Zombiji

Another head hangs lowly,
Child is slowly taken.
And the violence
caused such silence,
Who are we mistaken…

(The Cranberries, 1996.)

Te nedjelje na zagrebačkom Glavnom kolodvoru od ranog je jutra bila velika gužva. Građani su pristizali u kolonama. Na šalteru s informacijama za lokalne linije čulo se samo jedno pitanje: kad i s kojega perona kreće vlak za Križevce.
Službenica na šalteru, starija gospođa s frizurom iz prošlog stoljeća i šminkom iz prošlog desetljeća, čudila se tom naglom interesu pa se obratila mlađoj kolegici, na šalteru linije za Kumrovec, koja se dosađivala uređujući nokte i radoznalo gledajući kroz rupice na staklu u rulju koja se tiskala uz susjedni šalter. Izgledalo je da baš svatko mora osobno pitati i čuti  odgovor sve manje strpljive službenice:

„Je l’, Ljubice, znaš li ti kaj se dešava tamo u Križevcima? Gdje to uopće je, nikad nisam bila…?“
„Ne dešava se ništa Ružo, tamo žive zombiji, pa čitaš li ti novine, gledaš li TV?“
„Zooombi, a kaj su to vanzemaljci? Ne vjerujem ti ja u to.“
„Ne, zombiji su ti naši, hoću reći  ovozemaljci. Ima ih svuda, al’ u vijestima su rekli  da su u Križevcima svi zombiji, cijeli grad je zombi, pa ovi idu to vidjeti, kao nedavno kad su navalili u Krapinu da bi vidli  krapinskog čovjeka.“
„Ružo, nisu hodili gledati krapinskog čovjeka, nego krapinskog pračovjeka.“
„Jee, i koja je razlika? Moj muž je recimo evo baš iz Krapine i ja na njemu ne vidim niš’ posebnoga, još manje pračovjeka. Ponekad kad se napije pomislim svašta, al’ čovjek il’ pračovjek…djed il’ unuk?“
„A je l’? I kako se prepoznaju ti zombiji, je l’ to nešto što se odmah vidi?“ opet će Ruža.
„Je, lako je, samo moraš bolje gledati. Ima ih po svud u Hrvatskoj, u Zagrebu, kažem ti. Ljudi slušaju, a ne  čuju, gledaju, a ne vide, imaju mozak, a ne misle, apatični su, svejedno im – dan, noć, podne, ponoć… Vegetiraju kao biljke. Ružo moja, to ti je bolest duše, a ne tijela. Da, sad ipak pomislim na moga muža. Ali tamo su svi, cijeli grad je pun zombija. Nešto kao epidemija, kuge il’ kolere. Govore da je svinjska gripa mačji kašalj prema toj bolesti. Vidiš, ovi kaj idu, ovi sa debelim naočalama, vjerojatno su nekakvi istraživači, liječnici, etnolozi, teolozi… Svi koji za velike plaće od svakoga dreka prave nauku“.
„Da, da, ali djece, vidim, nema, samo odrasli?“
„Nema, kažu da je to strašno, pa i djeca iz Križevaca poslije osnovke bježe iz grada.“

U 7 sati i 13 minuta prvi vlak s pretrpanim vagonima krenuo je s trećeg A perona. Ljudi su uskakali u vlak i kad je kretao, a još veća masa ostala je na peronu i nervozna čekala, kada se sa razglasa čuo hrapavi neispavan ženski glas: „Obavještavamo sve putnike da će izvanredni vlak HŽ-a za Križevce krenuti u 8 sati s prvog perona prvog kolosijeka…“
Dok je na glavnom kolodvoru masa čekala osam sati, kolone automobila milile su Maksimirskom prema Dubravi, Sesvetama, Vrbovcu na putu za Križevce. TV i radio već su se javljali s prilaza gradu. Sve medijske kuće koje drže do sebe, tijekom noći, dok je prijelom njihovih tiskovina bio još vruć, a olovo ostajalo na prstima, svoje najbolje ljude odaslale su na lice mjesta. CNN, Al Jazeera, BBC, Sky News grozničavo su tražili GPS s ubilježenim Gradom,  a Christiane Amanpour, koja je uvijek i svuda prva (dobro informirani to pripisuju njenom prijateljstvu s direktoricom lokalnog radija, koje datira još od zajedničkog studija na Rhode Island University), već je s brijega iznad Križevaca slala „live“ izvještaj.
Golan, Afganistan, Irak, Čečenija, Kosovo, Bosna, Haiti, Križevci. Još jedan dragulj u briljantnoj novinarskoj kruni.
Mali grad, medijski potpuno izoliran, do jučer poznat tek po par svetaca, par pohotnih bikova, vodi koja nije za piće, koncertima koji nisu za slušanje, plakatima koji nisu za gledanje, postao je top tema domaćih i svjetskih medija.

Ceste u Zagrebačkoj i Koprivničko-križevačkoj županiji bile su pretrpane, a prometna policija i specijalci iz Lučkog imali su posla preko glave. Sam ministar policije osobno je koordinirao akciju. Iznad pospanoga grada Križevaca, i prije izbijanja epidemije, letjeli su policijski helikopteri, paraglajderi s Kalnika napunili su nebo kao čvorci prije  kiše, samo su građani „Zombigrada“ mirno spavali kao da se sva ta gungula nije digla upravo radi njih. Oni sve to zapravo nisu ni znali. Da su bolesni, samo rijetki, ali od čega boluju, nije znao nitko. I toga jutra spokojni su otvarali prozore, razmicali zavjese i protežući se uz bolne krikove iz sklerotičnih zglobova, provjeravali je li gospođa Picek sinoć slučajno pogodila prognozu ili im je opet prodala maglu.

Prvi putnici već su stizali na mali kolodvor pored sivih silosa u kojima već desetljećima stanuju samo duhovi prošlosti i tiskali se oko WC-a. Evidentan strah od zombija nadvladao je radoznalost, pa im je mjehur pritiskao mali mozak i prostatu. Nivo „Lete“ naglo se dizao i prijetio poplavom kakva je pogodila grad 1970-i-neke, kad su još malobrojni lokalni lopovi, inače skučeni na okolnim brjegovima, uzeli kredite namijenjene poplavljenoj sirotinji i napravili  nove kuće, opet na brijegu.

U četveroredu, kao da ih vodi poznati hrvatski redatelj Sedlar, ljudi su u tišini hodali prema centru grada. Novoizgrađeni gradski trgovi, (poklon gradonačelnika budućim generacijama, financiran iz njegovih osobnih prihoda s naftnih bušotina u Saudijskoj Arabiji, u vlasništvu obitelji Hrga još od 19. stoljeća), koji su inače potpuno prazni, punili su se ljudima.
Čopor ofucanih pasa lutalica koji se pojio na “fontani žalosti“ dočekao ih je lavežom koji  je bio više njihov strah, nego prijetnja pridošlicama. Na trgu su se formirale kolone, na čelu su stajali vodiči sa balonima  na kojima je pisalo iz kojega dijela Hrvatske je skupina stizala. Neinformirani optimisti bi pomislili da se u gradu održavaju Olimpijske igre i da će gradonačelnik podići olimpijsku zastavu s pet krugova, a njegov pročelnik za kulturu i sport položiti prisegu „fer play-a“, a sam predsjednik MOK-a Jacques Rogge igre proglasiti otvorenim.
S razglasa novoizgrađenog „baroknog paviljona“ sve je iznenadio tajanstveni, rezolutan glas: „NEKA IGRE POČNU!“

---

 U skupinama od po tri stotine duša počeo je obilazak mrtvoga grada. Predvodnici su govorili “katastrofen turistima“: „Ova derutna zgrada, fasade kao lice gubavca iz delte Amazone, nekada je bio hotel sa  četiri zvjezdice. Tamo iza žičane ograde bila je okupatorska kasarna. Nakon oslobođenja,  bila je naša vojarna. Neprijatelji su taj kompleks zgrada čuvali, a osloboditelji devastirali, pokrali su sve, od pipa do žarulja.“
Oko 11 sati prva kolona bila je nadomak „najbolje industrijske zone u Hrvata“, poznatoj po tome što su tvrtke dužne kao Grčka, njihovi su vlasnici bogataši, samo radnici rade za siću ili badava. Neki od prisutnih raspitivali su se za sivu četvrtastu kulu na putu za gornji grad.  „To je stari mlin u kojem se mljelo žito i pekao najbolji kruh u državi. Sada se žito melje negdje u Mađarskoj, a kruh se peče u Zagrebu, tumačio je vodič. Neki su svratili u muzej u  kojem su najinteresantniji eksponati tri stare pegle, dva srpa i jedan čekić.

Pogledali su autobusni kolodvor bez perona, laboratorij bez čekaonice, izloge bez robe, lokale bez gostiju. Razgledali su zaključane sakralne objekte koji služe kao skladišta. Obišli gornji grad, donji grad, srednji grad… i opet se našli na polazištu u centru, na trgu  “Nebeskog mira“, kojega se stari Križevčani sjećaju kao trga J. J. Strossmayera.
„Tu  gdje smo sada“, pokazivao je vodič, „bio je gradski park, cvjetne aleje, stoljetna stabla i još stariji zdenac. Sada su, kako vidite, samo kamene ploče, staklo i klupe na koje nitko ne želi sjesti. Kada u  Pančevu zapuše košava, Križevčani moraju oblačiti duge gaće. Minula zima bila je sibirska, a ljeto će biti kao u Sahari. Sve što je bilo starije od gradonačelnika uništeno je!“

Ljudi su gledali što su zombi-političari napravili od svoga grada, pitali se je li to istina. Ne obazirući se na prisutnu svjetinu, preko ceste na Trgu plemenitog Antuna Nemčića, na Kiepachovom „vrtuljku“, bezbrižni, kamenih lica, igrala su se četiri odrasla čovjeka. Bili su to gradonačelnik i njegovi pročelnici.  Divili su se ideji, projektu i izvedbi te čekali samoga Kiepacha da im upali lampice.
Na video zidu, kao da se ruga gruboj stvarnosti grada, bliještila je reklama „Lutrije“. Križevčani, kladite se! Život je kocka, probajte, možda vam se osmjehne fortuna i izvuku vaš broj pa potražite sreću u nekoj drugoj sredini!
Vijest je sustizala jedna drugu. U Zagrebu je zasjedala vlada.  Svi izletnici, rečeno  je, moraju hitno napustiti „Zombigrad“. Kolone su se sada vraćale putem kojim su ujutro stizale u grad. Na križevačkom  kolodvoru stvarala se gužva, nervoza i metež. Svi su htjeli ući u  vlak i što prije otići. Paniku je izazvala vijest da je bolest zombija zarazna, a ministar zdravstva već je danima u teretani i ne zna što se zbiva.

Vlada je donijela odluku da se Križevci ograde velikim zidom. Izvođači, rečeno je, moraju biti „iznutra“, domaća firma, čiji će radnici ionako biti u karanteni. Svi stanovnici s prijavljenim mjestom boravka u Križevcima moraju ostati u gradu, a nitko osim psihijatara od ponoći ne smije ulaziti u grad. Prvom zombiju grada i njegovim klonovima, u zadnji je čas osujećen bijeg u izbjeglištvo.
U lokalnom Zavodu za zapošljavanje, instituciji preko koje se zadnji radnik zaposlio 1993., uzbuna je podignuta na najviši stupanj. Oglašena je potražnja za 1200 radnika. Traži se 13 zidara i 1187 pomoćnih zidara. Svi će biti na istom poslu – gradit će visoki zid oko svoga grada.

U apokalipsi koja je zadesila zaboravljeni  grad pojavio se tračak svjetlosti. Nezaposleni inženjeri, informatičari, ekonomisti, liječnici, politolozi iz kućne radinosti, ulični filozofi, medicinske sestre, frizerke, stilisti, lažni vojni invalidi, rano umirovljeni  policajci i profesionalni vojnici, zaštitari, kuhari, nogometaši bez angažmana, glazbenici bez talenta, glumci bez teatra, mažoretkinje bez ritma,  konobarice bez iskustva, alkoholičari s iskustvom, nezaposleni svih struka od 1. aprila bit će zaposleni.

Zombiji na vlasti, zombiji uz vlast, zombiji u opoziciji… Svi su konačno jednaki. Nostalgičari likuju: opet  SOCIJALIZAM. Vade se stare ikone, „Samo vas gledam, majku vam Božju“, progovara avet iz  izloga. 
Vladina odluka ima se ispoštovati, hitno i bez rasprave, pravna smo država, a u „Zombigradu“ se i dosad radilo bez rasprava i pitanja. Oni građani koji su previše pitali, na rukavima nose žute trake. Zombiji na vlasti ih se klone, upiru  prstom u njih!

NE PITAJ – postulat je na kojem odavno funkcionira grad.

Nakon mjesec dana, u noći punog mjeseca,  Christiane Amanpour za CNN javila se iz Kambodže. U planinama iznad Phnom Penha otkrivena je još jedna grobnica sa 123.896 ljudskih lubanja. Zombiji Pol Pota poklali su sve koji su drugačije mislili.
Lubanje ne govore, lubanje optužuju, svjedoče. Kada zapuše vjetar s planine, lubanje iz masovne grobnice cvile. Kao plač djeteta. Jeza, molitva i opomena!
Zombi, zoombi, zooombi… Ja ću govoriti, a vi pucajte!

Koja će jeka doprijeti dalje?