, u cvjećarnicu, u crkvu – prepričava Snježana, s osjećajem kao da nju ljudi krive za tragediju.

– Bila sam na Uskrs u crkvi u Koruškoj, žene su me bijelo gledale i ispod oka.

Posljednja fotografija ubijene Jasmine

Kaže da im je velečasni Krunoslav Pačalat, dušobrižnik u koprivničkoj bolnici, rekao da će se ljudi oko njih selektirati. – Točno se i dogodilo da su iz naše okoline nestali neki ljudi – upućuje poruku udovica, rekavši da će se svi prepoznati.

U kuću koju je s mužem gradila 20 godina, od te subote više ne ulazi, čak ni u ulicu. S lica joj liju suze, a s usta ne silazi Jasminino ime.

– S njom se nisam stigla ni oprostiti. Da sam znala, ostala bih u onoj kuhinji – gotovo da šapuće Snježana, koja se spasila od ubojice skokom preko balkona.

I Snježanina majka Darinka Nemeček još uvijek ne može doći k sebi, veli da bi i ona došla pred metak da je znala što se te večeri događa, samo da zaštiti Jasminu.

Ne mogu ni u ulicu
Ubojica Stjepan Rošker kod rođaka je bio čest gost, naše sugovornice sjećaju se koliko se u kući znao i napiti i najesti, a pokojna Đurđa davala mu je i novac. Dodaju da je njegova majka veliki krivac za tragediju, jer je i ona znala da ima oružje kod kuće, dok ga je cijela obitelj vidjela da te večeri izlazi naoružan, jer je danima ranije govorio da mora srediti Roškere. Nitko ga nije spriječio.

Motiv ovog sukoba seže daleko u prošlost.

– Nije to samo taj komad zemlje zbog koje su stradali, ovo se zove mržnja – ponavlja Snježana.

– Želim da pravda bude zadovoljena, nadam se da i hoće, jer ja više nemam ništa osim Sanele, ali imam i sve vrijeme ovoga svijeta za čekanje. Samo neka on poživi sto godina, jer još nije shvatio što je napravio.

Smatraju da je Stjepan Rošker smještajem u psihijatrijsku bolnicu u Remetincu nagrađen. Snježani Rošker cilj je objaviti knjigu o svojim traumama i svjedočanstvima, i time poslati poruku svima da ne shvaćaju olako ljude koji doma još imaju oružje.

– Iz ove se tragedije nikad nećemo izvući, ovo je sve privid. Ljudi u gradu izbjegavaju nas, ogorčena sam i ponašanjem ljudi u crkvi. U crkvi sv. Ane Sanela je bila na misi, na kraju koje joj nitko nije htio pružiti ruku za “mir s tobom”. Njoj, koja je ovo sve prebrodila i zbog koje se ja još borim. Kakvi su to ljudi, kakvi kršćani? sva uplakana zaziva žena koja je ostala bez cijele obitelji…