Upsss, umro je drug Tito

“Čuvaj me od mudrosti koja ne plače,
filozofije koja se ne smije i veličine
koja se ne klanja pred djecom.”
—Kahlil Gibran (1883-1931.), libanonski pjesnik i dramatičar

Da me prijatelj Zvonko jutros nije podsjetio, ja se ne bih sjetio da je ovih dana, prije 30 godina, umro Tito. (Da ne bude zabune, nisam ja zaboravio 5. maj 1980., ja sam zaboravio da je – svibanj 2010.) Sreća da imam Zvonka koji u glavi ima cijelu enciklopediju povijesti Komunističke partije Jugoslavije, Tita posebno. Čitav rodoslov i biografiju, zna mu sva ilegalna imena, revolucionarni i ratni put, žene, ljubavnice, zanimanja i radna mjesta. Moj Zvonko, temeljit kakav već je, zna i svaku metalnu ogradu koju je za kratkog zanimanja, bravara ili nečega sličnog, svojim rukama napravio baš Tito. Začudo, jer Zvone je Hrvatina od formata. Nikada mi nije oprostio što u uredu visi mali hrvatski grb, samo slika. “Ma da je barem reljef”, zna me provocirati, “da pod prstima osjetiš ravnu Slavoniju, kršnu Liku i brdovitu Dalmaciju, ali slika u staklu bez  rame…!” Njemu je to dokaz da sam samo mali Hrvat, nedovoljno nacionalno osviješten, bez osjećaja značaja nacije mi i države u beskraju Mliječne staze svemira.

Da vi mlađi čitatelji pitate svoje očeve gdje su bili kada je 1963. ubijen Kennedy, 98% njih bez razmišljanja bi znali odgovor, mjesto na kojem su stajali kad su na svojim tranzistorima čuli tu strašnu vijest. Da ih pitate gdje su bili kad su čuli vijest da je umro Tito, samo mali broj bi vam bez oklijevanja, iskreno i iz prve odgovorio na to pitanje. Hrvati po zanimanju – “ne sjećaju se”. Hrvati koji su samo Hrvati se sjećaju, ali ne žele priznati koliko ih je ta vijest potresla iz straha pred ovima prvima. Jer će im prišiti etiketu Jugoslavena ili barem nostalgičara, što je jednako biti malim Hrvatom i rizik da njih ili vas izopće iz stranke, krivo pogledavaju na radnom mjestu ili u crkvi.

Četvrtog svibnja (tada se ovaj mjesec zvao maj) davne osamdesete u tri i pet popodne vozio sam se u autobusu Zagrebačkih transporta, registracije Zg 533-816, na liniji Zagreb-Zadar. Bio je topao, sparan sunčan dan, u autobusu je bila gužva. Oni koji su imali sreću da sjede kunjali su u autobusu kojem je klimu 10 godina poslije ugradio HDZ, stranka koja je već uvelike mijenjala klimu i reljef u  Hrvatskoj. Na radiju je bila muzika za plakati, jer je duša starog tiranina već bila na raportu kod Božjeg kadrovika Petra. Petar ga je primio kurtoazno, na hodniku i hladno ga uputio k Luciferu, koji ga je pak primio srdačno i poslije kratke izmjene iskustava, u prolazu mu je odškrinuo vrata raja te sa žaljenjem saopćio da su njegova vrata – malo dalje niz hodnik.
Na to se stari  Zagorec nafunjio. Lucifer ga je, sarkastično, kroza zube, podsjetio: “Jebi ga, Joža, Blajburg, Golać i par usputnih sitnih nestašluka, kao cinkanje, kurvanje, nešto su ti još napakirali… Žao mi je, evo ti slama i jastuk od cigle, budi sretan što te nisu ‘naložili još dolje’…”

Duša mu je pogana davno bila “up”, a tijelo na kirurgiji u Ljubljani, pa je i glazba koju smo slušali u autobusu bila samo kulisa iščekivanja koje je Jugoslaviju držalo u stanju pripravnosti za događaj koji smo znali da je blizu, i da samo što nije.
Bili smo nekih 20-tak km od odmarališta “Borje” kad je na radiju nestalo glazbe. Poslije kratke stanke i zlokobne tišine pojavio se glas: “Narodima i narodnostima SFRJ… danas u 15 i 05 umro je – UPSSS!

Kako u autobusu nije bilo zraka i već iza Karlovca smo prestati disati, u tom “povijesnom trenutku” nekima je pozlilo, nekima potekla suza, a neki su samo buljili u prazno i čekali. I vozač autobusa nije znao što mu je činiti, ići naprijed, voziti dalje ili natrag, možda stati… pa je skrenuo uz cestu i izašao na zrak.
“Ljudi, a što sad?”, i danas čujem vozača kako pita sebe ili nas putnike. Nisam znao pita li što sada s autobusom ili možda s Jugoslavijom. Ili možda s Titom… Hm, zaboravio je onaj stari vic: “Što je bilo poslije Napoleonove smrti? -Sahrana!”

Dakle, sahrana! Bila je to najveća predstava kojoj su prisustvovali vaši djedovi i očevi, na ulici ili uz TV. I ako vam danas kažu da se ne sjećaju Titove smrti ili sahrane, da nisu bili na zagrebačkom glavnom kolodvoru i jecajući pjevali “Za svaku dobru riječ” ili negdje uz prugu stajali mirno, možda čak bili u Beogradu, na potezu od Skupšine do Kuće cvijeća, lažu vam!
Ako vam kažu da nisu pustili suzu, zaplakali glasno, opet vam lažu. Ako vam kažu da se nisu bojali rata ili mira, opet vam lažu. Plakali su vaši djedovi, vaši su očevi plakali, bake i mame su plakale. Plakao je Zagreb, Hrvatska je plakala, Jugoslavija je plakala. Plakali su stadioni, nogometaši i fudbaleri, plačući skupa s tribinom na Poljudu i “cilin revolucionarnim Splitom”, u času kad su sa razglasa čuli vijest pa zapjevali: “Druže Tito, mi te se kunemo…” Ponosni, gordi i bez susprezanja, skrivanja suza ili stida! Plakali su narodi i narodnosti socijalističkih republika i pokrajina. I “nesvrstani” po Africi, Indiji i Indoneziji su plakali.

Ono što bih htio da mene pitaju moji unuci, a vi da priupitate svoje zaboravne očeve jest: Zašto se stidimo istine, suza i iskrene tuge za Titom? Zašto lažemo sebi i vama da nismo bili Titovi pioniri, da nismo bili u SKOJ-u, u Savezu komunista, da smo živjeli i voljeli Jugoslaviju, Tita, kleli se u njega i vjerovali u bratstvo i jedinstvo? Da ne znamo gdje smo bili kad smo čuli vijest o smrti i da nismo na bilo koji način svjedočili njegovoj sahrani i plakali? Fali li nam svima istina o jednoj zabludi, iskrenosti o vjeri u utopiju? Nedostaje li nam povijesni realizam i svijest da i nismo imali izbora, da je tako bilo i da je moralo biti!? Fali li nam  iskrenosti pred sobom i pred vama koji se ne sjećate toga vremena, jer su vaši očevi tada imali onoliko godina koliko vi, naši sinovi i kćeri, imate sada? Nedostaje li nam saznanja da zaslužujete čuti povijesne činjenice i istinu? Nije stoga čudo što skrivajući i “zaboravljajući” svoju prošlost ne znamo istinu o sadašnjosti i put u budućnost koja nas čeka.

Bio sam sam kod kuće toga podneva 9. svibnja 1980., kad su svi svjetski državnici u koloni, kao nikada prije, a ni poslije, lijes ispraćali u “Kuću cvijeća”. Gledao sam TV i plakao k’o kišna godina. Ponestajalo mi je zraka, pa sam na tren prišao prozoru i pogledao niz ulicu i pomislio “umro je moj grad”.
Ako u potrazi za iskrenošću ne nađete nikoga, potražite mene, da vam bez stida još manje grižnje savjesti ispričam i priznam  kako sam plakao. Jedini. Jedini sam Hrvat koji je bio u pionirima, na radnim akcijama, jedini sam nosio i klicao štafeti, vjerovao u bratstvo i jedinstvo i jedini sam Hrvat koji je gorko plakao za – Kennedyjem!