Priče iz djetinjstva: U carstvu Keca

Ivan Mihalić 09. 03. 2010.

Kad danas pročitam neko književno djelo, divim se pojedinim autorima s kolikom su preciznošću sposobni opisati neki događaj ili radnju iz prošlosti. Navode godinu, opis lika ili krajolika, točno u podne, recimo 5. siječnja, a djevojčica je imala suzu, baš u lijevom oku, zbog uginule mačke miljenice. Prije svega, za takove opise značajno je dobro sjećanje, ponekad istraživačke radnje koje prethode pisanju nekog djela, a nadasve mašta, ili moć književnog stvaralaštva. A, ja!? Što sa mnom? Ne pamtim što sam jučer jeo za ručak, kad odem po novine donesem cigarete, jasno bez novina, i proklinjem svoj senilni mozak kojega je ubilo vrijeme. Ili, možda…

Sjećam se pogrbljene figure koja je još pred koju godinu znala prolaziti gradom oslanjajući se na štap odrezan, možda s neke lijeske, ali služio je svrsi. Pogleda uprtog u asfalt, lik je vjerojatno vidio samo svoje cipele, koje su ustvari nekad to bile. Umornim korakom slijedio bi svoju rutu do autobusne stanice, a rekli su da je živio u štaglju u nekom prigradskom selu. Kojim je poslom dolazio u grad nikad nisam saznao, kao i o danu poslije kojeg se više nije pojavio.

Kad bi ga netko od Križevčana oslovio, podignuo bi glavu, možda bolje reći zanesao je lijevo ili desno jer je ustvari i nije mogao podići. Uvijek izdaleka, gotovo slučajno, primijetio sam da bi s nekim, vjerojatno poznatim, porazgovarao, a nekome nešto promrmljao i otišao svojim putem. Svega jednom, susreli smo se sučelice, a ja sam rekao – bok Kreško! Malo je zastao, ali nije prozborio ni riječ. Meni je pak bilo dovoljno da na njemu uočim onaj njegov sivi baloner, opasan špagom, a preko ramena imao je prebačeno nešto slično torbi. Pomislio sam da je to možda onaj isti baloner koji je nosio i prije pedeset i više godina, kad sam ja bio mali, a on “zakon” kod crkve sv. Križa. Zvali smo ga KEC, a to je bilo pogrdno ime. Mislim da me nije prepoznao, samo me je pogledao bez riječi, a to je vjerojatno značilo da mu ništa nisam predstavljao u životu. U stvari, činjenica je da je proteklo više od pola stoljeća u susretima s čovjekom s kojim nisam prozborio ni riječ. Nekako mi je bilo i žao zbog toga.

Bila je to neuništiva generacija djece, koja su proživljavala djetinjstvo u dodiru s prirodom, a svaki je dan bio ispunjen nekim sadržajem. Jasno, govorim o vremenu izvan škole, mada smo i nju manje-više uspješno pohađali i završavali. Godine su bile tisuću devetsto pedesete a središte zbivanja je okoliš crkve sv. Križa. U taj prostor gravitirala su djeca okolnih ulica ; Supilove (Svetokriške), Baltićeve, “Munjare” i trga oko Crkve, ali često bi dolazila i djeca iz bližih, pa čak i daljih dijelova grada. U blizini su bili i gradski bazeni, te uz njih Bukvićevo igralište kao i nekoliko škola, pa djece nikad nije nedostajalo.

Okoliš Crkve bio je kao stvoren za igru. Sa sjeverne i istočne strane Crkva je bila opasana zidom visine 2-3 metra, a južno, između crkve i zida bio je prostor koji je služio za mnoge namjene. Još južnije, omeđeno zidom na zapadu i sjeveru, bilo je još jedno “igralište” na čijem je kraju bio zdenac, vrlo važan element u našem življenju. Taj, donji prostor bio je zasjenjen s nekoliko velikih drveta koja su donekle smetala u našim nogometnim majstorijama. Iza crkve bila je, kako smo je mi zvali, “kapelica”, a i ona je imala mnogo namjena.
Raspored korištenja toga prostora, dok smo bili manji, u većini slučajeva regulirao je ON-KEC. Kec perec – kiseli krastavec – bila je rugalica koja je ponekog klinca stajala poniženja klečanja pred njim, i molitve NJEMU, za oproštenje. U težim slučajevima dobili bi “za uho” ili vritnjak a strah od takove “kazne Božje” zauvijek je ostao u sjećanju.

Kreško (Krešo), a to mu je ustvari bilo ime, nama malima izgledao je stravičnije nego što je vjerojatno bio. Srednje visok, zdepast, malo pogrbljen, vječito se pojavljivao u sivom, prljavom baloneru, a na glavi je nosio šešir, spušten duboko na čelo. Običavao je nešto čitati, a pratio ga je glas da je od romana poludio, i kao takovog trebalo ga se kloniti. Pojavljivao bi se ili nestajao u nekom svom, samo njemu znanom ritmu. Mijenjao je i mjesta svoga zadržavanja, ali nama klincima bilo je bitno znati da li je tamo i gdje. Obilazak ulicama u širokom luku oko crkve uglavnom je davao rezultate, odnosno hrabrost da se smijemo približiti.
Mene su zvali “Ico” i to mi je bio nadimak izveden od Ivica. Stariji su govorili da sam dobro dijete, a ja sam se tako i osjećao i ponašao. Bila su to poslijeratna vremena kad život baš i nije bio ugodan i lak. Posebno meni, iz “klase” sirotinje gdje sam sigurno bio među prvima. I, upravo zbog toga, mislim da su mi u sjećanju ostali događaji koje pamtim kao lijepe, dok je ono loše potisnuto negdje u podsvijesti i zaboravljeno, možda i zauvijek.

Ne pamtim da je postojao neki striktni dogovor za okupljanje, no znao sam i sam, ili tek u društvu jednog ili dvojice dječaka naći zabavu. Na uglu sjevernoga zida Crkve bio je potporni zid u obliku neke vrste “piramide” s jednim parapetom širine oko deset centimetara i oko metar i pola od zemlje koji se nastavljao u cijeloj dužini sjevernoga zida Crkve. “Štos” je bio u tome da je cijeli zid trebalo prehodati okrenut leđima prema zidu što i nije bilo tako jednostavno. Parapet je dopirao možda do polovice širine stopala i stotine puta smo padali prije nego bismo uspjeli. proći tih dvadesetak metara. S vremenom i ta je radnja bila savladana, a uvijek je netko bio najbolji. Kad bi se tih uživancija zasitili, hodali smo zidom oko Crkve ili se jednostavno penjali njime po najnepristupačnijim mjestima. Kad danas spomenemo visinu od nekih tri metra, to i nije neka visina. Ali onda, kad smo bili mali, bio je to pravi ponor u koji smo skakali, grebli lakte i koljena, ili uništavali ono malo odjeće koju smo imali.
Nije trebalo dugo i obično bi se društvo skupilo bez poziva. Bilo je grupirano prema uzrastu i, premda nas je bilo mnogo, i danas mi ušima odjekuju imena; Latač, Rus, Miško. Kruno, Đuro, Krak, Tina, Bato, Eko, Veljko, Vilček i jedina djevojčica, Gabrica. Od starijih, tu su bili Đulo, Lule, Juda, Hus, Majzo, Beli, Čaba, Frulica, a ponekad su svratili i oni odrasli; Tomač, Čiro, Markas, Đale, Oran i drugi. Jedino tada nije bilo Keca, jer u masi nije imao šanse.

Ja sam bio u mlađoj skupini, a od kolektivnih igara često smo igrali trr-trr. Bilo je to vrijeme Đona Vejna i Indijanaca, danima smo ispuštali krikove poput Trzana, a i trr-trr bio je neka vrsta ratničke igre. Dvojica dječaka, obično onih “naj”, izabrali bi svoje ekipe i zauzeli strane na suprotnim stranama Crkve i “rat” bi počeo. Cilj je bio “ubiti” protivnika usklikom trr taj i taj nakon što bismo ga ugledali. Primjenjivali smo koje kakove taktike, od brzine do lukavosti ili prijevare, a upotrebljavali smo “revolvere” izrezbarene u školi pod tehničkim. Kad se sjetim tih bjesomučnih jurnjava, uvijek se zapitam kako sam ostao cijel, da ne kažem živ. Ratovali smo i s pračkama, pa i lukovima i strijelama, koje smo znali kvalitetno napraviti, pa te naprave baš i nisu bile bezopasne.

Ponekad, usred igre znala bi se pojaviti majka, i znao sam da me nadgleda ili nekud moramo ići. Ljetni mjeseci bili su vrijeme za donošenje drva iz Ratarske šume i bilo je to važnije od igre. A meni, bilo je to teško i “umirao” sam od srama jer sam jedino ja to morao raditi. Šuma nije bila daleko, no i njom je trebalo prohodati da bi se pronašle odbačene grane, a ponekad u sezoni znali smo potražiti i vrganje ili jagode već prema godišnjem dobu, pa bi to i potrajalo. Nakupinu granja mama je zvala “breme”, vezalo se je užetom na dva mjesta i nosilo na glavi. Ispod “bremena” stavljao se “podvitak” da ne žulja, ili da manje žulja glavu.
Šuma je bila posebni doživljaj. Dobro poznatim putem ulazili bismo u nju, a onda je trebalo skrenuti izvan utabanih staza i potražiti granje po jarugama, vododerinama, brežuljcima ili na proplanku gdje je obično u sezoni bilo i jagoda. Taj miris sićušnih bobica pravih šumskih jagoda još i danas mogu osjetiti nakon toliko godina. Kad je netko prošao prije nas, taj bi pokupio i granje i jagode ili vrganje, pa je trebalo dulje tražiti. Ponekad smo grane nosili sa sobom dok ne bi pronašli potrebnu količinu , a znali smo ostaviti i nabrane hrpice koje poslije ponekad ne bismo mogli pronaći. Ratarska šuma nije bila ni daleko, ni velika, a nisu ni kružile neke legende koje bi djelovale stravično. No, ipak smo se pomalo i bojali. Sretali smo poznatog lugara ali i poznate i nepoznate ljude. Vjerojatno zbog toga, pjev ptica čuo sam onako usput, ali pamtim različite cvrkute, zvižduke, udaranje kljuna po stablu, pa muk, da bi se opet sve ponovilo. Vjeverice u igri, pa i bijeg zmije od šuštećeg lišća pod našim nogama. Kad bi nas zatekao suton, drveće je u polutami izgledalo prijeteće, korak je postao tutanj prijetećeg glasa moguće nemani, i sjećam se uzdaha olakšanja kad bismo iz šume izašli.

Ja sam nosio malo “breme” a mama veliko i premda sam imao kondicije od svakodnevnih takovih i sličnih poslova, pa i napornih igara, hodajući uzbrdo prema Ratarni, osjetio bih umor. U pola brda teret smo znali odbaciti sa glave i slijedio je odmor sjedeći na granju. Novi je problem bio ponovo staviti teret na glavu, ali snagu mi je davala pomisao da smo uskoro doma, a to znači sigurnost i, možda, nešto za pojesti.

Sve patnje bile su zaboravljene u ponovom susretu s društvom, jasno kod sv. Križa. Vrlo često, igrali smo nogomet, i sakupljali sličice onovremenih zvijezda nogometa. Dječaci su branili poput Beare, igrali kao Vukas Crnković, Velf ili neka lokalna zvijezda, kojih je također bilo. Kapetani su birali momčad prozivajući ime izabranika prema kvaliteti igre ili popularnosti. Ne mogu reći da sam bio biran među prvima, a kad bih ostao zadnji ili neparni, bilo je tako svejedno koja mi se strana smiluje jer od mene je bilo malo koristi. Nogomet mi nije bio životno važan možda i zato što nisam imao predispozicije da budem među najboljima. Ljeti smo igrali uglavnom bosi, a uspješniji su bili oni jači dječaci grubih, otvrdnulih nogu, i stopala velikih poput sandolina. Premda me nije “pikala” podloga, trebao sam dobro odmjeriti kako udariti loptu jer me noga gotovo uvijek “pekla” ili zaboljela. Nisam mogao pucati “špičok”, onako ravno palcem na loptu, nego mi je morala sjesti na rist ili srednji dio noge iznutra. Nisam bio ni dribler, a vjerojatno ni tip koji bi silinom svoje snage i brzine prodro po krilu, već sam običavao čekati pred protivničkim golom i ubacivao bih loptu u njega ako mi je netko loptu dodao “kao na taci”.

Bez obzira na ove negativne karakteristike, bio sam vrlo spretan momčić, ali i vrlo promišljen. Što nisam postizao snagom, donekle sam uspijevao snalažljivošću i “nadmudrivanjem” protivnika. Uvijek pod budnim okom majke, koja je pretjerano, pa čak i pomalo sebično strepila nada mnom, imao sam mnoga dodatna ograničenja. Gotovo ni jedno društvo, ili pojedinac, nije bilo dobro za mene. Svugdje je vidjela opasnost kako za moje fizičko zdravlje tako i za odgojnu čistoću moga djetinjstva. Smetalo ju je da se umaram trčanjem, progonilo me je upozorenje da se vruć ne napijem vode, pa sam i na to ozbiljno pazio. Onako vruć i uznojen, recimo poslije nogometa, na zdencu bih se prvo umio, pa malo pričekao i tek onda uzeo gutljaj- dva hladne, svetokriške vode koja je ledila desni. Tek dok bih se potpuno rashladio, napio bih se do mile volje. U nogometu su “pucali” nokti na palcu bose noge, ali ja nisam imao ozbiljnijih povreda. Nikada nisam nešto slomio jedino, znao bih se porezati na staklo ili nabosti na kakvo trnje.

Naše nogometne utakmice gotovo uvijek su imale i publiku. Bila su tamo manja djeca još nedorasla da igraju s nama, a znali su nas promatrati i veći momci dok su se sakupljali da oni zaigraju. Tad bi nam jednostavno rekli “dosta” bez obzira u kojoj je fazi naša utakmica bila. Mi bismo postali publika, posjedali smo po zidu koji je polukružno omeđivao igralište i jednostavno uživali. Dečki su taj nogomet nazivali “hakl” i “pimplanje” i svodio se na pokazivanje majstorija, umijeća i nadmudrivanja. Tu su prednjačili Majzo, Čaba, Miško, Hus, Pišta, Juda, Đulo ali i cijeli niz imena od kojih su se neki u to vrijeme ili kasnije ozbiljno bavili amaterskim nogometom. Možda sam nekoga značajnog i zaboravio spomenuti, ili pomiješao pripadnike generacija, ali u globalu, bilo je tako nekako.

Bilo je dana kad ja oko sv. Križa bilo toliko djece da smo koristili istovremeno i donje igralište bilo za nogomet ili neke druge igre. Jedna od njih, bilo je “nožičanje”. Kako smo obavezno bili “naoružani” do zuba, nezaobilazni dio toga arsenala bio je džepni nožić. Lovački nož, ili neki “indijanski” bio je san, mada je poneki klinac imao i sličan takovima, uglavnom izrađen u vlastitoj režiji kod kuće ili školskoj radionici. Služio je uglavnom za svakodnevne potrebe: od rezanja jabuka (jasno ukradenih) do rezanja i obrade drva izradom predmeta praktične upotrebe. Najpotrebnija bila nam je lijeska za izradu ribičkih štapova i vrba od čije smo kore radili trube a od cijele stabljike frulice i pištaljke.
Noževima smo često gađali i metu, obično stablo nekoga drveta jer su indijanska znanja bila vrlo popularna. I “nožičanje” je bila vještina. Kao prvo, trebalo je nož baciti u zemlju da se zabode, ali na pravo mjesto. Nacrtali bismo krug promjera oko metar, crtom ga podijelili po polovici i nadmetanje je moglo početi. Prednost bacanja osvojio bi onaj takmičar koji bi u probnom bacanju svoj nož zabio u zemlju bliže poprečnoj crti. Onda bi izabrao svoju polovicu kruga i bacao nož u polovicu protivnika nastojeći mu “oteti” što veći komad njegovoga teritorija. Igra bi trajala tako dugo dok isječak teritorija protivnika nije bio tako mali da ga više nije bilo moguće pogoditi. Znali smo se i porezati, nož je kod bacanja mogao i odskočiti i projuriti pored oka ili tijela, ali nikad, baš nikad nije bilo namjernog ozljeđivanja ili prijetnje međusobno.

U “kapelici” smo se “kopčali” ili kako su neki zvali “trckali”. Ne znam odakle mi, ali imao sam na kile staroga novca koji smo zvali “griceri”. Bilo ih je iz mnogih povijesnih razdoblja i prohujalih carstava, monarhija i država. Možda su poneki imali i numizmatičku vrijednost, no onda o tome baš i nismo vodili previše računa. Ali, “griceri” su u međusobnim relacijama imali svoju vrijednost i u kopčanju. Za samu igru trebalo je komad ravnog, suhoga prostora u čijoj je sredini bila rupica promjera dva ili malo više centimetara. Moglo se igrati u dvoje, ili s više učesnika. Na primjerenoj udaljenosti od rupice povukli smo crtu, a igrač je od nje bacao novčić s ciljem što više približiti ga rupici. Onda je bacao drugi i tako redom. Tko je bio najbliži, stjecao je pravo prvenstva da palcem “upuca” jedan od novčića u jamicu, počevši s onim, najudaljenijim. Ako je pogodio, nastavljao bi dalje, a ako ne, osvojio je “gricere” ubačene u jamicu. Zatim je nastavljao drugi igrač, i igra je tekla dok netko ne bi bio “oplindran” do kraja.

Kad sam namjeravao igrati, ili za svaki slučaj, u džepu sam imao samo nekoliko novčića, a posebno onda od kad smo počeli igrati i za dinare. Njih u stvari u svom siromaštvu nisam ni imao, a ponekad mi je čak i mama znala dati dinar u nadi da ću zaraditi. Ali, za to je trebalo biti vrhunski majstor, a to je, bez sumnje, bio Lule. Poveći momak nekoliko godina stariji od mene, lukav i spreman da me u trenu oplindra do gole kože. Imao je veliki savinuti palac s kojim je s lakoćom sve pospremao u jamicu, a potom u svoj džep. No, s vremenom, i ja sam svladao “znanje”. Sjećam se jednom zgodom kad smo se Lule i ja našli sami u “kapelici” i nije mi bilo druge, nego zaigrati. Dinare smo imali i u parama, a sposobniji su uvijek željeli igrati za veću novčanu jedinicu. Bio je to dan kad mi je išlo, pa čak i protiv Lulea. U džepu sam nakupio nekoliko dinara, dvodinara, pa čak i petdinarki, ali nije bilo lako pobjeći s tim dobitkom. Vrijedilo ja pravilo revanša i to je na koncu završavalo gubitkom svega. I tada, kad sam bio dobitnik, a nisam mogao pobjeći, prvi sam puta zahvalio Bogu što me je mama prijetećim glasom pozvala doma, a to ni Lule nije mogao ignorirati. Jasno, mami sam pokazao dobitak, i kad sam pretpostavio da Lule više nije tamo, ili u najmanju ruku da me više ne će vidjeti. otišao sam u mesnicu kod Hofera kupiti, kako smo rekli, frtalj kile masti, a za večeru je bila ajnprenova juha.

“Kapelica” je bila idealno mjesto za kopčanje. U nju se dolazilo stepenicama od “Munjare”, imala je krov pa je bila dostupna po svakom vremenu, i najvažnije, popločeni pod koji je na raspuklini imao kao stvorenu jamicu za kopčanje. Krov je počivao na četiri stupa a između svoda i poda bila je ograda, koja nam je služila kao klupa za sjedenje. Na zidovima je bilo nacrtano poneko srce probodeno strjelicom, što je govorilo da su tu boravili i zaljubljeni parovi, ali uglavnom noću, pa ih i nismo susretali. Ako nismo ništa radili, običavali smo tamo sjediti, razgovarati, planirati nove akcije ili se hvaliti stvarnim ili lažnim ” uspjesima”. Često je u “Kapelici ” boravio i Kec, a ponekad je Lule s njime razgovarao jer je bio velik i jak i sigurno ga se nije bojao.

Danas me ljuti kad čujem – idemo se zabavljati – ili –jeste li se zabavili. Kao da je sve podređeno zabavljanju. Mi se nismo zabavljali. Mi smo jednostavno tako živjeli, a dio tog života, makar i nesvjesno bila je igra i zabava.
Sv. Križ je prije svega bila crkva. Tamo sam išao na mise, ministrirao, ili gazio mijeh orguljašu kad je svirao. I tu sam imao poteškoća, a on je vikao “gazi” jer su orgulje ispuštale posmrtni hropac bez dovoljno zraka. A ja sam stajao na pedali, ali moja težina nije bila dovoljna da je potisne prema dolje. Morao sam se rukama oduprijeti u rukohvat, a to je bilo teško i, u najmanju ruku , nedostatno. Taj sam posao ubrzo izgubio jer jednostavno nisam bio dovoljno težak da bih ga mogao uspješno raditi. Ostalo mi je da povremeno zvonim, ali i za to je trebalo snage. Najprije sam pokretao “cinkl”, najmanje zvono što i nije bio problem. Tek ona veća činila su teškoće. Znali smo se i dvojica vješati za uže koje je pokretalo zvono i tada bi krenulo, prvo “u stranu” dok ne bi dobilo dovoljni zamah i frekvenciju svoje, poznate melodije. Dok je zvonjava krenula, užad velikih zvona podizala su nas u zrak, a mi smo uživali lebdeći u melodici zvona crkve sv. Križa.

Obično, za vrijeme mise bio je otvoren ulaz u zvonik, i tada smo znali markirati. Moj stariji bratić Zlatko bio je golubar od najranijega djetinjstva, pa bi se uputili klimavim i opasnim stepenicama do samog vrha zvonika, među zvona, jer tamo su boravili golubovi. Bilo ih je na desetke, i kad bi se u strahu razbježali, perje je letjelo na sve strane. Zlatko je ponekad uzimao mlade, ili jaja, već što mu je za njegov uzgoj trebalo. Po zvonima i gredama oko njih, mogli smo se popeti u sam vrh tornja, do ispod križa, ali za to nisam nikad imao dovoljno hrabrosti. Bilo mi je dovoljno pogledati u ponor dubine tridesetak metara od zvona, i moram priznati da me je bilo strah. Doživjeti pak zvonjavu među zvonima, to je nešto što čovjek pamti cijeloga života. Zaglušujuće buke ne spašavaju ni ruke na ušima, a cijelo tijelo vibrira u ritmu frekvencije zvona. Čovjeka hvata neka panika, najradije bi iskočio iz vlastitoga tijela, ali ne može. Doživio sam to dva ili tri puta u životu, kad smo Zlatko i ja krivo proračunali kad će zvonar zvoniti. Možda je to bila i kazna Božja jer smo u to vrijeme trebali biti na misi.

Proteklo je od tada više od pola stoljeća, a crkva sv. Križa stoji ista kao i nekada. Nema jedino čempresa uz zapadni zid s južne strane i žive ograda oko prostora našega igrališta na gornjoj strani. Nema ni staroga zdenca, tek kamuflaža koja obilježava da on, u svojoj dubini , postoji .
Crkva je obnovljena i restaurirana i sve je gotovo isto kao i prije, čak i ljepše. Jedino nema Keca, ali i mnogih učesnika življenja tih generacija. I oni odlaze jedan za drugim, pa neka ovaj tekst bar nekoga podsjeti na njih i ta minula vremena Često prolazim pored crkve i naviru sjećanja. Ostaje samo činjenica da je ona vječna, a mi samo dolazimo, i odlazimo.