Večeras izložba Želimira Fišića u Klubu kulture

Galerija K.V.A.R.K. Kluba kulture večeras predstavlja izložbu akademskog grafičara Želimira Fišića pod naslovom “Best of”. Desetodnevnom postavom u Križevcima tridesetčetverogodišnji likovnjak iz Vinkovaca predstavit će sedam radova nastalih u posljednjih sedam godina kombiniranim slikarskim tehnikama akrila, lakova, tuša i kolaža. Samostalno je izlagao u rodnim Vinkovcima, Osijeku, Mostaru, Grenobleu i Toulouseu, a 2008. je izabran među petnaest hrvatskih autora na zagrebačkoj i riječkoj izložbi “Novih fragmenata” Erste banke.

Fišić je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u klasi prof. Igora Dragičevića, u Beču je završio tečaj njemačkog jezika. Također je sudjelovao na mnogo skupnih izložbi u zemlji te s vinkovačkim umjetnicima izlagao u Budimpešti. Sudjelovao na više likovnih kolonija, član je HADLU-a Vinkovci i Grupe 1999 Vinkovci. Radi na mjestu prof. stručnih predmeta u Školi za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti u Osijeku.

Antun Babić, u predgovoru za katalog Fišićeve izložbe Prolaznici u Osijeku 2007. godine ističe: Iako Želimir Fišić  radi slikarskim tehnikama, vidi se da razmišlja grafički (razumjet ćete ako pročitate biografiju)  i da je grafika u osnovi njegovog slikarskog izričaja: “I dalje se osjeća nerv pravog grafičara, izražen ne samo u njegovom crtačkom interesu za strukture, nego i u njegovom prvenstveno plošnom, grafičkom osjećanju boje”.

U predgovoru za križevačku izložbu Gordana Juran–Ratković kaže: “Fišićeve slike poprište su izuzetnih, gotovo dramskih napetosti, da se izrazim odgovarajućim pojmom iz teorije književnosti. Slike „Rust never sleeps“, „Čvorište“ i „Lost highway“  govore o drami prolaznosti. U travi, na zaboravljenom kolosijeku, na napuštenoj cesti leže  napušteni i zahrđali strojevi, nekad tako blještavi i moćni – njihovo blještavilo sada je izgubilo sjaj. Isprekidane linije crteža koje  nagrizaju glatke i ravne plohe zapravo su hrđa koja jede sve, nezaustavljivi zub vremena koji nas na posljetku sve trpa u isti koš. I ljudi, baš kao i  ovi moćni strojevi, završavaju na nekom „odlagalištu“ zaboravljeni, nepotrebni i… i to je sve. To je drama svih drama. Nema više.”