Bloody carpet. Put Blaža Trtenjaka od Piškovca do New Yorka i nazad
Blaž Trtenjak iz Piškovca oduvijek je maštao o modnim pistama Milana, Londona i New Yorka, o crvenom tepihu po kom hodaju filmske i glazbene zvijezde bez ijednog pokvarenog zuba, kako i on tamo, slavljen i čašćen, maše paparazzijima, a ovi ga prate u stopu, gutaju povijesne podatke kako najviše voli Armanija i Harry Pottera i kako svaku večer prije spavanja priča s duhovima predaka.
Dok je baba u prizemlju gledala meksičke sapunice i žuljavim rukama mijesila tijesto, Blaž je u staji škarama za grožđe konjima postepeno šišao repove, tatinim brijačim aparatićem sređivao svinje, čohao kokoši, purane i kuniće.
– Gleč odojke! Zglede kak da su iz Mad Max trojke! – divilo se selo Blaževim frizerskim eksperimentima na domaćim životinjama, očerupanoj, pobojanoj i obrijanoj živini na najnevjerojatnije moguće načine. Selu je izgledalo kao da su pred njima susreti četvrte vrste i mogima su procurile sline pri pogledu na gole kokošje batake dok se šepure blatnjavim dvorištem.
Blaž je djetinjstvo provodio uz lonce grah-zelja i kisele repe, a naporan rad na zemlji, sjetve, žetve, gnojidbe i kosidbe na strmim komadima zemlje gdje freza a kamoli traktor nemaju pristupa, prisiljavao je Trtenjake da i dalje drže konja.
– Ihaa, Vrani! Miir! – izvodio bi pognuti otac konja iz štale pa ga upregnuo za oranje – stooj, sto ti ran Kristušovih, kam se kopitaš?!
Blaž je bio lijep i naočit momčić, no imao je jednu sitnu fizičku deformaciju, rodio se sa zečjim usnama. Zbog naprčenih usana spojenih s nosnicama seoske cure su ga izbjegavale, kao da je proklet, a Blaž je za potpunu tragediju u noći maturalne zabave završio u grabi, pijan razbio očevu neprocjenjivu Ladu. Zbog straha od kazni i batina Blaž Trtenjak odlučio je pobjeći od kuće, bez oproštaja skriti se pod nepreglednim svjetlima obližnje metropole. Od njegovog bijega majka se nije oporavila do Božića, a otac do zadnje rate kredita i jedino je stara baba podržavala Blaževu želju da umjesto automehaničara postane frizer za žene.
– Kakav je to posel? Pederluk! – bijesnio je otac ostavši bez jedinca nasljednika i vrijednog pomoćnika – instalanter centralnog, mesar, vulkanizer to je posel, a ne šišat vlasi!
– Ali, japa – pokušavala je muža razuvjeriti i ženica pokazujući svoju trajnu koju je u Lepoglavi platila sto kuna, a povodom susjedinog vjenčanja – to ni tak loše, uvek nove vlasi zrestu pak bu uvek bilo brica i frizerof. Denes ti svi oče lepo zgledeti pak se sakog tedna briju i toširaju.
Blaž Trtenjak je u metropoli odmah počeo raditi u željenoj struci, na izlazu iz grada, u salonu uz benzinsku postaju između Bauhausa i Zovka, i kao zainteresiran šegrt u par mjeseci stekao zavidnu vještinu te već imao nekolicinu stalnih mušterija. Ugovorno je primljen na pola godine, a plaća je bila dostatna za garsonijeru u Sesvetskom Kraljevcu kao i za bicikl s kojim klači na posao.
– Ovoga si moj dedek ni mogel ni senjati – mrmljao si je u bradu Blaž poslije posla glumeći za večerom velikog gospodina. Uz svoj džepni tranzistor na kom 3. program pušta snimku koncerta s otvorenja varaždinskih baroknih večeri, Blaž Trtenjak u mističnom polumraku svijeća i mirisnih štapića, miljama daleko od smrada staje koji mu se uvukao pod kožu, džepnim nožićem otvara limenu konzervu, natače tri litre sirupa od kokte u plastični karnister pa svečano, aristokratski, rezucka komadić po komadić želatinastog nareska, žvačući duge zalogaje bez otvaranja usta, gromko podrigujući, uživajući u teško stečenoj slobodi duha i financijskoj samostalnosti.
– Postal sem pravi zagrebački frajer – bio bi završni Blažev zaključak nakon samotne gozbe dok briše masne usne sljepljene s nozdrvama rolom zahodskog papira, zadovoljno paleći cigaretu.
Tih dana Blaž sve više želi izgledati kao urbani mladi pa ponesen slikama s televizije odlazi u salon za tetoviranje gdje mu preko ramena crtaju trobojnog zmaja s Konami igrice iz 84-te. Blaž je na svoju tetovažu bio posebno ponosan, ona će jednom kad se vrati u rodno selo sigurno izazvati strahopoštovanje jer to je znak japanske mafije, a djevojke po jarunskim plažama uzdisat će pri pogledu na njegova nadareno maljava prsa i leđa preko kojih vatru rigaju plameni jezici. Otad Blaž za sunčanih dana nosi majice bez rukava s vidljivim tjelesnim pokazateljem da ga je bijeli svijet promijenio, od neurednog primitivnog seljaka s padina Ivančice pretvorio u urbanog tipa, metroseksualca i modnog stilista.
– Još sam da se preselim bliže centru i to bu to – smišlja buduće poteze Blaž Trtenjak počevši uhoditi udovice Dvornik, Pokos i ostale celebritije, tražeći svojih zagarantiranih pet minuta slave. Počeo je Blaž trošiti plaće na runde, potajno šefici iz kase krasti profit, izazivajući skandale dolaskom na razne promocije u kućnom ogrtaču i papučama poput svog velikog plebejskog uzora Hugha Hefnera. Čak su se i njegove zečje usne našle na naslovnicama, optuživalo se nekog plastičnog kirurga kako ga je unakazio i pod anestezijom spolno zlostavljao, a Blaž se nije trudio dezinformacije i klevete opovrgnuti.
– Nova zvijezda Wella fashion weeka, Trtenjakove frizure na otvaranju Cro-a-Portea!
Polako se Blaž Trtenjak pomicao sa sporednih stranica trivijalnih zabavnika prema naslovnicama, stranim modelima predstavljao se kao Romero von Zagorje i zaposlio u elitnom skučenom salonu kod Kamenitih vrata. Uskoro nije bilo dlake koja nije išla njemu na ravnanje, bojanje i stavljanje umetaka, ili bar čupanje obrva i nosnih dlačica. Više puta je čarobni Blaž zeznuo stvar, neke stidne dlačice opržio s previše kemikalija, ali uvijek mu se posrećilo da su to bile posrnule pjevačice i glumice pa su se Blaževe pogreške doživljavale društvenom kritikom netalentiranih i preambicioznih sponzoruša.
– Kaj Crkva ima govorit o seksu i otkud joj pravo da se meša? – lamentira Blaž Trtenjak u večernjim voajerskim showovima jer je modna scena zgranuta paparazijevskim fotkama njega kako izlazi iz crkve poslije jutarnje mise, a zbog čega su mu se prepolovili angažmani – o seksu najbolše znaju Nives i Simonica.
– Japa, japa, pak sem se dokazal, nis niškoristi kak me doživljavlješ. Priznaj da si pogrešil, bar jemput v životu priznaj da si se zajebal – vodi Blaž tužne monologe u garderobi studija kad se reflektori pogase. Dugo bi tada Blaž gledao u začarano zrcalo, svoje tako drukčije lice od bubuljičavog lica dječarca s rosne njive. Njegova su prsa i leđa sad bez ijedne dlake, lice je preplanulo kao da je teleportiran s brazilske plaže, nokti manikirani bez dugogodišnjih crnih polumjeseca, a kosa lepršava i bujna kao s jumbo-plakata.
– Japa, japa, vrag bu te zel, ti buš navek ostal zmusanec i smardlivec koji ne zna za niš bole od lopate i premetanja đubra.
Ono malo Blaževih honorara i zarađene love na crno od šišanja po gornjogradskom komšiluku brzo se istopilo u neurednom životu, na održavanju medijske pozornosti, plaćanju iznajmljenog zagrebačkog i hvarskog apartmana. Ono što je Blaž gladujući uštedio bilo je premalo za BMW kojim je htio očarati seoske cure, a banke mu nisu htjele odobriti kredit. Nakon dvotjedne groznice, sumnji u ideale s naslovnica modnih časopisa, grdno se isplakavši, Blaž uzima svoj izlizani ruksak, jedinu ostavštinu od dragog dede i hipijevski ravnodušno zapućuje autostopom za Pariz, kamo i stiže nakon tri dana putešestvija po švicarskim alpama.
– Potiho sem otprl rasklimanu lesu a Mesec još zajti ni šteel – grcao je u suzama Blaž Trtenjak ostavljajući svoje rodne brege i Zagreb po čijim mostovima i raskršćima opet bljeskaju rotirke i šeću duge cijevi zbog nekolicine vikend pljačkaša.
U gradu svjetlosti Blažu Trtenjaku je do posla trebalo tri sata navažanja po auto-cestama s osam traka i osim što se naselio u nekoj alžirskoj četvrti gdje je svake noći ubijeno i kindapirano pedesetak ljudi, puno više nego doma, može se reći da je bio sretan. U rijetkim pismima kući Blaž se obraćao isključivo baki:
„Babica moja si mi još živa? Meni je f Parizu jake fine imam kaj za delat plaču mi daju sakega ponedelka Zdrave sem i dobre bile sem babica na Ajfelovu tornju da ti to vidiš sam se spovračal kak je visoke kak da glediš z vrha Ivančice a mesto šuma i vinograda sami semafori. Tvoj Blažek.“
Uskoro je preko jalnih susjeda krapinsko dopisništvo jednog od nacionalnih tjednika doznalo za Blaža Trtenjaka u Parizu pa je već u idućem broju u medijskom prostoru zasjala stara frizerska zvijezda koja u Parizu šiša Will Smitha, a navodno i našeg Olivera prije nastupa u Olimpiji. Iza sjaja pozornice malo se znalo da Blaž ima proljev od francuske kuhinje, da vino nije bilo ravno njegovoj štajerskoj belini i da dnevno spava jedva četiri sata. Tih dana Blaž obilazi ulične harmonikaše, kao Matoš grije se s marokanskim studentima uz bačvu na naftu pod senskim mostovima, crtkara detonijevske soc-sličice i za gutljaj votke brije ušljive beskućnike.
Sljedećeg proljeća Blaž već leti za New York na reviju dječjih frizura gdje ostaje raditi u sklopu nekog queer kazališta, a u međuvremenu specijalizira brijanje leđa tehnikom voska. U Velikoj jabuci stanarina mu je u visini plaće pa se tjednima potuca po podzemnoj, na audicijama se predstavlja kao ‘potomak svrgnutog cara Karpatije’, što rijetko pali.
Tih dana Blaž si nezadovoljno mrmlja u mudžahedinsku bradu, novi trend s njujorških pista:
– E, japa, japa, kaj ti ja morem kad si bedak i bedak buš vrmrl, te tvoja Lada koštala samaspoznaje.
Ipak, koliko god se trudio skinuti lokalni akcent, u Blažu se trajno nastanio osjećaj prognanosti i neprilagođenosti, poput loše verzije balkanskog Borata. Mnoge je noći Blaž preplakao prateći na satelitu Gruntovčane i dokumentarce o velebitskim endemskim vrstama, sjećajući se svog sela na padinama Petrove Gore kod Trakošćanskog jezera. Prodajući hot-dogove na ulicima Bronxa maštario je kako će jednom sletjeti na Plesu, a aerodrom će biti ispunjen masama obožavateljica. Kao super bogata zvijezda dovodit će u svoju bednjansku klijet holivudske ljepotice, susjedu Paji izgraditi novu kuću, susjedu Ivaneku otvoriti vulkanizersku radnju, kako će zapravo svima koje poznaje, cijeloj rodbini i selu ispuniti sve snove. Svi će ga tada voljeti, a on će sjedeći pred birtijom ‘Tri breze’ pet dana častiti društvo pečenim volom i gajbama francuskog šampanjca, pričati kako je od uličnog prodavača hrenovaka dogurao do svog prvog milijuna. S tim mislima Blaž bi zaspao, prevrćući pod plahtama još jednom svoj ingeniozni plan.
Iduće jeseni Blaž Trtenjak počinje plesati u striptiz barovima diljem avenija. Nakon godina muka konačno mu se posrećilo, njegov nastup posjećuju i diplomatkinje iz obližnjih UN-ovih ureda kao i bogate našijenke iz emigracije. Poslije svojeg fascinantnog nastupa, maženja s bezubom albino pumom, Blaž bi zapanjen bogatim tringeltom dugo zahvaljivao razuzdanoj masi poklonica:
– Fala kaj ste mi f tange gurnuli penez to bu mi pune pomogle da preživim.
Epilog: Oduševljenje prirodno nadarenim Zagorcem donijelo mu je kredite kod gazda, trojice Bjelorusa pod sombrerima, kao i česte pozive gošća na večeru. Jednom ga je tako zakupila neka pristojna ženskica s Wall Streeta, bankarska operativka za Srednji istok i prije konzumiranja putene usluge izvela u obližnji restoran. Kad su pred Blaža stavili juhu s poliranim zrncima graška, prozirne kolutiće mrkve, pa žilavu teletinu sa slabo pečenim nemasnim krumpirom i još za desert suhu pitu; u Blažu se prelomilo. Istrčao je bez riječi na kišnu i zakrčenu 5. aveniju (snimao se novi nastavak Hulka i taxija ni od kuda), a Blažu se samo rojilo u glavi kako je sve ovo miljama daleko od grgoljavih rukavaca Bednje, da nema do kartanja bele s ekipom u kleti i drmeša bajsa u seoskom vatrogasnom domu, i kako je istinska slava nositi sinčića na ramenima kroz selo, a ekskluzivitet mamičina vruća orehnjača. U zoru je Blaž Trtenjak već letio prema Stuttgartu pa dalje vlakom i autobusom prema Krapini. I dan danas ga se može vidjeti na cesti između Bednje i Trakošćana kako na vrhu brežuljka sjedi pod vrbom i rezbari pastirsku frulu dok njegov konj Vrani bezbižno pase na livadi makova, kao krv crvenih.
Komentari su zatvoreni.