Neki novi klinci

Kada sam pisao knjigu „Križevačka nogometna priča 1909.-2009.“, proveo sam mnoge noći ispunjen ponosom na svoje sugrađane, koji su nogometnom loptom pisali povijest križevačkog nogometa. Brzo sam proučavajući i pregledavajući povijesne dokumente  te slušajući priče starijih Križevčana, shvatio da su Križevci i okolica nepresušno vrelo sportskih talenata. Kroz stoljeće igranja nogometa podno Kalnika, bilo je uspjeha i neuspjeha, pobjeda i poraza, radosti i tuga, ljudskog entuzijazma, nesebičnosti, skromnosti i zavidnih rezultata. Nogomet je kroz to vrijeme bio neraskidiva neposrednost života, kako je lijepo rekao prof. Puževski.

Nezahvalno je uspoređivati kvalitetu nogometaša i nogometne igre kroz tako dugo vremensko razdoblje, to neka i dalje ostane generacijama za vječne usporedbe i rasprave. Nogomet je u Križevcima preživio sedam država, barem toliko društvenih uređenja te čak tri rata, no nešto je kroz skoro pa cijelo stoljeće nogometanja podno Kalnika, bilo ono što je povezivalo sve nogometne zaljubljenike, ljubav prema Križevcima i klubu u kojem su igrali. Nije se igralo za novac a vrhunac nagrađivanja je bilo kada je kakav vrijedan student ili učenik, poput mnogih drugih dobio stipendiju za školovanje, posao u Čeliku ili sok i sendvič poslije utakmice…

Kada sam započeo pisati o razdoblju  između 1996.-2009. godine, mnoge me večeri obuzimala tuga. Tuga zbog toga jer je križevački nogomet izgubio onaj stari „križevački štih“, koji je ispunjavao športski život grada u dane moje mladosti, kada su Veljko i Stanko Tukša, Kolarić, Tina, Pluton,Soro, Rutalj a poslije Ličan, Vukelja, Grga, Šćetarić, Šturko, Franta i mnogi drugi punili Gradski stadion nogometnim zaljubljenicima . Križevački je nogometni klub poslijednje desetljeće i pol postao poligon različitih političko-športsko-poslovnih interesa, koji su uništili mogućnost da križevačka mladost kroz nogomet iskazuje svoju osobnost i ljubav prema gradu i športu.

Svemoćna politika i lokalni moćnici preko noći su postali neprikosnoveni nogometni vladari i naravno stručnjaci, kako to i priliči onima čiji je najveći športski domet do tada bio daljinski od televizora. I kada već nije bilo ideja kako i na koji način pokrenuti posrnulo križevačko gospodarstvo, cjelokupna politička elita se uključila u nogometanje, kupovanje igrača i stvaranje ekipa za „povijesne uspjehe“. Koliko je para potrošeno za kupovanje igrača i trenera, vjerojatno nikada nećemo saznati, ali bio bi to vrlo zanimljiv podatak, jer bismo sigurno shvatili da se u svoj gradskoj neimaštini, dok su se zbog neplaćanja odvoza smeća sirotinji prodavale kuće, uvijek pronašao koji milionček od grada, sponzora, „gradskih prijatelja“ za „vrhunske nogometaše“. Danak je platilo i dugogodišnje kultno okupljalište križevačke mladeži „Bukvićevo igralište“, koje je preko noći postalo nedostižno mnogim križevačkim klincima. I kada su uspjeli dogurati da nogometne utakmice križevačkog kluba posjećuje tek nekoliko desetaka gledaoca, da su rezultati čista mizerija, a narasli apetiti se više nisu mogli financirati, „gospodar trgova i kružnih tokova“ zaključio je da je vrijeme da odveze počasni krug u križevačkom nogometu.

Bolesnika na izdisaju, priključenog na aparate za disanje, velikodušno je prepustio „koalicijskom partneru“, pa uostalom za što drugo služe koalicijski partneri?
No neimaština u ovom križevačkom slučaju ima i dobrih strana, jedna je da se klub riješio nesposobnog i nestručnog predsjednika, druga je da je na čelo kluba došao čovjek koji barem zna puknuti loptu i treća je da više nema love za strane igrače i trenere. U svemu tome novi predsjednik je vrlo lukavo oslušnuo „glas naroda“ i zaključio jedino ispravno što je mogao, osloniti se na vlastite snage. I ja sam u „Križevačkoj nogometnoj priči 1909.-2009.“ napisao, da je sramota ovoga grada i ljudi koji vode nogomet, da uz Školu nogometa u kojoj stalno trenira preko 160 mladih igrača u gradskom klubu igraju „stranci“.

Kada sam čuo da je novi trener Dražen Kemenović, te da je za suradnju s njim u formiranju nove nogometne  ekipe zamoljen Tina Bednaić, ne samo križevačka već  hrvatska trenerska legenda u što sam se osobno uvjerio, bio sam sretan i zadovoljan. Mogu reći da je to početak ostvarivanja sna mnogih Križevčana, koji bismo željeli da nogometno igralište ponovno bude mjesto gdje ćemo subotama i nedjeljama voditi djecu i unuke, kako bismo se družili i gledali križevačku mladost kako se nadigrava sa svojim športskim suparnicima.

Pomno sam pratio cjelokupne pripreme ekipe, interesirao se i dobivao „izvještaje“ kako se stvara jedna mlada ekipa čije će vrijeme tek doći. Jedva sam čekao subotu, znao sam da je protivnik solidna i jaka ekipa,te da će zadovoljavajući uspjeh biti ako odigraju nerješeno. Subota je bio dan kada se na stadionu okupio velik broj gledaoca, neki su došli vidjeti kako se igra, neki se nadali neuspjehu kako bi se dokazala njihova teorija o „pomanjkanju kvalitete“ u križevačkih klinaca, a neki poput mene sa strepnjom da li će se ostvariti moja očekivanja? No mogu reći da smo svi zajedno ostali zatečeni, oni koji su došli vidjeti kako se igra imali su što vidjeti, oni koji su se nadali neuspjehu ostali su zatečeni igračkom kvalitetom križevačkih klinaca, a mi koji smo dolazili sa strepnjom i očekivanjima. otišli smo ponosni na ono što smo vidjeli.

Rezultat kao rezultat, iako je 4 : 0 mogli bismo reći visoka pobjeda to nije ono što me je oduševilo, oduševila me je igra, način na koji je ekipa posložena na terenu i kako je trener vodi sa klupe, a nadasve prijateljsko i športsko ponašanje među igračima. Niti jednoga trenutka nisam primijetio da bi jedan od igrača drugome nešto prigovorio, nije bilo nepotrebne vike ili galame, a i „Brico“ je došao na svoje. U ekipi nema niti jedne zvijezde, svi su isti i to je ono što posebno veseli.

Dvije naredne utakmice, ona izgubljena u Slavonskom Brodu i ova odigrana nerješeno u subotu u Križevcima, pokazuju nam da imamo ekipu koja se može ravnopravno nositi i sa najboljim klubovima u 3HNL Istok, kao što je NK „Slavija“ iz Pleternice koji su do subote bili drugoplasirana ekipa. Naši dečki su gotovo cijelu utakmicu bili bolji ili barem ravnopravni puno iskusnijoj ekipi, sa dvije prekrasne gol prilike i moramo priznati jednom odličnom obranom mladog Nemeca.

No ne treba  nas sada loviti nikakva euforija, ovo je mlada ekipa koja će u igri imati velikih oscilacija i to je normalno, biti će neočekivanih poraza, ali potrebno je da ih i tada sa pljeskom ispratimo u svlačionicu. Danas je bitno da svi zajedno, od igrača do trenera skupljaju iskustva, da nemaju nepotrebnog tereta na leđima, a tada i rezultati neće izostati. Iskreno, neizmjerno bih volio da dođem na Gradski stadion i da ponovno kao tamo davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vidim klince kako sjede na ogradi, gledaju svoje nogometne idole i sanjaju svoje snove, kako će i oni jednoga dana zaigrati na Gradskom stadionu. Neki novi klinci su tu, dobili su priliku a željni su nogometa i dokazivanja. Biti će prekrasno nastave li se stvari u klubu razvijati i dalje tako, na radost i veselje nas, mnogobrojnih istinskih križevačkih nogometnih zaljubljenika.