Asimilacija

U najdramatičnijoj fazi rezignacije spram ljudi i pojava – ja zašutim. Postajem nijem, a ako i progovorim, obraćam se duhovima ne očekujući odgovor. Duhovi i tako samo šute pa tišina odzvanja mojom radnom sobom dok mi sjene aveti ukrašavaju zidove. Onda me oni rijetki čitatelji moje kolumne pitaju što me nema, na što se moram opravdavati jer sam ih, eto, navikao progovarati jednom mjesečno, pa me grize savjest da sam kriv za njihovu ovisnost o mom skromnom štivu. Nikako ih ne uspijevam uvjeriti da moja kolumna i nije imala pretenzije postati „nešto važno“, već je tek želja da vlastitu zbunjenost podijelim s neukim pukom ili sebi sličnima. Jer intelektualci me i tako ne razumiju, a oni pri vlasti ne posjećuju portal i moje kritičke osvrte na izobilje gluposti koje nas okružuje, a baš na njih najčešće ukazujem.

Tuga, jesenja tuga stjerala me u kut kao pauka, moje jedino društvo u praznoj sobi, pa sam se s prvim mrazom povukao duboko u osamu i, grijući dušu uspomenama na ljeto, listam kalendar s golišavim ljepoticama, brojim dane kad će se rode opet vratiti na onaj „nahereni“ dimnjak na početku Zakmardijeve ili pak na onaj meni bliži, iznad zgrade na uglu Lackovićeve i Jelačićeve. I onda kad sam najmanje očekivao – pogodilo me!

Dok sam ja, trezvenjak po vjeri te neprilagođeni podkalnički uljez, ubijao večer uz TV gledajući omiljeni „Trenutak istine“, u kojem tužni likovi najskriveniju utrobu nude gledateljstvu kao fetiš koji začudo uvijek ima prođu, moja bračna družica, oduvijek sklona dobroj kapljici i mladom vinu, otišla je po „radnom zadatku“ i dobre volje u hotel Kalnik na „Martinje“.
Kad sam pomislio da ćemo sljedeće jutro provesti u prekrasnoj tišini, svatko sa svojim dojmovima o protekloj večeri i mislima udaljenim tisućama milja, uz lošu kavu i bijedne novine, iz njenih zauvijek zaljubljenih, snenih očiju sijevnula je munja:
– „Opet  me sramotiš!“ prosiktala je ona, koje se bojim kao moj pas mješanac grmljavine.
– „Ne razumijem pitanje“, pokušao sam protuudarom koji je uvijek izbezumi. Dok sam brisao svoje mlado, lijepo, svježe obrijano lice toplim ručnikom, ravnajući bore u nastojanju koje me progoni i smisao mi je života – „ostati mlad“ – nastavila je istim tonom:
– „Hižni japa je pri svom obraćanju prisutnima, u kletvi ili molitvi, spominjući sva zla kojih bi Svevišnji trebao čuvati ovaj grad i sve dobre ljude, spomenuo i Portal i Crnoga Petra. Kugu, požar, poplavu, potres, svinjsku gripu, spolne bolesti, niski tlak, loše vino i tebe! Možeš misliti kako sam se osjećala tamo u odabranom društvu liječenih alkoholičara i ostale izabrane bratije, sve mahom uglednih ljudi ovoga grada i njihovih gostiju! U zemlju sam propadala od srama!“

Pokunjio sam se kao pas kad zapiša namještaj pa se suočen s vlastitim podlim činom, spuštenih ušiju prepusti sudbini u kojoj mu gazda pokazuje da je imati čistokrvnog psa više pitanje statusa, a manje iskrene ljubavi prema životinjama – i čekao kaznu. Ošamućen tako jutarnjim pljuskom ljubavi i podrške za moje javno djelovanje, okrenuo sam se žutoj štampi i na stranicama na kojima lijepe, mlade i pohotne humanitarke nude ljubav te tražio brojeve koji počinju s 060 i koštaju 8,20 kn po minuti, vjerujući da barem u tom svijetu izobilja mogu pronaći utjehu. Izgubio sam se u dilemi plavuše ili crnke pa se predao. Suočen s vlastitom nemoći jutro sam proveo uplašen i sam, jer eto i takva, virtualna ljubav mi je nedostupna, pa mi je ostala samo mržnja koja uvijek prati  napuštene i prezrene.

Uz mržnju koja me oplemenjuje uvijek ide i zavist, pa kvaran kakav već jesam, zavidim ljudima koji su traženi i nezaobilazni, prisutni svuda i prilagodljivi, spremni i sposobni za sve – vrijeme, prilike i režime. Biti prisutan iz raznih pobuda, sujete beskrajne, sitnog čara ili tek biti viđen i djelovati javno njihov je „spiritus movens“! Takve „univerzalne“ likove možemo sresti:
Na izložbi svojih ili tuđih slika – „Novac na platnu“;
Kao oštrog kritičara ili slatkorječivog laskavca;
Kao govornika na skupu potpore ili protesta;
Nad iskopinom u kojoj se čeprka po povijesti ili kroji budućnost;
Uz motornu pilu dok se ruše stabla ili uz rupu gdje se sade nova;
Kao člana žirija ili kao voditelja, gosta;
Na večeri zbornog pjevanja ili solističkom nastupu;
Kao gospodina na koncertima klasične glazbe ili tamburice;
Kao dosadnu pričalicu na radiju ili glumca na TV-u;
Na kongresu „partije“ili misnom slavlju;
Kao kuma, na krštenju ljudi ili možda mošta;
Kao vicmahera na vjenčanju ili dirljivog govornika na sahrani;
U galeriji ili „galeriji“;
Kao akademika, slikara, fotografa, vodiča, ravnatelja, istraživača, teoretičara,
Praktikanta, meštra,biskupa, japice ili člana „družbe“ izvan službe;
Kao čovjeka za sve sisteme i sva vremena!

Svuda nas prati jedan te isti lik u desetini raznih funkcija, nezaobilazan, sveprisutan „ON“, sa stotinu lica i stotinu pripremljenih uloga! Oscar za životno djelo, blještavilo Hollywooda čeka našeg neimara.
O veliki Bože, oslobodi nas svih onih koji prisustvuju svemu, pričaju o svemu, sude svima i klanjaju se svim bogovima. I sve po potrebi. Hiperinflacija Hiperrealista koji ima pretenzije cijeli svijet naslikati u maniri „naturalista“, pa će i sam Sudnji dan naslikati po svom ukusu i kriterijima.

Gledam sliku Svijeta, kao povijesni dokument, kao skute Kristove, kroz vizuru sveprisutnog Hižnog jape koji svojim umijećem prilagodbe i asimilacije dolazi pred samoga Boga i nudi mu izradu portreta, a Bog pristaje.
Samo pronicljivi vidjet će da je hiperrealist crtajući Svevišnjega zapravo nacrtao – autoportret, i da već visi u čekaonici, pred vratima samoga Raja.