Kroz džunglu s Davorom Rostuharom

Ovogodišnji bogat program Culture shock festivala započeo je u četvrtak zanimljivom tribinom Davora Rostuhara, mladoga putnika, novinara i fotografa, koji je putujući od svoje šesnaeste godine obišao više od šezdeset zemalja svijeta. Reportaže i fotografije s putovanja objavljuje u najpoznatijim domaćim časopisima i novinama. Uz stotine tekstova i preko tisuću fotografija, objavio je i tri knjige – Samo nek se kreće govori o njegovom putovanju biciklom iz Hrvatske u Egipat, a u drugoj pod nazivom Na putu u skrivenu dolinu opisuje putovanje u srednju i južnu Aziju. Predavanjem uz fotografije u prepunom Klubu kulture predstavio je svoju treću knjigu Džungla, koja prati sedam ekspedicija kojima je u posljednje četiri godine istraživao Gvatemalu, bolivijsku Amazonu i Novu Gvineju.

Rostuhar je predavanje započeo prikazivanjem kratkog filma o plemenu Dali koji su 1961. snimili profesori s Harvarda jer je putovanjem u njihovu zemlju uhodavao svoju ekipu za druge teže ekspedicije. U toj je ekspediciji posjetio sela Nove Gvineje koja su misionari otkrili početkom 60-ih godina. Plemena Zapadne Papue dugo su ostala skrivena ostatku svijeta jer planinski lanac Jayawijaja zaštićuje naseljenu dolinu, a iz zraka je nevidljiva zahvaljujućim gustim oblacima. Zanimljivo je da su oni među prvim ljudima otkrili poljoprivredu, ali su od tad evolucijski stali i živjeli u stilu kamenog doba prehranjujući se uzgojem slatkoga krumpira sve do prije četrdeset godina, kad su doživjeli kulturnu tranziciju pa to selo danas ima školu, ceste u bližoj okolici, suvremenu odjeću, trgovine, čak i jedan hotel. Razvijen je i turizam, tradicionalne borbe između plemena sada više nisu stvarne, nego se uprizoruju za turiste.

Nakon boravka s plemenom Dali, Rostuharova ekipa prepješačila je 100 km preko planinskog lanca punog kišnih šuma do sela plemena Yali. Sudjelovali su i u povijesnom događaju za to pleme – u grad Nisikni stigao je političar koji potječe iz njihovoga plemena i darovao im novac. Budući da ga nisu imali gdje potrošiti, političar je otvorio trgovinu koju su Yajiji u vrlo kratkome roku ispraznili.

Iako je u svoje ekpedicije Rostuhar uložio mnogo truda i novca, nisu sve završile uspješno. Govorio je o ekspediciji uz rijeku Waponga gdje su tražili pleme Wolani koje se u susretu s bijelcima povuklo u podnožje planine i tako nastavilo živjeti svojim načinom života. Nakon mnogih teškoća koje su bile protiv njih – gusta šuma, usponi, lijeni nosači, vlaga, zmije – naišli su na prvi trag ljudi: polupećinu u kojoj su od vlage sklonjena kamenom sjekirom odsječena drva. Ali veselje nije potrajalo jer su se ubrzo zbili događaji nakon kojih je ostao samo povratak. Jedan je član ekipe za vrijeme prelaska po srušenome deblu upao u rijeku. Srećom, uspjeli su ga spasiti, ali iste večeri nesretniku se pijavica prilijepila za oko. Bilo je to dovoljno da nosači odustanu od daljnje potrage pa su se vratili u Jayapuru.
– Vratili smo se u Jayapuru bezvoljni, demotivirani, nije nam se dalo vratiti doma ni ići nikamo, jednostavno smo željeli sjediti na plaži i gledati nebo i tako vegetirati tjednima, što smo i napravili – ispričao nam je.

U završnom dijelu predavanja Rostuhar je govorio o njegovoj najdražoj ekspediciji u močvarni dio južnog i jugoistočnog planinskog podnožja gdje živi pleme Korowai. Tamo su 1979. godine dvojica misionara pokušala pacificirati pleme koje se sastoji od mnogo klanova, no područje je bilo preveliko pa su ga podijelili na južni i sjeverni dio i odlučili pokrstiti samo južni dio. Donji Korowai danas ima škole, trgovinu, turizam. Saznali smo da znatan broj turista plaća velik novac da bi vidio plemena koja nikada nisu surela bijeloga čovjeka, ali zapravo dobivaju uigranu predstavu već pokršenih domorodaca.
Kako je cilj Rostuharove ekspedicije bio doći do plemena koja doista nisu bila u doticaju s bijelcima i civilizacijom, krenuli su kroz sjeverni Korowai i nakon naporna putovanja stigli do klana Banggatung.
– Poklonili smo im svinju, njezinu vrijednost oni poznaju i cijene pa su ubrzo pristali da ostanemo s njima neko vrijeme – objasnio je Rostuhar.

Banggutunzi žive vrlo jednostavnim životom, osnovni posao je potraga za hranom. Dok muškarci love, žene skupljaju plodove. Vrlo važna namirnica je i kruh dobiven od škroba drveta. Od mesa često jedu ribu koju love tako da vrše zataknu u brane, a prava su im poslastica divlje svinje čijim se kostima hvale stavljajući ih na strop. Kuće grade na drvećima jer vjeruju da noću zemljom vladaju duhovi, a za razliku od drugih plemena koja imaju posebno muške, posebno ženske kuće, Banggatunzi žive zajedno.
O Banggatuzima je nakon iscrpnog predavanja publika nastavila postavljati pitanja, a nas je zanimalo je li Rostuhar kao dijete mislio da će postati fotograf i novinar pa smo saznali da nije. O planovima za budućnost rekao da vjerojatno više neće putovati u džungle jer mu je dosta tih krajeva i smatra da je postigao svoj cilj, ali namjerava putovati u civilizirane krajeve.

Susret s Rostuharom potaknuo nas je na razmišljanje o životu: neuspjeh nas ne smije obeshrabriti i zaustaviti na našem putu do cilja jer su trud, napor, upornost i žrtva cijena uspjeha.