Dozvoljeno pušenje

Mirko Tankosić prvu cigaretu zapalio je u sedmom osnovne, i to više zbog šlateraja, nego zbog dima. Zvonilo bi za veliki odmor, a sisata Kika išla je na klupicu sa svakim tko joj da cigaretu.
– Moreš dirat cice ak imaš pljuge – tumačila bi Kika zadihanim sedmašima iza škole odmjeravajući koji će prvi skupiti hrabrosti za akciju. Premda na pragu punoljetnosti, Kika je još bila osmašica jer je ponavljala prvi, treći i dvaput sedmi razred, uglavnom zbog matematike i engleskog.
– Jebate, kaj mene briga kak se razmnožavaju amebe i kolki je trokut? – govorila bi Kika kroz nos dok crveni ruž natapa pjegavi filter, te nisu rijetki mališani koji Kikine ispušene čikove potajice skupljaju i odnose doma kao moćan fetiš. 

Tako je i Mirko Tankosić skupio hrabrosti i na kiosku kupio zeleno-bijelu kutiju Filtera 57, cigareta koje se zbog zamazanih ruku radnog naroda pakiraju obrnuto, s filterom na dnu. Kasnije je doznao da Kika da onoliko koliko cigarete koštaju pa nisu bili rijetki dani kada Mirko štedi za Marlboro ili je trebalo imati hrabrosti premazati Filter 57 kapima protiv kašlja i prodavati Kiki pod mentolke. Još Mirku ždrijelo nije bilo spaljeno, usta otekla i bezosjećajna na okus, niti je smrdio.
Kroz cijelu srednju Mirko Tankosić provlačio se strofom ‘sorry / može pljuga / nisam stigel kupit’, tad mu još nije bilo neugodno pušiti po cesti i pred susjedima.
– Moja stara puši tri kutije dnevno, a meni stalno nekaj sere – umuju školarci skriveni po garažama listajući Smokvine listove i kužeći svijet odraslih.
Roditelji nepušači Mirku su prijetili zabranom izlazaka, iskorjenjivanjem džeparca, ucjenjivali ga kupnjom novih tenesica, a jednooki Stric poučavao da bude civilizirani Europljanin.
– Cigarete su za Cigane – huškao bi ga Stric, žestoki navijač modrih, namještajući stakleno oko izbito na jednom gostovanju kod Dinama u Tbilisiju – Hrvati su kulturan narod, a ne balkanske primitivčine.
U biti, bila je to Apači osveta, za par porobljenih plemena stotine milijuna umrli su od raka pluća, smanjene potencije i razorenog genetskog materijala, u nikotinskom dimu izgorjele su čitave generacije neponovljivih pjesnika, menadžera i sibirskih satnika.
Ipak, bez obzira na sve antireklame Mirko Tankosić uvlačio je i dalje, pravio krugove, sve dok nije ispušio i po pet eura dnevno. Znao je Mirko odmah pri buđenju, još u polusnu, hvatati rukom za kutiju na stoliću. Pušio je svugdje, na poslu, ulici i stan mu je stalno zaudarao, zidovi i zavjese se pokatranili, a slobodno vrijeme svelo mu se na ispijanje gemišta i gledanje nogometnih prijenosa iz sofe prošarane izgorjelim rupama od ispalog žara.
– Gooolhhrljk… – kašlje i podriguje Mirko, stalno je na tabletama protiv žgaravice, mjesecima mu traju upale grla, a hrana je poprimila okus kartonskog papira.   
Mirko Tankosić tek je negdje u svojoj četrdesetoj počeo okretati logiku u vezi te opake ovisnosti. Prvo je par mjeseci vrtio iste rečenice kako država hrani vojsku od alkohola i cigareta, na sva zvona hvalio se kako za korizmu prestaje ili je ponavljao staru legendu o svom pradjedu koji je čitavo stoljeće pušio škiju: gluh, slijep i senilan. «Smotaj još jednu», bilo je zadnje što je rekao, hvalio se Mirko pod tendama na Cvjetnom.
Međutim, na jednoj rutinskoj kontroli zbog radne dozvole snimali su Tankosiću pluća i shvatili kako mu plućna krila otkazuju. Osim naftnog ispljuvka česti su trnci u nogama, kočenja prstiju, isušeno lice i Mirko poslije jednog rutinskog pregleda zbog radne dozvole prisilno aterira. Liječnik ga šalje na snimanje pluća, slika je crna, flekovi mrlja metastaziraju na sve strane.
– Vaši unutarnji organi pripadaju tijelu osamdesetgodišnjaka – okrutan je liječnik – ne prestanete li odmah umirat ćete mjesecima u mukama gušenja.
Ustravljen, Mirko Tankosić kreće u Društvo liječenih pušača, na seanse kako ne zapaliti poslije jela, uz kavu ili poslije sexa koji mu se ionako rijetko potrefi. Shvaća da odvikavanje od pušenja zahtijeva korjenitu promjenu života jer u pitanje dolaze krupne stvari; mjesta na koja zalazi, od vlaka do čekaonice, gdje radi, staro društvo, pogled na sebe, život, a Humprey Bogart sa zadimljenom cigarom prati ga sa svakog plakata.
Prvo je Tankosić pokušavao sa žvakama, pa je znao filter umočiti u mlijeko da mu se ogadi ili se nasilu sjećao svojih bolničkih dana kad je završio na trećem katu Otorinolaringologije zbog ciste izrasle na korijenu jezika. Tamo je upoznao Franju Jandrokovića, cimera iz bolničke sobe kojem su amputirali noge, grlo i donju čeljust s usnicama. Mirko se nakon uspješne operacije dva dana previjao pod plahtama i mumlao u neviđenim bolovima, ali gore je bilo gledati cimera Jandrokovića kako u napadajima panike, valjda da ne umre sam, u dubokoj noći razbija bocu s kisikom i bježi iz sobe. Nesretni cimer svake se noći spuštao iz kreveta i rukama grabio po hladnom podu hodnika tegleći za sobom tijelo s nožnim batrljcima, skližući se kroz mračan hodnik prema izlazu, valjda se misleći dokopati lifta i slobode.
– Gospon Jandroković pa šta je sada? – iznervirana je bila i dežurna sestra – kam ste krenuli gospon Jandroković?
– Avrlavrrl! – jauče cimer, prestravljeno gleda Mirka dok ga sestra kao ogromnu bebu nosi natrag u krevet.
– Opet ste Jandro razbili kisik, nemrete disat? To bum vam ujutro prvo prijavila doktoru.
– Arrrlh…
– Ali ujutro, prije vizite.
Leži Mirko, a sviće, sluša stenjanje gospodina Jandrokovića, pa u čudu računa: ako čovjek prosječno živi dvadesetpet tisuća dana i svaki dan udahne dvadeset tisuća puta, koliko je to udisaja za jednog života i po čemu se razlikuje onaj prvi izdah od posljednjeg? Sve je tih bolničkih noći Tankosiću bilo čudesno pod zvijezdama, kako čovjek neprimjetno između milijuna izdisaja mijenja oblik od sluzavog novorođenčeta do naboranog starca. Čudo je mijena, sve prolazi, kraljevstva padaju, a Mirko u bolovima sluti više nego što vjeruje, da on i njegov cimer nisu zaboravljeni, neki geniji i sveci dođu iz nevidljivih dimenzija i sjednu uz čovjeka kad je sve izgubljeno.
– Oče naš koji jesi…
Vani je rano proljeće, cvate stablo trešnje pred prozorom bolničke sobe a iz vrtloga oblaka izranja Mjesec, veličanstven u punom sjaju. Uskrs je i Mirko pada u san, a tad se opet oglasi alarm. Gospon Jandroković maše rukama, pokazuje prema vratu, ljut je, grglja.
– Ma šta je sad opet, zaštopala vam se cjevčica? – srdito će sestra – pa malo prije sam je očistila.
– Hrkkrjrrk?!
– Što je sad, bole vas noge? – čudi se sestra – ali vi, gospon Jandroković, nemate noge!

---

Vrativši se iz bolnice Mirka Tankosića je upravo grižnja savjesti uvela u svijet općenitih stvari, sve mu je odjednom postalo jasno i povezano, a zbog zarobljene volje, prenisko i banalno. Zubi i prsti mu požutjeli, pluća se uvukla, lipanjska predvečerja više nisu mirisala na prvu ljubav, kremšnite bijahu gorke a jutra nezadovoljna i tupa. Teško se saginjao, o nogometu za kozle s kolegama iz tvrtke nije bilo ni govora, nakon trideset metara ispuštao je dušu. U ono vrijeme znao bi Mirko satima sjediti pred otvorenim prozorom i gledati čopore pasa kako se tjeraju i kisnu na susnježici, umoran od preispitivanja, dok je pokraj razbijenog sata, inventarne knjige i pjene za brijanje na radnom stolu mirovala srebrena tabakera i na njoj unikat benzinac.
A onda je pokrenuta nesmiljena antipušačka kampanja, oglašivači cigareta postaju mecene izložbi, koncerata, sportskih prijenosa, dok Sabor uvodi nove, futurističke standarde.
– Evo ga, ovaj tam puši! – sve su glasniji antipušački aktivisti po ulicama i kafićima – i ovaj, lovi smrada! I onaj damfa, skril se u haustoru!
Uskoro samozvani ‘Ljubičasti anđeli’, antipušački aktivisti u ljubičastim uniformama počinju Mirka i slične nesmiljeno proganjati, izbacivati iz restorana, kafića, segregirati ih i s ulica privoditi na policiju.
– Kunem se da nisam na balkonu zapalil cigaretu prije spavanja – moljakaju po sudovima pohvatani pušači procesuirani po hitnom postupku.
– Ali, dokazi su nepobitni – vedre i oblače tužitelji – prvi susjedi snimili su vas mobitelom.
– Molimo vas, samo jedan dim! – preklinju pohvatane skupine ilegalaca pa pred porotnicima i članovima uže obitelji polažu svečane prisege kao dokaz da samovoljno pristaju na programe preodgoja.
– Priznajemo da smo bez karaktera i na štetu gospodarskog i medicinskog sustava. Prisežemo da ćemo se izliječiti od ove opake ovisnosti koja destabilizira temelje našeg demokratskog društva.
Ljubičasti anđeli bivše pušače registrirali su u svojim kartotekama te ih često s bejzbolskim palicama posjećuju po stanovima i vrše premetačine ormara, a Tankosić primjećuje da su među aktivistima najratoborniji upravo oni koji su donedavno pušili i po tri kutije dnevno. Ljubičasti anđeli na odužim razgovorima traže denunciranje bandita koji još ne slijede puteve zdravog higijenskog života te zahtijevaju svakodnevna izvješća o takvim pojavama, od viđenja pepeljare do sretanja dilera cigareta po mračnim zabitim uličicama.
Uskoro zakonske kazne postaju rigorozne, od ogromnih novčanih svota do zapljene imovine, tako Mirko više ne smije s upaljenom cigaretom voziti auto, a kamoli šetati ulicom ili parkom. Kutija cigareta postaje simbol poput Davidove zvijezde, pušače svugdje proskribiraju kao nižu vrstu, kao smrdljive kriminalce i neradnike, a počelo se šaputati i o izgradnji radnih kolonija gdje će se deportirati i izolirati svi okorjeli pušači koji ne odustaju od nastrane samoubilačke navike i zagađivanja okoline. Mirku Tankosiću zadnja kap u čaši prelila se kad je dobio otkaz na poslu.
– Vi u našoj tvrtci više niste poželjni – promrmljao je direktor te ga oprezno savjetovao – gospodine Tankosiću, kako je krenulo, prodajte nekretnine i selite u Izrael, ili još bolje, Argentinu…
Ubrzo pobješnjeli Tankosić s još pedesetak istomišljenika osniva tridesetsedamtisućitu udrugu u RH te na prvoj skupštini biva izabran kao ‘čovjek od tri kutije dnevno i karcinomom na grlu’ za počasnog i doživotnog predsjednika.
– Pušiti je naše ustavno pravo! – bijesni Mirko u obilasku malobrojnih podružnica po provinciji gdje odvažniji sade duhan između redova kukuruza, organizirajući peticije i javna predavanja javno ušmrkavajući burmut: – Duhan je Božja biljka i važna grana mnogih narodnih gospodarstava, od rabljenja u poljoprivredi kao insekticida do ekstrahiranja sjemenki za tehničko ulje.
Njegova udruga ‘Dim u lice’ zakupila je ured i tajnicu u prizemnom peterosobnom stančiću u Ilici, dijeleći kuhinju i WC s udrugarima za zaštitu rimskih novčića, krovnom udrugom za rehabilitaciju astralne energije i koordinacijom saveza mreža udruga mladih pod koju potpada šest tisuća osamsto četrdeset i osam srodnih udruga, a sponzorstva i donacije slijevale su se sa svih nevladinih strana, od Vlade u sjeni, virginijskog guvernera, nizozemskog ministra poljoprivrede do direktora NK Vardar.
– Poštovani, cijeneći Vaš rad na razvoju civilnog sektora i građanskih sloboda na području RH i šire doniramo Vam za ponuđene projekte pet milijuna dolara… – tako je Tankosićeva udruga dobila ogromna sredstva za svoje projekte, pa uskoro Mirko sjedište svoje tridesetsedamtisućite udruge u RH seli na Pantovčak, odmah u susjedstvo Predsjednika gdje skrivećki obrađuje park oko vile posadivši deset tisuća stabiljki najkvalitetnijeg hržaka, domaćeg seljačkog duhana. 
Epilog: Nakon nebrojenih peticija, lijepljenja po avenijama jumbo-plakata s Bikom Koji Sjedi bez lule mira, dvominutnih gostovanja u svim mogućim kontakt emisijama, Mirko Tankosić konačno je sa svojim članstvom odlučio izaći na ulicu, prosvjedovati na Jelačićevom trgu, a ako treba nasilno srušiti i samog premijera. S još vrućom knjižicom pod miškom, tek tiskanih «Tisuću i jednim razlogom zašto pušiti» koje besplatno dijeli prolaznicima, krenuo je javnosti objasniti zašto je prirodno umrijeti bolestan, a ne zdrav. 
No, izašavši pred kordone specijalaca, oboružan transparentima, već kod HNK-a se izgubio u moru drugih prosvjednika. Iz Ilice su izronili gay aktivisti, iza njih sedam tisuća eko udruga sa sedamdeset tisuća podpredsjednika i tajnica, pa umirovljenici, borci za djecu iz epruvete, kloniranu, posvojenu, državnu, nestalu, otetu, drogiranu, abortiranu, pa nizovi ženskih udruga, Ksena ratnica, djevica, udovica, mužatica, udruge vitezova, generala, alkara, minera, paraglajedera, startrekovaca, partizana, domobrana, protivnici, zagovornici, na tisuće inicijativa u zajedničkoj stvarnosti.
A kad se Trg nakrcao masom šarenih zastavica, papirnatih šilterica i policijskih kaciga, uz poklike nebrojenih ljutitih vizionara i prosvjetitelja, Mirko je otvorio novu kutiju Opatije, filter stavio u cjevčicu na grkljanu i plitko dišući načas pomislio da se vratila izborna devedeseta, neprežaljeni 30. svibnja, i da svi još sanjaju isti san, neograničenu slobodu pušenja na javnim mjestima.