Zašto ste nam lagali?

Tek što je završila rekonstrukcija križevačkog Trga Josipa J. Strossmayera, uz pohvale investitora za ostvareno remek djelo moderne arhitekture, i tugovanje većine građana zbog nepovratno izgubljenih “pluća grada” i devastacije duše grada koji se dići 757–godišnjim postojanjem, radovi su nastavljeni. Gotovo iznenada, dan poslije blagdana, a prije neradne subote, u petak, na Nemčićev trg upadaju grdosije od strojeva i doslovno potvrđuju onu narodnu – sila klade valja, a um caruje.

Kao i mnogo puta dosad, sila je napravila svoje, a carstvo uma je izostalo. Uz prisustvo mnogobrojne publike na terasama kafića i posljednje šetače “Nemčićem”, kao i prolaznika od kojih su neki zavapili – mili Bože! Što ovi rade? – drveće je srušeno.

S tugom u srcu zbog izvršenoga kulturocida, prisjećam se otvorenja izložbe slika prof. Nemeta u podrumskoj dvorani HPD-a “KALNIK” kad je prof. Homen u nazočnosti bivšeg/sadašnjega gradonačelnika gospodina Branka Hrga otprilike izjavio – na Nemčiću se ništa neće rušiti, dapače, još će se posaditi. Uslijedio je burni pljesak oko osamdesetak naših sugrađana, uvjerenih da uvaženi prof. Homen govori istinu.

Na trenutak sam zastao, postavljajući sam sebi pitanje – a tko sam ja da o tome pišem? Nisam te struke da bih kompetentno govorio o urbanizmu, arhitekturi, povijesti umjetnosti ili hortikulturi. Nisam ni preponosan na svoje sive vijuge, ali ponekad me i posluže. Tim više što pročitam mišljenje kompetentne struke, a ona je rekla NE! Ja sam jednostavno stari, rođeni Križevčanin, koji misli – srcem. Jer, tu se radi o “duši grada”, a nju može osjetiti samo ona/j koji ima srce koje kuca za taj grad i ljude koji u njemu žive.

Stoga, postavljam pitanje – ZAŠTO STE NAM LAGALI – lažnim obećanjem da ćete poštedjeti barem Nemčićev trg od vandalizma, kad Štrosu više nema spasa. Profesore, izjavio si (nakon rušenja) da je jedna gospođa prekrižila crvenom bojom drveće koje treba srušiti, ali zašto je nisi spriječio u činjenju i “poginuo” za svoje riječi obećanja i čisti obraz?

Možda je poneki kesten i bio bolestan, ali kako to da su baš ona četiri, jedan do drugoga ispred Zagrebačke banke, bili toliko bolesni da ih je trebalo srušiti? Vrlo jednostavno. Oni su srušeni prema projektu koji to predviđa. I predivne srebrne jele nema u projektu, pa ni nje više nema na Nemčiću.

S istočne strane parka nestala je još jedna srebrna jela, jer ni nje nema u projektu “novih vidika”. Zbog polaganja vodovoda i novih “komunalija”? Ne! Nego zbog otvaranja trase za nastavak aleje javora koji će izgledati kao nedonošče pored moćnih krošanja kestena (ako i njih ne porušite?). Baš kao što će izgledati smiješno i nova rasvjetna tijela u parku, nasuprot kandelabara na okolnim zgradama.

Proteklih mjesec i nešto više dana, odlazio sam u Nemčićev park i uživao slušajući i gledajući. Sjeo bih na klupu i promatrao život u centru Slobodnog Kraljevskoga grada Križevaca. Na klupama mladi, u grupi ili u paru, mlade mame s ponosnim ocem koji gura kolica s bebom, penzići ili sjednu ili jednostavno šeću, pa čak i onda dok je jedan dio bio prekopan i naslagane cijevi za budući vodovod ili kanalizaciju. Prolazi bračni par, a muškarac komentira – Ja sam potpisao peticiju protiv rušenja, ali izgleda da je sve uzalud.

Duboka hladovina, dišem punim plućima i sam sebi govorim – moj grad. Nigdje mi nije tako lijepo kao ovdje. Brojim kestene sa sjeverne strane, pa one na istočnoj, pa koliko ima mladih (posađenih), koliko ukupno, pa se pitam, koliko ja imam godina, a koliko oni? Naviru mi sjećanja, a jednostavna računica mi kaže da sam prije 6o godina bio mali, a oni su bili tu, i veliki. Prolazio sam pored spomenika Nemčiću stazom posutom sitnim kamenčićima, a uz nju su stajale betonske žabe moje visine, koje su služile za odlaganje otpada. U sadašnjost me vrati pjev ptica koje ne vidim, ali čujem. Pa gdje toga ima? Na srebrnom boru zalepršala je grlica, pa za njom druga, vjerojatno bračni drug ili družica. Ugledao sam i kosa, a svaki njegov cvrkut, poput jeke, dobivao je odgovor, vjerojatno od svoje “familije”. Skriveni u krošnjama, sigurno su drijemali mali goluždravci, budući “pjevači” na trgu Antuna Nemčića.

Deset dana kasnije na zemlji je ležala srebrna jela veličanstvena i u svojoj smrti. Grlica je sjedila na najnižoj grane preostale crnogorica, okrenuta prema meni, svoju je glavicu pomicala lijevo-desno i u čuđenju kao da je upitala – što ste to učinili? Pojavio se i kos, ali on je skakutao po srušenom granju kao da ga se to i ne tiče.

Uvijek sam nekako žalio srušeno drvo, pa makar ono bilo i nekakvi “prirast” osuđen na “odstrel”. Onako visoko, elegantno, djelovalo mi je nekako veličanstveno u svom postojanju, do momenta dok ga ljudska ruka (i glava) nije odabrala da bude “ubijeno”. Za “više interese” našega postojanja. No, bio sam nekako uvjeren da je to drveće imalo “časnu” smrt.

Na Nemčiću nisam prisustvovao od samoga početka rušenja kestena, a kad sam došao, po trenutnom pljusku zbog kojega sam pokisnuo do gole kože, bager je bez milosti “čerupao” preostali dio stabla srušenoga kestena. “Umirao” je do posljednjega trenutka svoga postojanja, lomljen snagom čelične grdosije bez pameti.

Kući sam toga dana otišao noseći u sjećanju još dva obilježena drveta crvenim “x”. Znao sam da će i ona biti srušena, ali danas (15.6.2009.) rekao sam – ne želim to vidjeti. I onda rekoh, otići ću samo do knjižnice jer to je s druge strane. Taman kad sam došao, bager je lomio asfalt ispred ulaza, pa sam odustao i napravio krug preko Štrosa, da ipak malo vidim, moleći Boga za čudo. Nije me čuo, jer su čempresi bili srušeni. Samo sam prošao, ali kod “Munjare” sam okrenuo auto i vratio se da ipak vidim iz blizine.

Moj prijatelj Dragec (sad već slobodno mogu reći križevačka maskota za dobrotvorno i humano), prekapao je pod vodstvom Profesora po ostacima ostavštine BELE IV i vjernih mu križevačkih podanika. Vidljivi tragovi bedema iz toga vremena, kao i ostaci kanalizacije iz kasnijih razdoblja, nekako mi je pobudilo sumnju (po ne znam koji put) kako će trg izgledati prekriven modernim (talijanskim?) pločicama i holandskim javorima. Ako još k tome dodamo i spomenik modernoj prošlostoljetnoj tehničkoj kulturi (svaka čast našemu sugrađaninu Marcelu Kiepachu), te šetnice i staze koje su izvan mentalnoga sklopa starih purgerskih šetača, onda mi to sve zajedno izgleda kao isforsirani promašaj. Od “novih vidika” ne vidim ništa što i prije nisam vidio, osim Banke, koja kao da mi hoće reći – kapital može sve.

Da sam političar, a nisam, jer sam previše naivan za to, mislim da bih postupio drukčije. U vrijeme recesije, i nakon bar 1000 potpisanih osoba protiv devastiranja trgova, te ako k tome pretpostavimo da iza njih stoji još barem toliko ukućana, jednostavno bih projekt – odgodio. I na taj način ubio tri muhe jednim udarcem, uz onu narodnu – vuk sit, a ovce na broju. Ili, da budem precizniji. Prije svega, pokazao bih da štedim u recesiji, a za zadovoljenje taštine, gledao bih Štros. Rekonstrukciju Nemčića izveo bih uz male i nužne zahvate, koje građani podržavaju (jer nitko nije protiv uređenja), a ako već i ostane višak novaca (da li?), mnoge ulice u samoj gradskoj jezgri vape za uređenjem. Konzultirao bih Profesora što učiniti s otkrivenom “podzemnom arihitekturom” jer on je tek na tom području “doma”, pa ako bi predložio, možda bih otvorio nove vidike u podzemlje (prošlost) jer i to neki rade dokazujući kontinuitet svoga postojanja. Jasno usmjereno prema turistima. Bez obzira što su izbori prošli, ozbiljno bih proanalizirao tko me je izabrao. Da li grad u širem smislu riječi, ili Križevčani. A, suština je toga, zasluge po čemu se nekoga pamti. Pri tome je dovoljan i samo jedan loš potez, da ne kažem katastofalan.

Da, i onda mi Dragec kaže – moram gavranu dati vode. Pa ga izvadi ispod grma, malog, uplašenog , tek obrasloga perjem, ali spremnoga da nas ugrize, ogrebe, udari krilom, jednostavno da nam pokaže svoj stav, bez obzira na našu veličinu. Gavran baš i nije neka omiljena ptica, ali je živo biće i sigurno ima svoje mjesto u hijerarhiji života. Pa, i na trgu Antuna Nemčića. Kad smo ga uzeli u ruke počeo je graktati, a tako su se odazivali i njegovi roditelji koji su bili u blizini. Možda njihovu pjesmu i pogrešno nazivamo graktanjem jer, pomislio sam, oni tako plaču za izgubljenim domom, a mi ne razumijemo njihov jezik.

U tom kontekstu bunta i otpora, pomislim na traktore i seljake, i njihovu namjeru izražavanja neslaganja. Bez obzira što će time dobiti. Ali ostat će zabilježeni u povijesti kao zajednica koja je digla svoj glas. A mi i “politika” također ćemo ostati upisani u povijesti; jedni zbog “činjenja”, a drugi “nečinjenja” u presudnom momentu kada je trebalo.