Kurve

Iza prozora nemirnog sna
osjećam njihove sjene
gledam kako kroz zidove plešu
kurvini sinovi…

(Azra: Kurvini sinovi,
“Sunčana strana ulice”, 1981.)

Danas sam poslao SMS prijatelju: “Daj mi, molim te, reci kako se zove najpoznatija križevačka kurva. Usamljen sam ovih dana, nju srećem u gradu, pozdravlja me srdačno, a ja joj ni imena ne znam!” Začas sam dobio odgovor: “Petre, gradom hoda toliko kurvi pa ne znam na koju misliš!” Slatko sam se nasmijao tom lucidnom odgovoru koji je paradigma vremena, načina života, ali prvenstveno kriterija u kojem smo mi obični ljudi samo nijemi statisti koji u svojoj nemoći još jedino sarkazmom branimo čast i dostojanstvo pred hordama otimača tuđeg bogatstva.

I ništa ne mijenja spoznaja to da su ljudi općenito, u najvećem dijelu, postali kurve, da je biti kurva “cool”, da su kurve postali ponos nacije i da su naše domaće gradske kurve tek kap u mutnome moru. Srećem ih i gledam svaki dan pa mi naviru sjećanja. Kada sam ja “imao”, oni su bili “bokci”, kada sam ja o svom trošku putovao svijetom, oni su u svijetla velegrada gledali u filmovima, kad sam ja učio, oni su kupovali ispite ili su im ocjene u indeks upisivali stranački drugovi, a kad sam ja “govorio”, oni su šutjeli kao kurve jer nisu imali, a ni umjeli, što reći. Dok sam ja bio “Beg”, oni su bili sitna raja!

Čitam u dnevnim novinama “životopis” jednog od kandidata za predsjednika države. Šume, dvorce, vile, kuće, stanove, vikendice, jahte, aute, umjetnine stekao je prigradski muž sa glasom cvrčka u 15 godina bavljenja politikom, a i političari su ljudi koji rade ili bi trebali raditi za mjesečnu plaću. Lako je izračunati koliko je mogao zaraditi. Plaća puta mjeseci puta godine, i to bi trebalo biti “to”. A naš kandidat ima toliko koliko ne bi zaradio da ima sto života. I nikome ništa. On je uspješan, bogat, poštovan član ovog trulog društva u kojem je osobno bogatstvo sazdano na “legalnom kriminalu”, pa poštenom čovjeku koji, ako ima sreće da radi i živi od svoje plaće, ostaje samo da krikne – “kurve”!

I koliko god nam ti drugovi, zbog mutnih (ili zapravo sasvim providnih) radnji bili mrski, pa kad ih ugledam i čujem kako kroz poltronske i jednako tako korumpirane medije moraliziraju, pozivaju se na svoje zasluge i nude mi bolje sutra, gasim TV, toliko nam ovi naši seoski mediokriteti koji mucaju na lokalnoj “katedrali duha” ubijaju volju za životom, nadu i vjeru. U sve, nadu i vjeru u samoga Boga!

Bez trunke srama ruše opće, a zidaju osobno, kupuju stanove i preko noći grade dvorce, investiraju u stambene blokove, mijenjaju automobile i polažu po tri sloja asfalta do svoje kuće, do drugog stupa svojih “baroknih vrata” na kojima stražari labud od gipsa pa kao da nam govore “Naivci, što mi tko može?!” O porijeklu imovine i imovinskoj kartici “prije i poslije” nitko ih ne pita, pa ponosni na svoj uspjeh postaju gradska, županijska i državna elita. I rugaju nam se. Rugaju se našoj naivnosti i ljudskom razumu. Rugaju se USKOK-cima, sudstvu i zdravoj pameti osiromašenog, prostog poštenog proletera s ulice koji nema ni za kutiju Benstona i dvije žuje dnevno.

Biba je lokalna prodavačica ljubavi za sitnu lovu. Hitra koraka, uvijek u žurbi. Imam dojam da šljaka 24 sata dnevno. Prema “belosvetskim” kurvama nevina je i čestita žena. Sve što posjeduje, nosi sa sobom upakirano u čipkasto donje rublje iz kineskog dućana i nudi razmjenu roba-novac-roba. Tko voli nek’ izvoli! Živi od “autorskih prava” i socijalne pomoći. Jer od plaće se u ovoj zemlji ne može preživjeti. Nitko, pa čak ni kurve.

Idem do Bibe “po porciju ljubavi” za sitniš. Nadam se da će i sa malim biti zadovoljna!

P.S. Kaže moj urednik da mi kolumna nema poruku. Revolucija, uredniče, revolucija. Uostalom, lokalni SDP je odlučio ići u ilegalu, tko zna, možda opet kao ’44. s Kalnika krenu na grad, donesu nam slobodu i osvoje vlast, sa starim vodstvom bogatog revolucionarnog iskustva na čelu. Talibani, samo naprijed, gradski pokret otpora čeka na vas!