Smak svita

“When I try to sleep at night
I can only dream in red
The outside world is black and white
With only one colour dead”
—Peter Gabriel: Biko, 1980.

Te davne 1959. godine za Božić, na malom zaboravljenom otoku, na kojem su žitelji odlazili na počinak i budili se s pogledom na Velebit, puhala je strašna, olujna bura. Još i danas u pričama o prošlosti stariji puk spominje tu buru i noć u kojoj su valovi u kanalu bili tako visoki da je u zoru sve raslinje bilo bijelo i slano, zasuto morskom pjenom koju je tijekom noći punog mjeseca podizala bura. U našem dvoru granje stare murve savijalo se tako da smo vjerovali da će bura murvu iz zemlje iščupati. Svom se žestinom obrušavala na staro stablo igrajući se granama kao mekim perjem.

Suho iverje zasipalo je dvorište, a nas ukućane stjeralo je u kuću pored vatre i čađavog niskog stoljetnog kamina. Suha borovina pucketala je u vatri, a bura je kroz visoki povijeni dimnjak u prostoriju vraćala dim koji nas je štipao za oči i mamio suze. Mističan miris rastopljene smole iz panja borovine i gusti plavičasti dim mogli su se uhvatiti prstima. Škrto žućkasto svjetlo petrolejke hrvalo se s dimom, a velike pogrbljene sjene mirovale su na davno ožbukanom zidu naše kužine. Vrč s “eliksirom” od domaćeg crnog vina stajao je uz  rub vatre. Naš djed, bradom oslonjen na svoj štap, bio je tih, zamišljen i svako malo prinosio je vrč ustima, crpeći snagu tijela i uma za dan poslije.

Moja mama, zaogrnuta crnim pleterom, u rukama je držala izmrvljeni pečenjar pa je po par zrna, odsutna u vlastitim mislima, ubacivala uz rub vatre na nehajno očišćene cigle s kojih je svako malo u zrak poletjela “kokica” koju smo mi djeca uz ciku i smijeh lovili još u zraku. Jači su se rugali nama slabijima. Bila je to samo igra jer u našoj kući nikada nije bilo gladnih.
Za to vrijeme naši stariji pričali su svoje priče, obnavljali su uspomene, sjećanja i zaborave. Te priče su me plašile jer su uvijek, osim dogodovština iz seoske svakodnevnice, bile pune praznovjerja kroz koje su se provlačile vještice i duhovi kojima seoska sijela obiluju. Bog i vrag stalno su se ispreplitali kao dvije sile, dva moćnika među kojima nema sklada, pa svatko vuče na svoju stranu, a mi se u svojoj snazi ili nemoći nalazimo između njih, na brvnu, zauvijek ostajući na sredini, puni dilema i bez odgovora na vječna pitanja i vječne strahove.

Dva svijeta, onaj odraslih i nas djece, paralelno su išla svojim tijekom. U istoj prostoriji, u istom ambijentu, u toj skučenosti imala su malo zajedničkoga. Upadanje u riječ starijima nije dolazilo u obzir. Dok su oni razgovarali, djeca su se došaptavala ili šutjela. Pristojnost i red to su nam nalagali, bili su dio našeg odgoja. U jednom trenu pažnju mi je privuklo pitanje moje bake upućeno stricu koji je za blagdane došao iz grada.
– “Mate moj, sine moj, je l’ istina da će šezdesete sud svita, pomor ljudi i svega živoga?”
– “Majko, neće, tako su govorili i za četrdesetu, pedesetu, za sve okrugle godine, pa smo svi živi i zdravi.”
– “Zlo je na svit došlo pa me strah. Za našu  dicu, ne za me, ja san svoje prošla. Volila bi  da je to istina, ali kažu ljudi da je sjeverni zid na našem Rastavcu već pod morem.”
– “Majko, to je samo plima, visoko more od ove bure, pa neće valjda Bog početi baš od našeg  Rastavca!”

Došla je i prošla šezdeseta, sedamdeseta, osamdeseta i mnoge još, a mi smo još tu. S istim pitanjima i istim strahovima, bez odgovora. Bog i vrag još su na suprotnim stranama, a mi i dalje čekamo.
Dok mi čekamo, “globalizam” svojom čizmom nezaustavljivo kroči u naše živote, a jaz između bogatih i siromašnih postaje sve dublji. Oni koji imaju imat će više, a oni koji nemaju bit će još siromašniji. One zemlje i lobiji koje imaju kapital imat će i moć i sudbinu svijeta krojit će po svom nahođenju, ne pitajući nas za mišljenje i ne obazirući se na beznađe koje uvijek prati siromašne zemlje, krajeve i ljude.

U Hrvatskoj kao da smo pioniri globalizma pa smo se raslojili tako da oni koji imaju stječu svakim danom više, a obični ljudi, “srednja klasa” osuđena je da, radeći za njih, za minimalne nadnice, izgrađuje njihov imperij. Do kada, dok i sami u svojoj pohlepi ne skončaju i u provaliju povuku i sve one koji su radili  za njih. I nema sumnje, nitko od takvih neće završiti na prosjačkom štapu jer su na vrijeme osigurali sebe i pokoljenja, prebacujući profit na sigurno. Gledajući ih kako plaču zajedno sa svojim “robljem”, samo naivni vjeruju u iskrenost njihovih suza jer za njih je život samo igra u kojoj je ulog u ruletu sigurnost radnika i njihovih obitelji, a na blagajnu po dobitak uvijek su išli jedni te isti.

Ovaj grad posebna je priča puna paradoksa. Slave se investicije u nepotrebno, u ono što je moglo i trebalo čekati bolje dane, a proizvodni pogoni su nestali i kao da grad nikada nije ni imao tvornice, proizvodne pogone i radništvo, sve  pada u zaborav. Slave se i izmišljaju blagdani, sveci i zaštitnici, slave se uspjesi duha dok kolone mladih i starih i pospanih Križevčana u rano jutro žure ka željezničkoj stanici, na posao u okolne gradove koji su znali da se kruh zarađuje radom, a ne molitvom!
Na oglasnoj ploči u Zavodu za zapošljavanje traže se konobarice, radnici na građevini, pomoćni stolari i soboslikari. A ono što se ima “oslikati” tuga je i mrtva priroda koja ne donosi novu vrijednost već novi trošak. Visoko obrazovane mlade ljude, profesore, inženjere, ekonomiste, informatičare… ovaj grad niti traži niti ih treba.

Neki dan u centru ugledam prijatelja u crnom odijelu. Ulazi u cvjećarnu i za par minuta izlazi s vijencem.
– “Zvonko moj, što je, tko ti je umro?”
– “Stari mi je preminuo”.
– “Pa što nisi nekako poručio, da znamo, priskočimo ako trebaš pomoć, prijatelji za to i služe!”
– “A što bi to promijenilo, Petre?”
– “Imaš pravo, Zvonko, ne bi promijenilo ništa, ali ne bi bio sam.”
– “Sami se rađamo, sami živimo i umiremo”, kaže mi odlazeći prema autu.
– “Zvonko moj, hoće li smak svita 2010., ona vidovnjakinja prorekla je…”, izgovorim poluglasno.
– “A što je s tobom, Petre, na čemu si, uzimaš li kakve lijekove?”
– “Da, da, uzimam. Doktor mi je propisao jaču dozu, a “Happy Pills” kupujem sam. Nego, mislio sam da bi apokalipsa bila rješenje. Da svi odemo iste večeri, da nitko ne ostane i nitko ni za kim ne bi pustio suzu niti imao plakati.”

Pesimisti, ne plašite se. Neće smak svijeta, sve će i dalje teći svojim tijekom. Ljudi će se rađati sami, živjeti i umirati sami. Oni koji će tvrditi da se Zemlja okreće oko Sunca  vlast će spaljivati na lomači, a oni koji su shvatili da se treba okretati oko Sunca i sami  će se grijati s onima na vlasti.

Blagdanski dani su ovdje. Svećenik će pozvoniti na vrata onih koji imaju sto kuna i udijeliti im blagoslov, onima koji nemaju, neće. Oni su prepušteni sami sebi i put do blagoslova moraju tražiti sami, bez posrednika. Jer i blagoslov ima svoju cijenu, sve košta, sve je roba i trgovina. Bogati ili siromašni, oni koji su se “snašli” i oni izgubljeni, preobraćeni, koji u crkvu idu odnedavno i kupuju molitvenike u tvrdom uvezu, i oni koji molitve znaju napamet, sreli su se na misi u ponoć i molili se istome Bogu. Preobraćenima pripada carstvo zemaljsko. One koji vjeruju oduvijek čeka carstvo nebesko.