Album tjedna – Luka Belani: ‘B-Side Of My Mind’

Slična boja glasa, podjednaka sklonost prigušenim melodijama i pričalačkim tekstovima pjesama prilično dozivaju način rada mlađeg Bob Dylana, iako Belani pokazuje samosvojno baratanje konvencijama žanra i prirodno snalaženje u engleskom jeziku

Recept nije tajna za mnoge mlade britanske kantautore, poput Jamesa Morrisona i Jamesa Blunta, ali čini se jest na domaćoj sceni gdje smo uvijek deficitarni solističkim kantautorskim pojačanjima. Mladi, dvadesettrogodišnji Luka Belani pripadnik je nove škole izrasle na tradicijama stare, klasične singer/songwriterske škole šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Izuzetno muzikalan autor, koji je na koncertnim nastupima i prvim mini-albumom “Out Of This World” prije dvije godine pokazao što može, objavio je debitantski album kojim pokazuje koliki su mu dometi. A može puno, bilo da se radi o akustičnom tretmanu kakav je pokazao s “Out Of This World” ili u blago elektrificiranom okruženju kakvo vlada na ambicioznijem naslovu “B-Side Of My Mind”.

Spram tadašnje asketske zvučne slike i engleskih tekstova pjesama, prvi pravi album prikazuje Belanija kao svestranog glazbenika sposobnog odsvirati sve ključne instrumente (vokal, gitara, bas, ukulele), smisliti dobre melodije i napraviti koncept u kojem se sva pravila žanra temeljito poštuju. Ako je u akustičnom izdanju pokazivao da mu ne treba ništa i da sugestivnost postiže onim najvažnijim stvarima – glasom i pjesmama, slojevitija zvučna slika na “B-Side Of My Mind” nije pretrpana razglednica, već pametno proširen radni prostor koji Belanijeva kantautorska vokacija traži.

“B-Side Of My Mind” komotno se može staviti uz slične britanske ili američke albume, i prema načinu realizacije i prema autorskim dometima. Jedanaest pjesama snimljeno je u zagrebačkom studiju Morris, a izdašnošću diskografske kuće Aquarius Records masterirano u studiju Sterling Sound u New Yorku, u rukama slavnog Grega Calbija koji je radio i na albumima Boba Dylana, Johna Mayera, Antonyja & The Johnsonsa i mnogih drugih. No, ako fizički nalikuje Timu Buckleyu, najveća sličnost Belanijeve glazbe može se pronaći u usporedbi s Jacobom Dylanom i njegovim pratećim Wallflowersima. Slična boja glasa, podjednaka sklonost prigušenim melodijama i pričalačkim tekstovima pjesama prilično dozivaju način rada mlađeg Dylana, iako Belani pokazuje samosvojno baratanje konvencijama žanra i prirodno snalaženje u engleskom jeziku. Topla zvučna slika izuzetno je bitna u ovakvoj glazbi i ono što mnogi propuste upravo u završnoj fazi masteringa. Belanijev “B-Side Of My Mind” imao je tu sreću da od početka do kraja bude podvrgnut vrhunskom tretmanu; u dvije pjesme kao gost je povučeno prisutan jazz/blues gitarist Freddie J. Cooper iz Philadelphije, a produkcija Belanija i Marka Rundeka, koji je i bubnjar na albumu, primjereno je istaknula sve glavne adute glazbe mladog kantautora. Debitantski album godine.