Kupujmo križevačko

Kad se svojedobno pojavio slogan „Kupujmo hrvatsko“, ja sam samo nadodao – pa to sam i dosad činio. Ako k tome još pridodam činjenicu da sam jedan od rijetkih u Lijepoj našoj koji za vrijeme njenoga nastanka i postojanja nije bio u inozemstvu, ili Europi, kako danas vole govoriti, netko će reći da sam zadrti tip „ognjištarskog“ usmjerenja prigorske podvrste. Zbog tog slogana dobili smo i kritike „slobodnog tržišta“, pa je poruka ublažena, ili preformulirana, ali smisao je ostao isti. No, nije proteklo mnogo vremena, da bi u trenutku kad se pokazalo da je recesija uzela najširega maha i zakucala na svaka vrata do tada moćnih ekonomija, svatko prvenstveno pokušao zaštiti sebe. Tako je i naš napor u sklopu takvih kretanja dobio neosporni legitimitet.

Mi, građani i Grad, možemo se pohvaliti mnogočime da je naše, križevačko. Ali, nigdje nisam čuo, pročitao ili vidio slogan „Kupujmo križevačko“. Osim, u sloganu jedne križevačke mesne industrije koji kaže „Em je naše, em nam paše“. U nekoliko riječi, sve je rečeno. No, bojim se da kod nas više „pali“ konstatacija – samo da je tuđe, onda i vrijedi. Mogao bih to potkrijepiti mnogim primjerima, od onih najsitnijih (a sitnice čine život), do onih značajnih u našem svakodnevnom življenju.

Neosporno, jedan od najznačajnijih križevačkih brendova su Križevački štatuti i Križevačko veliko spravišče. Tu ćemo se uglavnom svi složiti, ali, uvijek postoji taj ali, po pitanju izvedbe postoje različita mišljenja. Pa tako, uvažena novinarka Križevačkih novina u naslovu članka  „Novouređeni trg pun pogodak“, konstatira da je i sama izvedba (pomirbe) – pun pogodak, nabrajajući domaće snage i uvažene glumce, pjevače, orkestre, scenografe i redatelja iz Metropole. Spominje i mnogobrojna tehnička pomagala, ali ne i scenografiju.
S druge strane, također uvaženi križevački novinar na portalu Križevci.info tvrdi suprotno. Pročitao sam članke i jedne i druge strane, prisustvovao samoj izvedbi programa i mogu konstatirati – ima tu još nešto. A to je činjenica da i nakon 42 godine kako njegujemo tu najstariju turističku kulturno-zabavnu manifestaciju sjeverozapadne Hrvatske, nismo uspjeli definirati što spravišče jest i kome je zapravo namijenjeno.

Na trenutak ću zaboraviti našu sredinu i prisjetiti se mojih posjeta varaždinskom Špancirfestu, kuda sam odlazio, između ostaloga, i da vidim kako to rade drugi. I, kao prvo, uočio sam originalnost ideje u samom nazivu i koncepciji koja je od prvih pokušaja samo napredovala u pozitivnom smislu. Shvatili su da je Špancirfest trošak koji treba naplatiti (povratiti) kroz prisutnost brojnih posjetitelja. Samu manifestaciju vodila je ekipa kompetentnih ljudi s jasnim ciljevima i zadacima, koja je ujedno i bila nešto njihovo, varaždinsko, u najširem smislu te riječi. Danas, deset godina kasnije, Špancirfest košta dva, tri milijuna kuna, posjećuje ga sto pedeset tisuća ljudi, i međunarodnoga je karaktera. I za vrijeme trajanja Špancirfesta nije moguće naći smještaj u turističkim kapacitetima Varaždina.

Ponovo se vraćam u našu sredinu, i ne mogu izbjeći sjećanju na prve početke Spravišča kad je Petrica Kerempuh (Drago Bahun) vodio povorku Spravišča  prema Gornjem gradu vozeći se zapregom s kravicama. On, u platnenoj rubači, s crnim lajbekom, škrljakom i torbom preko ramena u kojoj je bilo kruha, špeka i litrenka. Križevački grb imao je krunu, kao simbol Slobodnoga kraljevskog grada Križevaca, a Donji grad se „selio“ u Gornji da bi prisustvovao „pomirbi“, ali i uživao u druženju i kulinarskim specijalitetima vašarskoga tipa. Bilo je to vrijeme entuzijazma i amaterizma, kad se nastupalo za jednu „šabesu“ s jedinim ciljem – da se pokažemo tko smo i što smo bili i ostali u svojoj dugogodišnjoj povijesti. Da, sjetih se još da smo pozivali rodbinu i prijatelje da posjete i nas i Spravišće na koje smo bili ponosni i tamo ih vodili.

Ne tako davno, u više navrata čuo sam mišljenje pojedinaca da je Spravišče „obični vašar koji, u najmanju ruku, treba ukinuti“. Bez obzira što i ja nisam uvijek odobravao pojedine poteze organizatora, takve su me izjave u najmanju ruku rastuživale. Opet će netko primijetiti – ljigavi nostalgičar kojega je pregazilo vrijeme. Ali, i ja bih mogao reći za takve – suvremeni seronja koji ne kuži tradiciju, bez obzira kako je interpretirana. Tijekom tolikih godina, stručnjaci bi rekli da je stvar evoluirala (bez obzira što to značilo), pa je Spraviščem prodefiliralo tisuće učesnika, uglavnom domaćih amatera, mijenjalo se nekoliko lokacija i scenarija uz sve češće prisustvo velikih režisera iz, uglavnom, vrhunskih kulturnih središta, da bi se ti isti pojedinci ne tako rijetko „čudili“ i Spravišču i svojemu prisustvu u manifestaciji koju u najmanju ruku – ne razumiju. Izmjenjivala se i „politika“, pa i društveno uređenje, ali jedino što se nije mijenjalo je sama srž, suština Spravišča, a to je „spelancija“ ceremonije pomirbe, vjenčanja i ponovljenog svađanja uz regule po Križevačkim štatutima.

Bio sam među onih tri tisuće posjetitelja, kako kaže naša novinarka, koji su prisustvovali „pomirbi“ prve večeri Spravišča. Okruženje je djelovalo nekako moćno, moderno,  baš kao i scenografija u vidu nekih lebdećih, raznobojnih trakica na dugim komadima tkanine. Uz dvije montažne pozornice, „naša“ je izgledala nekako sićušno i neugledno baš kako nešto pomoćno i može izgledati. No, možda ja ne razumijem to moderno, suvremeno ili „in“, ali nešto što je sigurno nedostajalo je natpis Križevačko veliko spravišče (42.). Snimala je televizija, škljocali su fotoaparati, pa kada za 20 godina pogledamo te fotografije postavit ćemo pitanje – što je to, i kada je bilo? A TV gledatelji neka pogode.

---

Sve u svemu, izgledalo je to dobro: do momenta dok se nisam „sjetio“ da sam Križevčanin. I postavio si pitanje – a što je ostalo od Spravišča? U onom originalnom smislu. I ja sam ranije čuo da uvaženi Vlado Štefančić priprema mjuzikl na temu Spravišča, pa bi ime i namjera mogli uroditi nečim velikim, što bi bila druga verzija Spravišča i možda korak naprijed. Ovako, kako je postavljeno i izvedeno, kako reče i naš novinar, spojeno je nespojivo, a prodano već prodano.
Za vrijeme odvijanja programa zasmetala me je i jedna sitnica, koju vjerojatno mnogi i nisu primijetili. Naime, kad je u uvodnom dijelu naš Varoški sudac pokušao predstaviti uvaženoga glumca i redatelja, on ga je prekinuo rečenicom, otprilike, da on najbolje predstavlja sam sebe. Izgledalo mi je to poput demonstracije veličine u smislu – šuti dečec, ti si još mali. A meni, istina, ovako nekompetentnom, izgledalo je da naši glumci nisu nimalo zaostajali za profesionalcima, bez obzira što su vježbali samo deset, ili mjesec dana, predstavu u kojoj nikada nisu sudjelovali u takvoj izvedbi.

Uz ovaj tekst mi se nameće još jedan pojam koji nas prati u našemu življenju, a to je – nezahvalnost. Možda se to događa iz neznanja, šlampavosti, jala i sl., ali se događa. I, da ne ulazim previše u „historijat“ toga pojma u našim okvirima, osvrnut ću se na povorku koja je prethodila Spravišču. Među ostalima, ponosno su koračali i članovi udruge Podkalničkih plemenitaša. Ali, samo do pozornice, jer na njoj za njih nije bilo mjesta. Vjerojatno po scenariju koji je predvidio križevačke dame i gospodu. Da, reći ćete, oni su naši, ali i Podkalnički plemenitaši su bili „naši“ dok nismo imali svoje. Pa su često nastupali za naše interese u mnogim prigodama i vremenskim uvjetima, ne štedeći vrijeme, pa i novac. A slobodno možemo reći da su bili „ukras“ mnogih manifestacija, i to besplatno. Ako hoćemo pošteno, oni su svita podkalničkih plemenitaša, koje dovodimo u grad da se s njima mirimo, slavimo i ponovo svađamo (u legendi), osim ako ne želimo da ih prikažemo kao „plemstvo“ u gaćama sumnjivih mentalnih dometa.

Prethodne dvije godine, Spravišče je bilo „novo“ po lokaciji i scenariju, a nastupili su isključivo domaći izvođači. Pa se začudimo da naši sugrađani koje smo jučer susretali u kafiću ili na placu (tržnici), preko noći postaju glumci. I to, po mome mišljenju, prilično uspješni. Tako sam gledao gornjogradske gospođe, članice „Lipe“, bilo da imaju neku manju/veću ulogu, ili samo statiraju. I ne samo njih. A za sve njih je bitno da su to radili s puno ljubavi, odricanja (slobodnoga vremena) i amaterskoga entuzijazma. Pa ako su i dobili sto kuna neke naknade po danu, to je čista simbolika jer su duplo, ako ne i više, potrošili na samom Spravišču.
Sjećam se i one godine kad je zbog lošega vremena „spelavanje“ preseljeno u Hrvatski dom, a „Lipa“  je imala štand i prodavala štrukle, po kiši. I to vrlo uspješno. A radili su to samo zato da bi pokazali što su križevački štrukli, kako se rade i peku u krušnoj peći na licu mjesta. Privatnom inicijativom i troškom napravljena je krušna peć, izdana je čak i brošura Križevački štrukli, pa što košta da košta.
Održane su mnoge manifestacije u Križevcima ili u drugim sredinama, a „Lipa“ je često uskakala da predstavlja Grad. I to bez potrebne količine financijskih sredstava. Bila su tu i cjelodnevna dežurstva (recimo na Zagrebačkom velesajmu) po nekoliko dana uzastopno, s jednom i jedinom idejom da se prezentiraju Križevci u, što je moguće, ljepšem izdanju. I odjednom, kao da „Lipa“ više nije potrebna. Sve je zaboravljeno.

Kad je Varoškom sucu uručen ključ Slobodnoga kraljevskog grada Križevaca kao simbol trodnevnog „upravljanja“ Gradom za vrijeme Spravišča, imao sam osjećaj da taj čin „narodne demokracije“ funkcionira jedino u slučaju da taj isti ključ otvara bravu koju je iskovala politika.
– Neću politike u moju butigu! – rekao je naš poznati glumac u još poznatijoj seriji, a ta je „parola“ dugo važila i za Križevačko veliko spravišče. I to je često s ponosom isticano. No, čini se da se vremena mijenjaju. Uz novi trg, trebalo je i novo Spravišče kako bi se pokazala njegova funkcionalnost i pun pogodak, a pri tome je samo Spravišče sporedna stvar? Ili, možda, ne. Mogli bismo pomisliti da je i ono (Spravišče) još jedna mogućnost „redizajna“ manifestacije prema odnosu snaga u njegovom kreiranju. Pa, ako se posvadimo s „politikom“ ne valja ni naš scenarij, a nije potrebna ni „Lipa“ ni njezini ljudi ako su drugi u službi kreiranja novih koncepcija poželjniji.

Spomenuo sam i neprofiliranje Spravišča u smislu kome je namijenjeno i zašto. Ako je nama, Križevčanima, u redu. Netko dođe, netko ne, ali je gotovo sigurno da nismo „srasli“ s njime toliko da bi ga zbog nas samih trebalo priređivati. (Nažalost, to je istina).  Da privučemo goste/turiste, trebamo si postaviti pitanje – što im nudimo? Pa, kako mi obično računamo na Zagrepčane, (a na koga bismo inače kad svaki grad u okolici i šire ima svoje „spravišče“), zar je „in“ da im ponudimo „zbetonirani“ trg kakav i oni imaju, glavne glumce koje komotnije mogu gledati doma (a možda su ih se i prezasitili?), moderne pozornice i razglase kakve koriste i U2 uz stotine kilovata buke, u što sve pokušavamo i „zapakirati“ priču koja je stara, arhaična, ali i suptilna u mentalnom sklopu „igrača“ koji je predstavljaju. Ako tome dodamo i melodije/dionice popularnih mjuzikla, ostaje pitanje – što je tu naše, ili originalno, križevačko.

Kako tvrdi ranije spomenuta uvažena novinarka, prvu večer „spelancije“ u petak posjetilo je tri tisuće posjetitelja, a nastup Olivera Dragojevića u subotu, čak sedam tisuća gledatelja/slušatelja. Ispada da je centralni događaj (u petak) podbacio u odnosu na broj posjetitelja,  a nama ostaje pitanje – zbog čega?

Znao sam i ja postaviti pitanje, zbog čega i Križevačko veliko spravišče nije steklo status zaštićenog nematerijalnog dobra, a čuo sam i odgovore da nismo tražili. Ali, da i jesmo, da li bismo ga i dobili? Jer, ipak se čini da još uvijek istražujemo. A nešto što nije definirano i konstantno, možda i ne može biti priznato kao trajna vrijednost.
Čini se da je kod nas gotovo sve eksperiment kratkog daha sa sumnjivim ishodom. Stoga i ne čudi da se u zadnjih nekoliko godina promijeni nekoliko predsjednika Turističke zajednice, a mandat odrade tek godinu, ili nešto više, a ne četiri koliko je predviđeno. Pri tome bi si trebali postaviti pitanje da li oni ne valjaju ili je nešto drugo u pitanju.