Otočje Lofoten – Norveška

Otočje Lofoten nalazi se na sjeveru Norveške, polarne obratnice. Što znači da se početkom ljeta Sunce ne spušta iza horizonta, i dan traje 24 sata, isto kao i noć zimi. Za planinare, ovdje je pravi raj – otoci su kao planine zabodene direktno u more, a ljudska naselja su se razvila na ono malo ravnog zemljišta ukoliko ga je bilo uz more. Ovdje se dobiva prvi osjećaj arktičkog krajolika, o tome što čeka putujući dalje na sjever Norveške. National Geographic je otočje proglasio trećim najprivlačnijim otočjem svijeta. Tako smo i Ivana i ja na Uskrsnu nedjelju krenuli tamo.

Da su uvjeti ovdje brutalni, postalo nam je jasno i prije nego smo stupili na otok. Brod je upao u oluju, počeo skakati po valovima a ja sam gledao kako Ivana mijenja boje lica u bijelu, žutu, pa zelenu. Taman kad sam pomislio da ću proći bez da povratim, brod je zajahao visoke valove i iz mene su izašla uskršnja kuhana jajca i naranče koje smo jeli tog jutra. Otočani su jeli janjetinu s karijem, a stranci trčali prema veceu i zelenili se u licu. Jedva smo dočekali kopno.

No, na kopnu nas je dočekala kiša i snažan vjetar, a mi polako krenuli prema ribarskom mjestu A gdje nas je čekala sobica dogovorena telefonom. Kad smo stigli, telefonom nam je domaćin javio u koju kuću da uđemo i koja soba je naša. Tu uskršnju večer nikog nismo ni vidjeli u mjestu, kao da smo sami. Vjetar je ljude zatvorio u kuće, a ni nama nije bilo do šetnje.

Brutalni uvjeti, a prekrasna priroda oko nas – sa svih strana se tope ledenjaci i cure u vodopadima, jezera su pod ledom…  Miris ribe – svuda se suši bakalar koji kasnije ide prema mediteranskim zemljama, pa tako i prema Hrvatskoj za Badnjak. Na otoku se skoro svi bave ribarstvom, i ljudi i galebovi koji se tu i tamo ohrabre pa kljuckaju sušeni bakalar. Glave bakalara se šalju za Nigeriju i tamo koriste kao riblji začin, od jetre se radi ulje a jezici se ostavljaju kod kuće za lokalni specijalitet.

Tijekom dva dana, Sunce i kiša su se izmjenjivali u intervalima po 15 minuta. Uvjeti nisu bili za neko ozbiljnije planinarenje, u visini su zapusi snijega blokirali staze, i ograničili smo se na šetnje oko jezera i u podnožju. Trebalo bi ovdje doći po ljeti! Dosta je sjesti negdje, gledati galebove kako rade majstorije u zraku i čekati da se ukaže Sunce i obasja scenografiju. Sreli smo i prijatelje od jučer, dvoje mladih  Francuza koji pokušavaju preživjeti Norvešku s malo novaca. Putuju biciklom, sa sobom nose plinsko kuhalo i šator – u Norveškoj se smije bilo gdje kampirati (ako je 50m od kuća). Hrabri su, ali i na rubu snaga. Sinoć ih je izmučio brod kao i nas, i ostali su spavati u javnom zahodu luke. Toplo je i ne puše vjetar, kažu, spavat će i danas tamo.

Boje kuća su odreda snažne, crvene, plave, žute – nije to slučajno, u jednoličnosti zime kad svijetlosti ima minimalno, depresija se razbija koloritom. Na otok dopire svijetlo pod niskim kutem, pa je svijetlost predivna, zlatna, i čim probije između oblaka sve zasvira u bojama. Čista kolor terapija. U normalnim uvjetima, nismo suočeni s toliko boja, pa mozak malo stane. Upoznali smo se sa starim hipijem umjetnikom koji je ovdje pobjegao iz civilizacije prije dvadesetak godina i našao svoj mir. Gledajući njegove slike, odmah je jasno koje je slikao u monotonosti crnobijele zime a koje u ljeto gdje sve pršti bojama.

Četiri glavna otoka i par manjih međusobno su spojena uglavnom tunelima koji su 40 metara ispod razine mora. Ako se netko od vas zna s Jurom Radićem, predložite mu da razmotri opciju Pelješkog tunela, a ne mosta. Vjerojatno bi došlo jeftinije, a ne bi bio preko dva mjeseca godišnje zatvoren zbog bure kao Maslenički. No, vjerojatno je ta ideja prejednostavna za naše podneblje, gdje most nije samo infrastruktura nego i metafora. Tunel baš i nije neka jaka metafora.

Treći dan smo krenuli busom dalje na sjever, u snijeg i zimske temperature. I usput uzdisali gledajući krajolik jednog od najljepših mjesta na svijetu.