Generalije

Sredinom svibnja 45-te sedmogodišnji Milan Štefulj vraćao se sa skupinom izbjeglica u rodnu Podravinu oslobođenu od Mađara. Ušljivi i bosonogi dječak pješačio je prašnjavom cestom prema svom Donjem Vidovcu kao jedan od rijetkih svjedoka koji je preživio koprivnički logor Danicu. Čudesno je izbjegao tranzit za Jasenovac, lakirao je nokte i cipele upravniku logora, a poštedjele su ga i ustaše kojima je raznosio bukare vina poslije iživljavanja nad iznemoglim ženama po drvenim barakama.

Tog vrućeg svibnja 45-te kod ranžirnog kolodvora gdje pruga siječe cestu, a danas su neboderi farmaceutske tvrtke, Milan Štefulj sretne otužni četverored poražene vojske. Tmurno nebo kovitljalo se pred pred oluju, a do izgladnjelog dječaka dojaše partizanski pukovnik neobično sirastog vrata, vidljivo tek nedavno obrijanog od dugogodišnje brade. Podigao je mališana na svog Vranca, dao mu zalogajiti kobasice pa dreknuo prolazećoj koloni:

– Ajmo svi mlađi od dvadeset godina koji oće da se pridruže Jugoslovenskoj narodnoj armiji, a da nisu bili u ustašama, neka istupe preko pruge!

Iz nepregledne kolone izađe stotinjak skršenih mladića, skupljaju se s druge strane šina; tren kasnije pokosi ih rafalna paljba. Pukovnik će usnulom i sitom dječaku:

– Tvoje muke su osvećene, ajmo sad vi ostali lepo dalje.

Ratno siroče Milan Štefulj otad je godinama potucan po raznim državnim ustanovama, kao traumatiziranog i agresivnog dječaka sele ga od jednog doma do drugog. Nijedna obitelj nije ga htjela usvojiti zbog nagle naravi i burnih ispada, pa se dječak pri izboru zanimanja rukovodio prerano sazrelom sviješću da su u životu na prvom mjestu krov nad glavom i topla kuhana hrana. Tako je izabrao srednju vojnu školu, ni ne očekujući da će u okružju bespogovorne discipline i ustaljenog životnog rasporeda pronaći novu utjehu i životni cilj. Vojska je uspješno zamijenila oca, majku, djedove i bake, sve najmilije koje su Njemci streljali i pobacali u Dravu.

Njegova izgubljena obitelj od pamtivijeka se bavila ispiranjem riječnog zlata, pod slojevima umorne Drave taložio se prah nadaleko poznat, čišći i od američkog s Divljeg zapada, a kronike pamte da je seljanima Donjeg Vidovca dozvolu za vađenje osobno potpisala carica Terezija još u 18. stoljeću. Od zlatnih vremena dječaku Štefulju nije ostalo ništa, nikakva obiteljska uspomena, osim jednog zlatnog zuba neke babe, a kojeg je dobio od logorskog čuvara zbog usluga osobnog potrčka.

Neprilagođeni mladić Štefulj u četvrtom srednje ulaže golem napor da nastavi školovanje i u redovnom roku upiše Vojnu akademiju u Ljubljani, što i uspijeva izjadavši se nekom pukovniku na prijamnom kako nije sklopio oči već petnaest godina, kako ne spava još od dana logora.

Upisao se kao zadnji u klasi i opet je s mukom svladavao vojne taktike, sustave veza i geografske karte, satima sjedeći za knjigom, a znanje nikako da uđe u glavu.

Akcija MIŠ1. Delovati usmereno na potiskivanje ofenzive neprijatelja i pritom mu nanesti što veće gubitke u ljudstvu i naoružanju.

Ili:

Stupnjevi obrane su:

a) elastična obrana po dubini

b) zadržavajuća do odsudnog držanja pozicija i obekata

Prisiljavao se Štefulj, štrebao do iznemoglosti po cijele besane noći i da nije bilo drugara Stoje iz Užica većinu ispita nikad ne bi položio, a s druge strane, s nevjerojatnom lakoćom rastavljao je strojnice, mine ili s dvadeset kilograma kamenja u naprtnjači pješačio do vrha Škrlatice gdje alpski vihori do krvi režu lice, a inje zamrzava na bradi.

Diplomiravši nakon godina muke ratne nauke, krajem šezdesetih Štefulj je primjeran oficir prve klase u Postojni, strog i pravedan, među džombama od milja zvan Čiča. Često su stražari u snježnim noćima nazirali njegovu sjenu kako satima stoji pod reflektorom kapije i pali jednu za drugom, dok poput duha ne bi nestao u magli i iz daljine se začula potmula jeka pucnjeva iz pištolja, a stope u snijegu zamela mećava. Znalo se da Štefulj već dvadeset godina, još od dana logora, ne spava ni otvorenih očiju. U trenucima krize lutao bi neistraženim postojnskim spiljama, preživljavao na čovječjim ribicama i CSO-u, a u pomoć bi mu uskakao vjerni prijatelj Stoja, lagao za njega nadređenima, zamjenjivao ga na dežurstvima, tješio kad bi Englezi mirno napustili koju koloniju ili Amerikanci sletjeli na Mjesec.

– Ma nek se hebu svi iz NATO-a! – hrabrili su se međusobno na jutarnjem dizanju zastave i postrojavanju goluždravih guštera – zato će Rus prvi sleteti na Mars.

Štefulj i Stoja postali su nerazdvojni drugari, a bratstvo se učvrstilo kad su završili zajedno na najisturenijoj karauli na sjevernoj granici prema Austriji. Šćućureni u kancelariji, iz noći u noć jedan drugom operirali bi kurje oči. Vani je oluja vitlala snijeg po beskrajnoj planini dok umorna vojska zadovoljno hrče, sita i stisnuta uz užarene peći koje tiho pucketaju. Jedne takve večeri, a bio je pravoslavni Badnjak, Štefulj stavi svoje gnojno i raskrvavljeno stopalo na Stojino te su pomiješali krv što kapa u lavore s vrućom vodom.

– Odsad smo krvna braća – prošaptao je Štefulj potreseno, zagledan u Stojine brčiće, a niz obraz mu se skotrljala krupna suza koju je uhvatio jezikom i u slast polizao.

Otada su Štefulj i Stoja nerazdvojni prijatelji, jedan drugom kumuju brakovima i djeci, zajedno odlazeći na najzahtjevnije zadatke, rame uz rame pendrečiti studente 68-e po Beogradu, spremati gaženje maspoka po dalmatinskoj krajini, praviti 73-e planove za vraćanje teritorija istočno od Soče, sve do 81-e kad svaki sa svog tenka uz poklike ushita juriša po kosovsko-metohijskim bespućima.

– Udri separatistu po bubrezima, šta čekaš?! – uglas naređuju preko megafona podređenim policijskim snagama dok se more bijelih kapica valja prištinskim ulicama u bijegu pred vodenim topovima, suzavcima i gumenim metcima.

Ali dani neobuzdane mladosti i sreće su prošli pa početkom devedesetprve pukovnik Štefulj rezignirano leži u okruženoj zagrebačkoj vojarni Maršalki, bez vode, struje, plina, ostavši samo na agregatima. U tom presudnom času dok nad gradom zavijaju sirene i prelijeću MIG-ovi, Štefulju se jedna te ista slika vrzmala po glavi, kako je ono sa Stojom renovirao kupaonicu pa naišao na sloj crnih pločica po kojima je bio utisnut bijeli U, bila je to očito prijašnja renovacija odrađena otprilike sredinom četrdesetih. Poput arheologa koji otkriva zagonetke povijesti Štefulj je nastavio istraživati dalje, pa je ispod bijelog sloja naišao na još stariji i drevniji. Čekićem je čeprkao sve dok nije naišao na žućkaste pločice s Davidovom zvijezdom, i nakraju, iza toga, nabasao na blatnjav sloj s nerazumljivim latinskim natpisima. Bio je to krucijalan dokaz kako su u našim krajevima samo stanovi trajni, dok se stanari vječito useljavaju i iseljavaju. Tako je Štefulj donio povijesnu odluku da ipak neće sravnati Zagreb sa zemljom, na kraju krajeva i on je Hrvat, a ovaj novoizabrani Tuđman isto je bio partizan i Titov general. Tako je kriomice navukao ženinu periku, obukao kožnu jaknu i izvukao se ispod žice s desetoricom nižih časnika, Makedonaca, Muslimana i jednim Crnogorcem. Ukrcavši se u tajno pripremljen rasklimani Čazmatransov autobus, izbjegavši civilne sačekuše, odmah je prevezen na staru adresu Pete armijske oblasti, ali ovaj put glavni stožer HV-a. Provukao se pored mora prosvjednika, dirljivog Vlade Gotovca i majci ročnika u crnini.

– Dugo ti je trebalo, general-bojniče Štefulj – odmah su mu podršku iskazali Bobetko i Stipetić – odsad vodiš vojsku pomirene djece partizana i ustaša protiv fašista i četnika. Jesi razumio?

– Razumem, druže generale..

– Nije, nego, razumijem, gospodine generale.

– Razumijem, gospodine generale!

– Ajde sad i pazi leđa – prijateljski će mu kolege iz bivše Pete oblasti – vatra je sad paljba, obezbeđenje osiguranje, pešadija pješaštvo i tako redom…

– Razumem gospodine generale!

Promjenom strane Štefuljev prvi zadatak bilo je organizirati protunavalu na području Zapadne Slavonije. Odluke Štefulj provodi mudro i na silu, formira paralelnu strukturu zapovijedanja s pedesetak probranih bojovnika za delikatne akcije u domaćim redovima. I baš kad je za sedamnaestog primirja trebalo dočekati Unproforce, vod domobrana s Peščenice, a među njima i maloljetni Rade, Štefuljev sin iz trećeg braka, samoincijativno i potpuno pijani kreću usred noći prema četnicima osvetiti Vukovar.

Tog siječanjskog praskozorja devedeset i druge general-bojnik Štefulj pred blijedom vojnom policijom i šutljivim sisovcima otpio je poveći gutljaj konjaka, jednom rukom zgrabio muda, a drugom potegao za crnom motorolom. Još snen i jutarnje mrzovoljan nazvao je protivnički štab i autoritativno poručio da će za bedakima poslati specijalce koji će ih pohvatati i vratiti natrag na početne položaje. Čudnom igrom sudbine, s druge strane linije javio se poznat glas, bio je to general Stoja, krvni brat još od akademskih dana.

Drug Stoja zahtijevao je od gospodina Štefulja točan pravac kojim se pijani i odmetnuti vod kreće. Šefulj se našao u hamletovskoj dilemi, rizik je bio strašan, za moral poguban. Pita se, zašto je preko baš Stoja, a ne Mile ili Bulat, tad bi sve bilo puno lakše, znao bi na čemu je.. Da li da vjeruje dugogodišnjem prijatelju i što danas uopće više znači prijateljstvo, biti jamac za kredit, a njemu dvadeset mamurnih ljudi upravo luta kroz maglu. Ipak, Štefulj osjeti stari tračak povjerenja, krv mu udari u glavu i on starom drugaru s druge strane sve otkuca o kretanju, naoružanju i brojnosti odmetnutih bojovnika.

– Eto, sad budi čovjek – bilo je zadnje što je kroz očaj promrmljao.

Ubrzo general Stoja potvrdi najgoru varijantu, izginuće ko muve, spašavaj mi kumče Radu, vod plazi ravno u minsko polje na dlan Batinim četnicima, imaš sat vremena da ih izvučeš.

Epilog: Tjedan dana kasnije pod pokroviteljstvom kenijskog odreda Unprofora sa Srbima je na neutralnom terenu odigrana nogometna utakmica u znak uspješne kooperativnosti. Sivomaslinasti oficiri pušili su Drinu bez filtera, častili rakijom žilavkom, pozivali na terevenku u Banja Luku, osiguranje maksimalno i kurve iz Rumunije, a general Štefulj nudio ih je kubanskim cigarama i francuskim konjakom. Jadao se zbog gardijskog dodatka na plaću od samo tisuću maraka, a dobro zna da druga strana mjesečno prima jedva pedeset. Bila je to igra živaca. Nakon rukovanja i pozdravnih riječi časnici i oficiri zasjeli su za dugi stol prekriven šatorskim ceradama i krenuli kidati komade vruće janjetine, s neskrivenim interesom slušajući Unproforce iz Kenije dok prevoditeljima objašnjavaju kako se kod njih priprema žirafa i kakvo je meso nosoroga. Tad Štefulju priđe stari prijatelj Stoja, čovjek s kojim je trideset godina dijelio terene, ljubavnice i plaće, pa će pokislo:

– Zar će, bre, ovi Liliputanci da nas mire? – mislio je na malešne i crne Kenijce iz Unprofora. Na to se general-bojnik Štefulj naskroz pogubio, prošlog vikenda ostavila ga je i ljubavnica iz IPD-a, a ova nova iz saniteta još se izvlači na muža. Izvadio je službeni pištolj i nasumično zapucao u okolne krošnje. Podigla se jata crnih vrana iz golih krošnji, a baš mu je stigla i inspekcija iz ministarstva.

– Šta izvodite generale, ne prija vam jagnje?!

Uspaničeni Štefulj, proširenih zjenica kao da je vremeplovom teleportiran u dane djetinjstva i logora, istrčao je iz zadimljenog šatora ispunjenog salvama grohota i nošen crnim slutnjama oteturao do obližnjeg polja. Usred minirane livade na kojoj se raspadaju kravlje strvine nježno je ubrao zlatni jaglac i zatakao ga za beretku, pa širom raskrilio ruke kao da grli proljeće devedeset i druge, ili možda, četrdeset i druge? Čiji ga je snajper s okolnih brda skinuo ni do danas sa sigurnošću nije utvrđeno.