Rotooori, rotoori

Često se upitam jesam li dovoljno informiran, pa onda sumiram: redovno gledam Dnevnik, čitam Večernji svakog dana, služim se internetom, čitam Križevačke novine. Znao sam i da se govori o novom križevačkom rotoru u Gornjemu gradu, a onda se uzbudim pročitavši vijest na www.krizevci.hr da ovaj tjedan započinju pripremni radovi za gradnju spomenutog rotora.
Nakon što je autor članka nabrojio uvažene učesnike sastanka, primijetio sam, ili mi se učinilo, da nije bilo urbanista, nekoga tko se bavi hortikulturom, a čuo sam da nisu nazočili ni novinari. Postavlja se pitanje je li tema toliko nevažna pa nisu pozvani ili je prevažna da bi bili pozvani i možda nešto pitali.

Budući se radi o investiciji od 10 milijuna kuna, a kasnije sam pak pročitao da je riječ o dva milijuna, već je prvo pitanje – a koliko će rotor ustvari koštati? No, to mi i nije najvažnije pitanje. Zanima me više refleksija tih zahvata na moje življenje u neposrednoj blizini budućeg rotora, odnosnu uz Supilovu ulicu. U “razmatranju” te problematike moram priznati da sam nestručnjak, ali 40 i više godina vozim auto, a konkretnu prometnu situaciju pratim iz neposredne blizine.
U ovim suvremenim urbanim, prometnim i drugim promišljanjima u 21. stoljeću, za svaku bi se županijsku cestu koja prolazi kroz središte starog slobodnog kraljevskog grada Križevaca moglo reći da je u najmanju ruku – nepodobna. U naprednim sredinama takve prometnice izmješćuju, odnosno grade zaobilaznice. I kod nas je svojevremeno o tome bilo nekih rasprava, ali kao da se na to zaboravilo. Dapače, ide se u “akciju” osposobljavanja prometnice čak do crkve sv. Marka, a kasnije i dalje.
I opet će netko reći – prekasno ili uzalud žalopojke. Ali to hoću i reći: nisam imao prilike o tom problemu čuti obrazloženje projekta, vidjeti analizu utjecaja na okoliš i konačno mišljenje stručnjaka za hortikulturu jer, bojim se, opet će padati kesteni u službi napretka. Iznenadilo me  jedne večeri na sastanku u “Lipi” i pitanje, otprilike – što će biti s tim rotorom?

Investitor tvrdi da će se riješiti problem prometa. I sad ja, neznalica, ne znam u čemu je problem. Znam, za Sesvete nastane neopisiva gužva, ali to je jedan dan u godini. Ostale, radne dane, promet ide, osim oko 15 sati kad ljudi idu s posla. Tada, ovi koji dolaze iz Supilove ulice moraju pričekati jer se teže uključuju s obzirom da vozila koja se kreću u pravcu sjever-jug imaju prednost. A taj problem, ako je problem, moglo se riješiti – semaforima. Brže, jeftinije i, nadam se, bez zadiranja u infrastrukturu koja je, ako se ne varam, upravo nedavno izvedena.
Vidio sam sve rotore u našoj bližoj okolini, i primijetio da imaju barem četiri pravca u kojima “rotiraju” učesnike u prometu. Kod nas je (u Križevcima), samo jedan pravac, sjever-jug i odvojak ceste u smjeru jugozapada za koji ne znam je li županijska ili naša. Dakle, prometna situacija nije toliko složena da je neophodan rotor i, kako već rekoh, semafor bi riješio problem, a Gornji grad ostao bez grube intervencije u njegovu autohtonost.

Možda je najveći problem što se tom intervencijom “cementira” i još potencira postojeće stanje u smislu negiranja potrebe da se međužupanijski promet usmjeri izvan užeg centra grada. A već danas je situacija zabrinjavajuća. Živim 10 metara od prometnice (u Supilovoj), i mogu zamisliti kako se tek osjećaju oni kućevlasnici koji žive tako reći na samoj cesti. Ljeti kamioni tutnje od 4 ujutro, svojom tonažom stvaraju vibracije koje pomalo “nagrizaju” temelje zgrada i stvaraju buku među zgradama koja zbog rezonancije zvuči još stravičnije, i prelazi maksimum maksimuma dozvoljenih decibela. Da ne govorim o ispušnim plinovima koji nas svakodnevno sve više truju i pune atmosferu, dok licemjeri plaču o ozonskom omotaču, uništavajući ga i dalje. S obzirom da Supilova ulica prema jugu prelazi u ulicu Hrvatskih branitelja, kod njih je situacija gotovo identična.

Tu je i zeleni pokrivač Gornjega grada, njegova pluća, kako bi ekološki osviješteni rekli, ali i kulturna baština. Kapela Sv. Marka i  Grkokatolička Katedrala Presvetoga Trojstva čiji temelji također podrhtavaju jer su na samoj prometnici. A to su vrlo vrijedni spomenici sakralne baštine kojom se ponosimo. Ali, mislim da je adekvatno ne čuvamo.
Neki spominju da se rotor gradi zbog mototrka. Odmah da pojasnim: ja trke volim, gledam i fotografiram i ponosim se našim momcima koji pobjeđuju. Ipak mislim da bi to bio “prozirni” razlog da se zbog toga rotor gradi. Čak mogu reći da mi se čini, bar što se viđene skice čini, da će otežati savladavanje zavoja jer je ovaj postojeći “prirodniji” i blaži kao lijevi zavoj.

Možda se ovo mišljenje jednog dana potvrdi kao ispravno, pa ćemo stvarno razmišljati o zaobilaznici, ali bit će prekasno, a učinjena šteta nepopravljiva.
Ako vlast provodi volju naroda, onda bi narod trebalo češće pitati za mišljenje. Dano povjerenje ne znači neograničeno pravo krojenja budućnosti toga naroda, a često po svojim mjerilima lijepoga i korisnog.
Zabrinjava i činjenica da se svako drugo i drugačije mišljenje shvaća kao napad na vlast, koja u svojoj veličini misli da je nedodirljiva  i nepogrešiva. Izreći svoje mišljenje, javno i s potpisom, danas je demokratsko pravo, samo je pitanje kako ga demokrati tumače.