Križevački zdenci

Ivan Mihalić 16. 12. 2009.

“…Grad je proviđen dovoljno zdravom i pitkom vodom u javnih i privatnih bunarih, kojih broji četrdeset u samom gradu te ka gradu spadajućih selih osam. I za rasvjetu grada skrbljeno je, dočim imade 84 svjetiljke, koje se rasvjetljuju petrolejem”.
— Kvirin Vidačić: Topografično-poviestne crte slob. i kr. grada Križevca, 1886.

Moje sjećanje, svakako, ne dopire tako daleko, ali ipak dovoljno da mogu ispričati svoju priču o križevačkim bunarima. Ne pamtim koliko ih je bilo prije pedeset ili nešto više godina, no rekao bih, bilo ih je na svakom koraku. Ljeti, dok je palila žega, čovjek nije mogao ostati žedan; u Gornjem gradu, u centru, nešto manje prema željezničkom kolodvoru i rubnim dijelovima grada, kao u samoposluzi, bio je zdenac. Gotovo jednoobrazni po izvedbi, bili su pokriveni betonskom pločom podzidanom kamenim zidićem, a iz sredine uzdizalo se “deblo” probušeno po sredini koje bi ulazilo u dubinu zdenca. Na gornjem, tom vidljivom dijelu bila je pričvršćena ručka za pumpanje preko neke poluge, a, obično lijevo, negdje oko polovice, izlazila bi metalna cijev, na kraju savijena prema dolje, kroz koju je dotjecala voda nakon pumpanja. Ispod cijevi bio je betonski element – slivnik u koji se voda slijevala i otjecala ako nije bila iskorištena.

Kao dijete, sigurno je da i nisam obraćao toliko pažnje na broj zdenaca i njihov raspored po gradu jer tada je bilo bitno napiti se vode i nastaviti svojim dječjim putem. Radijus kretanja u najranijoj dobi bio je sužen, a grad je izgledao velik, pa čak u nekim dijelovima i nedostupan. Stoga mi je i sjećanje nepotpuno, možda i površno, što se tiče priče o svim bunarima. Ali, postoje bar tri uz koja mi je život bio najizravnije vezan.
Sa stanom u današnjoj Svetokriškoj ulici, koja se u ono vrijeme oko 1950. ili još koju godinu ranije zvala Supilova, sve do ponovnog preimenovanja u Svetokrišku, živio sam na broju 2. Bio je to mali kućerak suprotno orijentiran od ostalih zgrada u ulici, a na uglu je bila kuća Vukelić, sjeverno od crkve sv. Križa. Supilova je ulica bila orijentirana sjever-jug, a na sjevernoj je strani s desna završavala kućom Erhatić, a kućom Šimica s lijeve te se križala s Potočkom ulicom. Poprečno Supilovoj ulici dolazila je Baltićeva ulica koja je završavala kod “Munjare”, a svojim početkom uspinjala se do kuće Hiršl, preko puta crkve sv. Ane. Područje oko crkve sv. Križa činilo je neki nepravilan trg u čijem je središtu bila crkva.

U tom uskom koridoru bila su smještena tri zdenca od kojih je bio najznamenitiji onaj pored sv. Križa s južne strane. Osim njegove povijesne važnosti, za koju tada nisam znao, bio je poseban po mnogočemu. Razlikovao se i izgledom. Smješten na donjoj platformi ispod zida koji okružuje crkvu, među drvećem koje je činilo neku vrstu parkića, a najčešće nam je bilo nogometno igralište, bio je odvojen s dva zidića na povišenoj platformi s dvije stepenice. Za razliku od ostalih gradskih zdenaca, njegov je vidljivi drveni dio bio s četiri strane okružen drvenom oplatom u zelenoj boji. S lijeve strane bila je cijev kojom je dolazila ispumpana voda, a na kraju betonski slivnik na koji bi se podmetala kanta u koju se voda slijevala nakon pumpanja. Dok sam bio malen, u dobi od 7-8 godina, i nije baš bilo jednostavno napiti se vode. Objema rukama trebalo je nekoliko puta povući ručicu pumpe dok voda poteče, a onda brzo lijevom rukom začepiti cijev da bi se voda zadržala. Tek tada prinosila bi se usta k cijevi, a laganim otpuštanjem ruke, pomalo, s jedne strane, uslijedio bi gutljaj. Eh, taj gutljaj! Gutljaj vode od kojega je “pucala” caklina zubi, a punoća okusa tu je vodu činila jedinstvenom. Mati je znala reći – kad se te vode napiješ, nećeš biti gladan. I, znalo je biti tako. Znao sam je piti bilo gladan ili žedan, ili jednostavno iz navike ako sam bio u blizini zdenca, a bio sam svakodnevno, i ta bi voda nekako pružila osjećaj zadovoljstva bez obzira koliko dugo trajalo.

Voda za domaćinstvo nosila se u kantama od oko 20 litara, po potrebi i više puta dnevno. Jasno, odnosilo se to na sirotinju koja nije imala vodovod ili bar vlastiti bunar u dvorištu. A ja sam bio primjer najgore sirotinje u to vrijeme.
Ne pamtim kad sam donio prvu kantu, ili bolje reći pola kante vode, ali mislim da je to bilo iz drugog bunara, onoga u Supilovoj. Bio je smješten pored kuće Roginovih, ali drvenom ogradom izdvojen iz posjeda i time imao status javnog dobra. Udaljen svega ne više od oko 200 metara od kuće u kojoj sam stanovao, moje “putovanje” do njega i nazad izgledalo mi je kao vječnost. U kući do mene stanovao je Bato, krupan momak s kojim sam išao u razred, ali nije propustio priliku da mi “zalijepi” hračak kroz rupu na plotu, manje ili više precizno, kad bih prolazio pored. Kuću-dvije dalje, s prozora bi znala promatrati gospođa Turković, postarija dama koja je imala dvije predivne kćeri, a ja sam pozdravljao s “ljubim ruke” jer me je mama tako naučila. Slijedila je kuća, radionica i dvorište kolara gdje je uvijek bilo nešto interesantno za vidjeti. Do njih je bila kuća gospođe Mariške, nasljednice pokojnoga vlasnika, ali i kuća u čijem sam dvorištu u nekoj šupi živio do svoje treće godine života.

Iz kuće Ečimovića znali bi dopirati zvuci glasovira jer je tu živio profesor Slavko sa suprugom, kćeri Smiljkom i sinovima Marijanom i Rajkom. I tako, malo-pomalo stigao bih i do bunara, a ako je na prozoru bila stara gospođa Rogin, još jednom sam morao pozdraviti uz “ljubim ruke“.
Od početka i povući ručku bunara bilo je teško, pa skinuti kantu s trećinom ispunjenu vodom, pa još sve to dotegliti do Supilove br. 2. Kantu bih naslonio na nogu i svakih nekoliko koraka izmjenjivao ruku, a time i nogu kojom sam si pomagao. Usputni odmori znali su biti i duži nego vrijeme koje je bilo potrebno da bih vodu donio. A,bila je dobra koliko i vode ostalih bunara u grada, no nije imala “ono” nešto kao voda donesena iz zdenca kod sv. Križa.
Razloge izbora pojedinih zdenaca za donošenje vode ne mogu ni danas precizno dokučiti, ali sigurno su postojali. Jedan od njih bio je najočitiji, ali o njemu malo kasnije.
Treći od zdenaca koje sam koristio za donošenje vode bio je onaj kad Hiršla. Po izgledu se nije razlikovao od ostalih zdenaca, jedino gledano iz moje, Supilove ulice, bio je na brijegu.

U fizičkom pogledu to i nije činilo problem jer sam s praznom kantom išao “u brdo”, a s punom ili polupunom u dol.
Jedan od razloga moga skretanja prema tome zdencu, a koji sa sigurnošću pamtim, bio je Kec. Ili Kreško, zagonetna spodoba u sivom trenškotu, mrka, da ne kažem zastrašujuća pogleda s natuljenim masnim šeširom, koji bi stajao na uglu unutar sjevernog zida koji je opasivao crkvu. Pratio ga je glas da je od čitanja romana poludio, i bio je neprikosnovena vlast na teritoriju oko crkve sv. Križa. Bez obzira na činjenice, ili istinu, bio je strah i trepet za klince moje dobi. Možda je i odluka o izboru zdenca padala u trenutku kad bih izašao iz kuće i pogledao lijevo s pitanjem samom sebi: Gdje je Kec? Kad bih se i hrabro uputio prema crkvi, a on je stajao na svom uobičajenom mjestu, preostajala mi je šansa skrenuti u Baltićevu, pa prema Hiršlovom zdencu. Mrvica ohrabrenja za takvu odluku bila je i Maja, kći gospodina Vukelića koja bi ponekad također promatrala s prozora. Visoka, lijepa crnka, bila je dosta starija od mene, ali nju sam pozdravljao s “dobar dan”, a ne “ljubim ruke”. Bit će da sam već i malo poodrastao, jer je to bila neka vrsta provokacije Kecu, iskazivanje vlastite hrabrosti, ali ipak ne do kraja.

Skretanjem u desno, u Baltićevu, prolazio bih pored kuće Horvat-Skoković koja je bila na uglu, dakle i u Supilovoj i u Baltićevoj iz koje je imala ulaz. Stari gospodin Horvat znao je sjediti na verandi u svom pletenom stolcu, a na moje “ljubim ruke”, gotovo da i nije odgovarao ili ga nisam čuo jer je sjedio podalje od nogostupa. Izvana je bila lijepa metalna ograda, a dva niska dugoljasta podrumska prozora omogućavala su pogled u prostorije koje su bile prepune svakojakoga alata. Tu je živio Eko, klinac malo mlađi od mene koji je bio sastavni dio ekipe s kojom sam se igrao. Kuća više bila je dom Veljka, momčića sitne rudlave kose koji je i dosta rano napustio Križevce, a kasnije ga nikad više nisam vidio. Slijedio je zatim dugi drveni plot, bilo je to sve s desna, a lijevo, cijelim je putem bio red akacija, do samog zdenca.

Ritual pumpanja vode bio je gotovo isti kao i kod sv. Križa. Ponekad bih kod zdenca sreo malog Vilčeka koji je živio u toj velikoj jednokatnici u samom centru grada. Pored zdenca zatekla bi se ponekad i druga djeca, jer je taj dio grada bio prometniji, a na samom zdencu znali su se i zadržavati. Bilo da su se napili, igrali, a za vrućina i međusobno rashlađivali polijevanjem. Nošenje vode nizbrdo, prema kući, bilo je nekako lakše, a možda i zanimljivije.
Zanimljivo je da se ti bunari baš i nisu kvarili. Ponekad bi ipak došli “zdenčari” i zdenac otvorili, spuštali se u njega, nešto vadili, pa ponovo ubacivali uz pomoć nekog vitla koje je itekako služilo svrsi. Mi bi, klinci, sa strahom ili strahopoštovanjem nagnuli glavu i pogledali u dubinu koja je ponegdje dosizala i 20 metara. I što je zdenac bio dublji, voda je bila kvalitetnija.

U ta vremena zime su bile hladnije ili se bar meni tako čini. Snijeg bi napadao do gležnja, pa do koljena, i padao danima nošen oštrim sjevercem od kojega su nastajali “zapusi” i do dva metra visine. I to u gradu. Nismo imali pojma koja je temperatura u kojem momentu dana ili noći, a pod nogama je škripalo i to je bio znak da je “ciča” zima. A zdenci? Živjeli su i odrađivali svoju funkciju kao i uvijek.. Jedino bi netko slamom ili krpom omotao metalnu cijev i drveni dio zdenca, a na samom izlazu vode uhvatile bi se ledenice koje smo mi klinci sa zadovoljstvom lomili. Kad bi zima toliko pritisnula da se zdenac ipak zamrzne, onda bi s gornje strane u cijev nalili malo vruće vode i zdenac bi uskoro proradio.
Mislim da je ipak i velika hladnoća sa snijegom utjecala na moj izbor zdenca. Naime, u takvim okolnostima, najlakše je bilo doći do onog u mojoj, Supilovoj ulici, jer nije bilo uzbrdica, a građani su savjesno i redoviti čistili nogostupe.

I danas vidim poneki od tih zdenaca, a oni bude sjećanja. Ili nostalgiju, pa sam vjerojatno nostalgičar za minulim vremenima koja je uništio napredak civilizacije. Da li? Možda nebriga ili jednostavno nedostatak osjećaja da su i križevački zdenci dio našega identiteta koji ne bi smjeli uništiti. Pri tome ne smijem prešutjeti njihovu svojevremenu obnovu koja je, nažalost, uništena vandalizmom onih bez osjećaja za kulturu i kulture.
I čovjek da bi živio treba raditi. Liječnici preporučuju – krećite se, budite aktivni. Isto to vrijedi i za zdence, trebaju raditi. Odnosno, mi smo trebali raditi na njima, a to znači koristiti ih. Pumpati, izvlačiti vodu u bilo koje svrhe. Nema tko? Ili, zašto, pa imamo vodovod? Zato da kad vodovod presahne, kad nestane struje ili pukne cijev, pa to možda i potraje ne stvaramo paniku jer bez vode ne možemo.
Imamo “Dane kruha”, “Dane sira”, “Dane jabuka”, i treba da imamo. No, ja bih uveo i “Dan starih bunara” pa da prvo djecu naučimo koliko nam voda znači te kako do nje možemo doći, možda i na teži način, ali uvijek dostupan.. Čak besplatan.

Nema više Keca, ali nema ni zdenca kod crkve sv. Križa. Postoji samo kamuflaža i replika modernog dizajna i tehnologije, a križ svetoga križa plače u dubini tmine moleći: Ponovo me pronađite. Usahla voda tuguje za vremenima kad je hranila dušu i krepila tijelo stoljećima dolazećih i odlazećih generacija. Legenda živi, a mi ne bismo smjeli dozvoliti da umremo žedni.

U Križevcima, siječanj 2009.