Šetnje jednog drvonostalgičara

Ivan Mihalić 15. 11. 2009.

…I ide cesta promičući
kestenovima obješenim
o zvijezde.
Ljudi se uz crve gnijezde
Sprovodi za suncem jezde:
Kutija u pjesmi zatvorena…

Katarina Pavletić, 1960.

/Iz zbirke pjesama
“Tuga, uspomena –
pjesme iz mladosti”,
4M, Križevci, 2008./

Bilo je to u neka davna vremena, gotovo prije 50 godina, kad je moja, nažalost pokojna, kolegica Katarina svojim malim motorom jurila alejom kestenova, od Pavletićeva mlina, pa preko pruge, do svoga 1.a gimnazije u Križevcima.
Bilo je to u neka davna, drugačija vremena, kad je još konjska zaprega vozila pristiglu robu na željeznički kolodvor, a mi smo, gimnazijalci, hodali, hodali… kilometrima.
To nam je pješačanje na neki način bilo sastavni dio života. Subotom smo odlazili na kupanje u neku vrstu javnog kupatila na željezničkom kolodvoru. Ustvari, bilo je to kupatilo željezničkih radnika, za svakodnevnu upotrebu, a subotom otvoreno za građanstvo. Našao bih se s Mizom, Racom i Brckom, pa bismo usput pobrali Čoku, i krenuli put kupališta. Možda je poneki kolega i imao kupaonicu kod kuće, ali naše kupanje subotom bio je obred, druženje u zajedništvu.
Već kod Čokine kuće u Tomislavovoj ulici započinjao je drvored kestena. Od početka s lijeve strane nogostupa, a negdje poviše današnje benzinske, kesteni su obostrano pratili nogostup sve do željezničkog kolodvora. Paralelno s nogostupom i cesta je bila omeđena alejom kestena, a prije benzinske se odvajala od nogostupa čineći zasebnu aleju.

Udaljenost od oko dva kilometra prolazili smo s lakoćom – s ručnikom pod rukom i kvrgom Albus sapuna u džepu i obavezni dodatak češlja zbog “njegovanja” frizure. Već prema godišnjem dobu, te su šetnje imale različita obilježja. Zimi, poneka bi gruda poletjela kolegi prema glavi (bez zlih namjera) ili među granje u namjeri da sruši naslage snijega na kestenima, jasno, kolegama za vrat.
U proljeće je bezbroj bijelih cvjetova prosipalo latice nogostupom (i cestom), a mi “tulipani”, kakvi smo već bili, možda tada tu ljepotu i nismo primjećivali. Činila je to umjesto nas naša kolegica Katarina svojim osebujnim senzibilitetom prema svemu što je okružuje.
S jeseni, i cesta i nogostup zasuli bi se lišćem i plodovima, a Mizo i Raca usput bi odigrali bar tri “hakla” kao strastveni i uspješni nogometaši, dok bismo mi ostali tek uzvratili poneku zalutalu “loptu” više pazeći da nam koji jači dašak vjetra ne saspe pregršt zrelih plodova na glave.
Nakon obavljenoga kupanja, čisti i mirisni (po Albusu) i začešljani po posljednjoj modi, vraćali smo se istim putem, ako nismo smislili neke nove aktivnosti i smjerove.

Svako putovanje vlakom podrazumijevalo je pješačenje do željezničkog kolodvora. Obično u zadnji čas, ili s nekom potežom prtljagom, ta pješačenja i nisu bila baš naročito romantična. Ako su bila kolektivna, s razredom do vlaka, pa obično u Zagreb, protekla su u živom “čavrljanju” i usputnim nestašlucima, a kesteni su promicali kao nešto normalno, uobičajeno i oduvijek prisutno. Još brže su promicali kad je, recimo, do polaska vlaka bilo 15 minuta, a laganim hodom obično je trebalo pola sata da stignemo do kolodvora.
Jedan od razloga tih bezbrižnih i dobrovoljnih pješačenja bio je ribolov i kupanje na rječici Glogovnici. Tada bismo obično hodali cestom, s jednim ili dva ljeskova štapa i kutijom ili kanticom pravih domaćih glista. Do Glogovnice je bilo tri, tri i pol kilometra, ali mlađahne noge nisu osjećale zamor. Putem, po aleji u sjeni kestenova i hod je bio ugodniji, ali samo do željezničke pruge, a onda bi čistinom zapeklo sunce koje nije imalo zlih namjera kao ovo današnje. I znoj i napor bili su cijena ugode u hladu vrba ili kupanja u mutnoj žuto-zelenoj vodi rječice koja je za nas bila ravna svojom ljepotom svim rijekama i morima ovoga svijeta.

Promjenjivu ugodu šetnje alejom kestenova izazivala je i pratnja djevojke. I kad vjerujemo da nešto nismo primijetili, pa stoga ni upamtili, tek u sjećanjima konstatiramo da nije tako. Ponekad kažem da ne pamtim što sam jučer jeo, ali sa sigurnošću pamtim događaj od pred 50 godina.
Zvala se Milica. Visoka crnka okrugla lica i tamnih očiju pružila mi je zadovoljstvo i čast da je poslije nekog “plesnjaka” pratim kući. Bilo je prohladno vrijeme kasne jeseni, a put dugačak, ovisno o okolnostima u kojima se putuje. Ne pamtim razgovor, tek hod cestom ispod kestena, kad je ulične svjetiljke zamijenila tama i prilika za dodir ruke, obuhvat oko struka ili ramena, strepnja da li i što učiniti u prilici koja se ne propušta. U takvim razmišljanjima i moralnim dilemama pristojno odgojenog i bojažljivog momka, kesteni su promakli u trenu, a i duga ravnica nije dugo potrajala. Tek rastanak pred kućom i kratki “cmok” kao izraz simpatije i iznenadne hrabrosti.
I s razlogom sam rekao da okolnosti čine putovanje dugim ili kratkim, ugodnim ili neugodnim. Povratak mi je izgledao beskonačno dug. Sam, hladno, s rukama do lakta u džepovima, kao da sam dolazio poražen s bojišta. Možda čak i kao pobjednik, jer pitanje je cilja koji je “borbom” trebalo ostvariti. Idući “tamo” postojala je nada, a na povratku besciljnost, možda, ali samo možda, s nadom u bolje sutra.
Brojao sam kestene na povratku, a nikad im kraja ni vidika usnuloga grada.

Nekako je ta relacija prema pruzi i Glogovnici bila višeznačna, da ne kažem omiljena. Mnogo toga važnoga što se događalo u našim životima bilo je usmjereno u tom pravcu.
Vezano uz Pavletićev mlin i našu dragu kolegicu Katarinu, i nakon toliko godina, uspomene su mi svježe i danas. Tamo smo slavili njene rođendane, a te smo proslave nazivali “žur”. Dolazio bi cijeli razred, pa čak i netko iz “paralelnog”, s obzirom da je kod nas u razredu bilo 13 momaka i samo 6 djevojaka.
Predvečer bismo krenuli u manjim grupicama iz grada, cestom, pješice alejom kestena, a bilo je to nekako u proljeće, kad je svaka šetnja ugodna. U prizemlju bi nas dočekivali Katarinini roditelji, tihi, nenametljivi ljudi, skoro neprimjetni u tom momentu, da bi kasnije i gotovo nestali, negdje, ili nigdje, a opet blizu, ne daj Bože ako bi zatrebalo.
Pored sokova bilo je i vina, pili smo i gemište, ali gotovo ništa nije izmaklo kontroli. Vrhunac radosti bila je pjesma i ples. Uglavnom, plesali smo lagano, na melodije koje su i danas nezaboravne i popularne. Bilo je i razrednih simpatija, pa i ljubavi, pa i onih prelomnih trenutaka kada kolegijalnost i prijateljstvo pokleknu pod razbuktalim mladenačkim strastima. Pripijeni, lebdjeli smo u oblacima sanja, a u stvarnost bi nas vraćala neka brza melodija ili pjesma. Obično neka zagorska, starogradska ili dalmatinska…
Ta su druženja potrajala sve do ranih jutarnjih sati, a onda povratak alejom kestenova, u grupi ili u dvoje, prepuni emocija i tema koje bi se još dugo prepričavale.

Nogostupom prema željezničkom kolodvoru pješice nisam prošao već godinama. Cestom, vrlo često, ali autom. I što da kažem? Osjećam tugu za prohujalim vremenima, ali i za kestenima, od kojih mnogih nema. Jedno jako nevrijeme pokosilo ih je u velikom broju, a dio preostalih pokosila je ljudska ruka možda i prema svojim kriterijima osobnog mišljenja o potrebi njihovog postojanja. I uz cestu i uz nogostup drvored je ostao tek u tragovima, ali i uz hvale vrijedne pokušaje da se na nekim mjestima posade novi. Kod benzinske, uz nogostup, šareni se jesenjim bojama red javora, pa naizmjence, još poneki kesten, žalosna vrba… sve do maloga parka kod nebodera. Nestao je red starih kuća, pa i ona mojega kolege Čokice, a zamijenile su ih neke nove građevine, urbane umotvorine modernih arhitekata.
I “Stros” je promijenio fizionomiju, pa je staro i zeleno zamijenjeno nepreglednim betonom, a “pluća” grada sad čine drvca “bonsai” izgleda. U tom stilu su i otočići omeđeni geometrijskim formama s nekim biljčicama šaša, što bi vjerojatno trebalo sugerirati da je na tom mjestu nekada bila močvara. Tek trenutno, monotoniju trga remeti vodoskok, koji je također toliko moderan da ga potpuno ne shvaćam. Čas “špricne” nekoliko slabašnih mlazova u zrak, kao da je netko prerezao gumeno crijevo, pa onda pritisak popusti i vodoskoka nema, pa opet sve iz početka.

Koliko je bilo moguće, izbjegavao sam prolaziti Nemčićevim trgom. Ubijali su ga postepeno, drvo po drvo, kao kad ubijaju čovjeka mučenjem. Bez kontrole i plana, lažući, pa čak i omalovažavajući stručno mišljenje komisije koja je utvrdila “pravo stanje” stvari. Ostale su samo fotografije i sjećanja. Sjećanja na vremena kad smo poslije šestog sata “čoporativno” išli na Nemčićev trg i ispod kestena, na južnoj strani nasuprot tadašnjem hotelu “APATOVAC” i slušali emisiju “Po vašem izboru”. Bilo nas je deset-petnaest iz razreda, i mnogi drugi dnevni slušaoci. Slušali su čak i oni koji su kod kuće imali radio, jer to je bilo druženje na tadašnjoj “špici”. Još se i danas slušaju neke od tih melodija, jer su bezvremenske, nezamjenjive, baš kao što je bio i nekadašnji Nemčićev trg; nezamnjenjiv bilo kakvim surogatom današnjice.

Još kod Šaška se naziru tragovi drvoreda kestena, pa i dalje prema Gornjem gradu, ali s ozbiljnim tragovima ljudske intervencije rušenja. Kada? Zašto i po kojim kriterijima? Ostaje otvoreno pitanje na koje odgovor ne znaju ni oni koji su bili zaduženi da brinu o njima.
Da, možda je poneko drvo bilo i bolesno (tko ga je liječio?), neka su zatvarala vidike, a nekome je jednostavno smetalo pred kućom pa je logično da nestane. I u tom dijelu grada posađivane su mladice kestena, ali bez nekog konačnog plana što mi od naših parkova i drvoreda konačno želimo.
O rotoru sam napisao poneko slovo, ali nisam ga našao u GUP-u, kao ni analizu utjecaja te intervencije na okoliš. Suludo je usmjeravati tranzitni promet jezgrom Gornjega grada, a upravo se to čini. Opet je poharano zelenilo jedne parkovne cjeline zbog gradnje “autoputa” kroz staru jezgru Gornjega grada. I kad se posao dovrši, Gornji će grad postati “dugačko selo” što je svojstveno mentalitetu koji miješa epohe, stilove i prioritete.
Do groblja je još zeleno, ali, nikad se ne zna.

“Divlji” je kesten /lat. Aesculus hippocastanum/ uvezen iz Perzije u 16 stoljeću, dosiže visinu do 20 metara, može živjeti i do 200 godina, a zbog ljepote stabla i grozdastih bijelih i crvenkastih cvjetova često ga sade u gradskim parkovima.
“… Zbog krasnih drvoreda po nekadašnjoj Austro-Ugarskoj zovu ga i “carskim” drvetom… “
/Večernji list, nedjelja, 18.listopada 2009. Kesten – zašto divlji gaje u parkovima, a pitomi raste u šumi?/
I nije slučajno da su naši stari pred gotovo 100 godina posadili kestene formirajući s njima gradsku parkovnu arhitekturu kao što i priliči Slobodnom kraljevskom gradu Križevcima. Carsko drvo u kraljevskom gradu! Imalo je to smisla kao i svijest o europskoj kulturi življenja onoga vremena. Gradske su vlasti slušale struku i pustile je da radi u interesu grada i građana.

A ja sam rođen i rastao uz to drveće, uz proljetni cvat bijelo ružičastih cvjetova, uz bujne krošnje ljetne hladovine i jesenjeg šarenila umirućih listova. U zimi su kesteni stenjali pod bjelinom skulptura prirode, prkosili su ledu i mrazu, i s proljeća se ponovo vraćali u punini svoje ljepote.
Mjesec dana prije rušenja odlazio sam u park na trgu Antuna Nemčića i sjedeći uživao. Bilo je to utočište svih generacija, ovisno o dobu dana ili noći. Dopodne, domaćice, penzići, poslovni ljudi, do banaka ili Fine, terase prepune kavopija i jutarnjih razgovora, ponosna mlada majka s tek rođenim djetetom, sajmovi cvijeća…
Poslije 12 sati pristizali su učenici, zauzimali klupe, pojavili bi se i zaspali zakašnjeli šetači, a ta se svakodnevna kolotečina izmjenjivala do kiše ili snijega.

Sjedio sam na klupi, predvečer, sunce je sa zapada posljednjim zrakama obasjavalo istočni dio Trga, a ptice/ptičice su vodile svoj, njima znani razgovor, nevidljive, a prisutne u krošnjama. Bila je to “atmosfera”, ugođaj, osjećaj doma, jer nigdje nije tako lijepo kao ovdje, u mome rodnom gradu kojim se toliko ponosim. Ali kome ja to pričam kad mnogi ne razumiju? Dok ja drvo gledam kao živu uspomenu, oni u njemu vide ogrjev ili smetnju. Dok je za mene urezano srce sa strjelicom priča, za njih je crveni x presuda za umiranje drveta. Dok se radujem cvrkutu ptica čiji zvukovi stvaraju ugodu poput djela velikih glazbenih majstora, oni pticu mogu jedino sagledati kao trofej u svome lovačkom ormaru. Dok sam se ja ponosio (kao i većina Križevčana) zelenilom koje hrani dušu i pluća, oni su me “okovali” betonom bez duše, na kosom Trgu praznine.

Kad netko spomene riječ nostalgičar, bilo kojega predznaka, pomislim što bi s takvim ljudima trebalo raditi. Jedna je od mogućnosti pustiti ih na miru, s podvarijantnom uvažavati ih ili ne uvažavati. Druga je mogućnost ismijati ih uz napomenu – vrijeme vas je pregazilo, a možda i treća, satrti ili bar proganjati.
Svakako, ima ih nekoliko vrsta (nostalgičara), koje možda još ni nauka nije definirala po tipu, senzibilnosti, političkoj orijentaciji ili bez orijentacije, kao i duševnom stanju iz kojega bi to opredjeljenje možda moglo proizaći. Starijim ljudima nostalgija je i duševna hrana za vraćanje u mladost, nešto lijepo što je bilo, a u sadašnjim im okolnostima produžuje život, pa makar i za jedan dan.
Mislim da samo dobri ljudi mogu biti nostalgičari, ali i ne mora biti tako. I što da im radite? Ništa! Pustite ih da sami odu u carstvo svojih snova.