Smrt trgovačkom putniku

– “Halo prijatelju, di si, šta radiš, jesi u Remetincu ili samo u ilegali, nigdje te nema… Reci, jesi li sutra doma, recimo od pola sedam popodne pa do maksimalno sedam, pola sata?”
– “Pol’ sata, pa nemam baš neki plan, subota je, kuća, novine, ‘košarica’ na TV, ali reci – zašto?”
– “Ma čuj, šaljem ti jednog gospodina i sve što od tebe tražim je pola sata strpljenja… i ništa drugo. Neće te koštati ni dva deci vode.”
– “Reci barem o čemu se radi, ja ti pucam na ‘neizvjesnost’, ubi me. Ako mi ne kažeš, otkriješ bar’ jedan razlog, neće me biti doma, eto.”
– “Ma gle, doći će ti fin čovjek u kuću, demonstrirati rad jednog aparata. I ne boj se, ne moraš ga kupiti, ali ćeš svojim strpljenjem pomoći meni da ga možda kupim, a meni baš treba.”
– “Ako je to sve, hajde, izdurati ću pa OK, neka dođe, čekamo ga ja, žena i pas.”
– “Hvala ti unaprijed i plaćam piće…”

U subotu u pola sedam na vratima mi se pojavio najavljeni gospodin s preporukom prijatelja – njega-meni, a mene-njemu:
– “Vi ste…”
– “Ja sam…”
– “Lako sam vas našao, ponekad obiđem cijeli grad prije…”
– “Mene vam je lako naći, nego, kojim dobrom vas gledam na svojim vratima?”
– “E to, to mi se sviđa, kad odmah mogu krenuti na stvar! Evo, samo da uzmem stvari iz auta, ne treba mi pomoć, sam ću, samo trenutak…”
U rukama je nosio veliku kutiju, recimo kao za frižider ili veliki TV, u drugoj rundi je unio još toliko prtljage da sam mislio kako se seli k meni pa sam poluozbiljno rekao:
– “Ne, ne, ovo je zabuna, ne izdajemo stan ni sobe, neki je nesporazum u pitanju…”

Nije se ni osvrnuo, još manje pokolebao, samo je nosio, stao slagati kutije pa raspakiravati. Dok sam se ja snalazio u svom dnevnom boravku on je vadio stvari iz kutija, spajao, tražio utikač i našao ga, a ja još nisam shvatio što to on “montira” i za što me sprema.
Najprije sam pomislio da je ispred mene kotao za kuhanje rakije, možda veš mašina onda, sinulo mi da je TV sa slikom “svuda naokolo”, ili možda mala podmornica, veliki bojler, i na kraju sam bio uvjeren da je predamnom mali leteći tanjur. Kada je poslije jedno pola sata rada montaža bila gotova, poput spajanja “Apolla” na Mjesečev modul, začulo se nešto kao tutanj raketnih motora iz SF filmova, a on me teatralno upitao:
– “Miriše li vam što, osjećate li svježinu u sobi?”
– “Miriše, hm, miriše ili smrdi, kako se uzme,” kažem.

Dok sam ja vagao miriše li mi tu nešto ili smrdi, usred mog stambenog zdanja stranac u prosječnom odijelu, lakiranim cipelama četiri broja većim od broja stopala i konfekcijskom kravatom usisavao je moj dnevni boravak.
Pokušavao sam mu reći da sam baš jutros temeljito usisao sve, sobe, hodnik, obrisao prašinu, no on se nije ni osvrnuo. Brojeći naglas do 50, naprijed-natrag vukavši dršku, čistio je tepih ispred mog TV-a na kojem je za koju minutu trebala početi košarka koju sam čekao cijeli dan.
– “Usiisaaavalii ste, kaažete?”, kriknuo je i pokazao mi prstom u prozirnu zdjelu punu vode, na dnu svog neobičnog, glasnog stroja.
– “A joooj, pa vi sa sobom nosite gotov obrok pa ga podgrijavate”, pokušao sam biti duhovit.
– “Samo se vi šalite, znate li što je to dolje u zdjeli?” inzistirao je.
– “Pa kažem vam, obrok, kaša Hajdina, tako nešto.”
– “To što vidite, to je prašina, smeće, pijesak iz vašeg tepiha!”
– “Dajte, dajte, nećemo se sada vrijeđati!”, pokušao sam sniziti napetost koja je bujala i svakog trena se mogla oteti kontroli.
– “Daaaa, dragi gospodine, vi ste mislili da ste počistili, ali vaš usisivač je očito samo jedan od bofl proizvoda na našem tržištu!”
– “Siiiemens”, branio sam svoj dobri, mali i tihi usisavač, “Dajte, molim vas, ne vrijeđajte mi familiju!” krenuo sam u kontranapad.
– “Ništa i nikoga ja ne vrijeđam, samo vam pokazujem. Nego, dajte, idemo u vašu spavaću sobu.”
– “Neee, ipak nećemo ići tako daleko!”, branio sam svoju postelju i čast Prizzijevih.
– “Znate, naša firma ima sjedište u Michigenu-USA, proizvodi usisavače od 1936.”, hvalisao se pokazujući kažiprstom na centar za pročišćavanje otpadnih voda, na dnu “lunohoda”.

U meni je kipjelo i sve sam više sličio na protresenu mineralnu u plastičnoj flaši. Da me je netko odčepio, ne bi ostala ni kap na dnu. Dok sam se snašao, siledžija maskiran u lik trgovačkog putnika svojim
Usisavačem, kojim su Amerikanci usisavali dine iza kojih su se skrivali Iračani u “Pustinjskoj oluji”,  usisavao je pokrivač na mom bračnom krevetu i opet trijumfalno podigavši pogled pokazivao na filter na kome se sakupila prašina.
– “Vi samo mislite da ste usisali, a ja vam dokazujem da ste samo gubili vrijeme!”

Klonuo sam i sjeo na rub kreveta, sretan što me nije onesvijestio elektro-šokovima i silovao. Predložio sam mu da mi malo posudi taj svoj usisivač da očistim kuću do kraja.
– “Nee, aparat ne dajem kupcima u ruke.”
– “Kojim kupcima?”, upitah ga.
– “Potencijalnim kupcima”, on će.
– “A tko vam kaže da sam ja potencijalni kupac?”
– “Svatko od nas je potencijalni kupac.”

U trenucima koji su svake minute postajali vječnost (igrala se zadnja četvrtina, rezultat je bio tijesan, moji su gubili), ja sam bjesnio i kleo prijatelja koji me preporučio. U trenutku mi se smračilo pa sam skočio i iz zida izvukao utičnicu na koju je on spojio nekih 14 svojih utikača i kriknuo:
– “Dosta, dostaaa! Ne dirajte moju prašinu, ne vrijeđajte moj usisivač, ne kradite moju paučinu, ne plašite mi pauke u ćošku…!”

Konačno je zatvorio usta. Čuo sam  glas s TV-a, čuo sam prolaznike koji su milili ulicom ni ne sluteći da ih samo dva metra dijeli od drame u mom dnevnom boravku i da me već dva i pol sata davi trgovački putnik kojeg mi je u dobroj namjeri poslao prijatelj. Kad sam se oporavio, dok je pakirao svoju hobotnicu sa 33 kraka, tog usiljenog krvopiju uspio sam upitati:
– “Koliko košta?”
– “Kako za koga.” filozofirao je.
– “Zadnji puta te pitam, kolikoo košta taj tvoj jebeni stroj za masovno uništenje, Sadaaameee, govori!”
Vidjevši da sam spreman na sve promrmljao je:
– “19.5 tisuća kuna, ali možemo dogovoriti plaćanje – karticom, čekovima, zadužnicom, ‘Pevecovim’ mjenicama, ma na sto načina, stvar je dogovora…”

Blenuo sam u idiota koji mi je htio pokvariti starost bez kredita i upitao ga grubo:
– “Kredit? Na koje vrijeme, koliko rata, koja kamate… daj, govori!”
– “Pet godina kredita po tri stotine pedeset kuna mjesečno!”
– “Pet godina kredita, 12 mjeseci po trrrrri stootinepedeset kuna, za usisavač za prašinu!” urlao sam, “Koliko ste ih prodali od jutros?”
– “Od jutros?” ponovi on.
– “OK, u zadnjih sedam dana.”
– “Zadnjih sedam dana…”
– “Dooobro, u mjesec dana, tri mjeseca, godinu, poslije rata – prvog, drugog, zadnjeg. Koliko ste prodali tih usisavača?”

Derao sam se na njega dok je ubacivao stvari u auto i pokušavao pobjeći:
– “Nikuda ti ne ideš majmune, stani, sjedi i slušaj, ja sam tebe slušao dva i pol sata bez zraka, vode i hrane! Pitaj kući svoga tatu za koliko je para, kakvim kreditom, na koliko rata (i koliko je rata iznosila) sagradio kuću ili kupio stan, auto. Pitaj ga kolika mu je bila zadnja rata kredita i pitaj ga na kraju kolika mu je zadnja rata bila u odnosu na mjesečnu plaću!”

Nije usta otvorio, samo je buljio i čekao da završim, i da mi s lica siđe maska “ubojice” pa da krene u drugu kuću, prodavati svoj stroj za uništenje zdrave pameti.
– “Nostalgičari, sve sami nostalgičari…” izustio je dok je zatvarao vrata auta kojim je bježao iz moje svakidašnjice.
– “Stvarnost, mladiću, samo stvarnost!”, dobacio sam duhu koji je dobrotom prijatelja završio na mom kućnom pragu, “U Remetincu je tvoja klijentela. Tvoji potencijalni kupci kroz rešetke rešta gledaju prognozu vremena za sutra, sjetno se sjećajući sunčane – prošlosti!”