Lepinje

“Always be a first-rate version of yourself, instead of a second-rate version of somebody else.” (Uvijek budi prvorazredna verzija samog sebe, a ne drugorazredna verzija nekog drugog)

— Judy Garland, američka glumica i pjevačica (1922.-1969.)

Blagdan Sv. Ivana u kolovozu slavi se kao svojevrsno “spravišče” mog rodnog sela. Tamo negdje poslije rata, kao dijete radovao sam se tom danu čak i više nego Božiću, Uskrsu ili Novoj godini. A svakako više nego rođendanu, jer je u našoj kući bilo tako mnogo djece da su se rođendani znali i zaboraviti. Sunčani kolovoz, puno mjesto gostiju iz susjednih sela, pjevalo se na svakom kantunu, a po selu štandovi s bižuterijom, za koju pojma nemam odakle je stizala, samo znam da nije iz Kine!
Dobivali smo balone, plastične lopte i pili napitak pomalo ogavna mirisa, sladak i ljepljiv, od kojeg su nam se lijepili prsti i ostajale trajne mrlje na novim, samo za tu priliku odjevenim majicama, zbog čega smo znali od starijih dobiti i pljusku, jer nije bilo “Vanisha” koji trajno i potpuno skida mrlje.

Ujutro je bila velika svečana misa, popodne nogometna utakmica protiv susjednog sela, a navečer predstava u seoskoj školi. Glumci, sve domaći umjetnici, pojavili bi se iza zastora od plahti koji je visio na žici, i u kratkom igrokazu partizani bi zarobili Nijemce, sudili mrskom okupatoru (“sve po zakonu…”), osudili ih i na kraju predstave uz opće odobravanje i oduševljenje pretrpane učionice – streljali. Sklopio bi se zastor od bijele plahte, a prisutni bi se razišli zadovoljni predstavom, režiserom i glumcima jer su još jednom pred silom i nepravdom pobijedili – partizani!
Taj pomor mrskih Švaba koji je trajao do početka turizma na Jadranu, bila je silno dobra stvar jer je u konačnici tamo u Muenchenu stvarao deficit radne snage koji je onda šezdesetih popunjen baš tim partizanima koji su samo u mom selu “pobili” par tisuća radno sposobne populacije Bavarske i ostalog dijela Zapadne Njemačke. Pokazalo se da su te predstave jednočinke imale povijesnu ulogu u postratnoj izgradnji Jugoslavije.

Kada sam prije par mjeseci od gradskog poglavarstava, kao njihov miljenik, obaviješten da će se Spravišče s početka lipnja pomaknuti na 18., 19. i 20. – kako bi se ta tradicionalna priredba (43. po redu) objedinila u jednu veliku, zajedničku svečanost s mojim rođendanom (75. po redu) i da obje obljetnice pod svoje pokroviteljstvo preuzme gradsko poglavarstvo, a sam gradonačelnik stane na čelo “odbora za proslavu” – u prvom sam trenutku bio odlučno protiv toga. Do sada sam, naime, rođendane slavio tiho, skromno i radno u krugu odabranih uzvanika, bez pompe i vatrometa. Ipak, poslije prespavane noći i uvjeravanja Turističke zajednice grada, konzultacija s institucijom koja se brine i njeguje tradiciju mog lika i djela, dao sam pristanak. Sve pripreme predao sam u ruke pročelniku za kulturu i Turističkoj zajednici grada te samom poglavaru s kojim sam od tada svakodnevno bio u kontaktu.

Redovito sam konzultiran o programu, odabiru gostiju i repertoara te količinama voletine, janjetine ili menija koji se pripremao. Posebno sam bio konzultiran o kulturno-umjetničkom dijelu programa, radu luna-parka, radnom vremenu ugostiteljskih objekata, događajima na centralnom trgu, parkovima. O financijama me nisu obavještavali jer su već na prvom sastanku jasno rekli “Petre, ne brini, jednom je Spravišče i jednom tako mlad čovjek ima 75 godina, nećemo škrtariti!” Kad su mi rekli da je i sama Europska Unija otvorila kesu, znao sam da ćemo konačno grad i ja dobiti predstavu kakvu zaslužujemo.
U dobroj vjeri prestao sam voditi brigu o Spravišču i rođendanu i posvetio se sebi. Dogovorio sam tretman u wellnessu, redovito odlazio na plivanje, kvarcanje i masažu te pisao zdravicu koju sam očekivao održati na meni posebno dragom mjestu – prekrasnoj bini na paviljonu “duha i mašte” pored “fontana žalosti” u kojim će prigradske i seoske ljepotice umivati lice i popravljati make-up umrljan suzama, jer znam da umijem ganuti i riječima dirnuti u srca ljudi.

I konačno dođe dan! Već u četvrtak prije podne blokiran je centar grada, zaustavljen promet, postavljeni su šatori i štandovi, grad je po mojoj davnoj želji postao pješačka zona. Luna park je radio već danima, građani su se vozili na twisteru, mališani su u rukama imali vunene sladolede na štapićima i mirisave lepinje iz kotlova sa uljem, dok su roditelji zadovoljno grickali kokice. U centru grada prvi su volovi nadijevani na ražanj oko kojeg su slagane, samo za tu priliku, s Ceylona uvezene cjepanice mirisavog drva. Već u petak ujutro dim je mamio suze iz očiju već razularenih građana i inače sklonih svečanostima bez razloga i kraja. Da nešto nije kako sam želio, shvatio sam kad mi je gospođa direktorica Turističke zajednice u ružičastoj kuverti s crvenom mašnom po tekliću dostavila službeni program Spravišča i svečanog obilježavanja mog rođendana.

Zabrinut da mi je stvar ipak izmakla kontroli krenuo sam prema centru i usput anketirao prolaznike i poznanike s pitanjem, otprilike, “Što mislite o Spravišču, ikonografiji, postavljenim terasama, slikovitim montažnim birtijama, gostima koji nam dolaze, centralnoj predstavi koju će režirati poznati zagrebački glumac, režiser, pjevač, vicmaher?”
Na moje iznenađenje, uvjerljiva većina izrazila se negativno o svemu i sve to pod dojmom Spravišća prijašnjih godina i svemu onome što je ta pretenciozna priredba ponudila u zadnjem desetljeću.
Na moje pitanje vide li u programu išta autentično, križevačko, moj prijatelj Neno uz smijeh je primijetio: “Autentičan sam samo ja, rođen sam u ovoj zgradi iznad starog placa, treći prozor na katu… Sve ostalo što vidiš, Petre, samo je kram, bižuterija, loša imitacija i neukus.”
Podigao je pogled u nebo na kojem su se sakupljali oblaci i kao da je vapio samog Svevišnjega da, kao i najčešće, i ove godine sav taj jad, nemaštovitost, bezidejnost, lošu imitaciju i plagijate opere kiša i umije tužno lice grada.

Ništa što nudi Križevačko veliko Spravišče nije autentično križevačko, nijedna priredba (onu autentičnu upropastio je čuveni režiser iz Zagreba), nijedan događaj na periferiji glavnih događanja nije originalan, nijedan proizvod koji se nudi na štandovima nije “ruku djelo” križevačkih majstora, muževa, supruga, domaćica, nevjesta. Ni po čemu se priredba (čiju bi financijsku konstrukciju posebno bilo interesantno pogledati – stavku prihodi posebno, posebno rashodi) ne razlikuje od prošćenja u Glogovnici ili seoske veselice u Orehovcu.
Od osamdesetih, od kad je priredba ispod Gornjogradske Lipe uselila u centar grada, Spravišče pati od megalomanije. Napuštanje originalne ideje sazdane u “pomirbu” Brega i Doline, nedostatak ideja sazdanih na povijesnim činjenicama ili udomaćenim legendama, isključivanje domaćih ljudi koji znaju te činjenice i legende, domaćih režisera, glumaca i umjetnika izvođača pretvorila je jednu priredbu lijepe tradicije u sajam kiča, lažnog sjaja, loših ili neprimjernih gostiju, neukusnih montažnih terasa i visokih cijena.

Ekipa koja sada vodi Spravišče nema ideja, nema duha ni znanja da na tradicionalnim vrijednostima koje postoje osmisli i realizira priredbu koja bi bila turistička atrakcija u nepostojećoj ponudi grada, koja bi svojom originalnošću namjernika ili građanina ponukala da se vrati i dogodine jer “ovo i ovako nema nigdje i još nisam vidio”. Ili je istina baš suprotno – da “ovo i ovako još nigdje nisam vidio!”
Ako nemate bolju ideju – streljajte dobrovoljca na gradskom trgu. Atraktivno je i originalno, Afganistan i Kandahar su daleko! Naravno, uz ulaznice, pompu, Ave Mariju, Jaltu Jaltu i vatromet.
I na kraju, ultimativno molim gradsko poglavarstvo da Spravišče hitno vrati na početak lipnja jer je moj rođendan nepromjenjiv, 20. je lipnja svake godine, a ja ne želim i neću imati ništa s OVAKVIM Križevačkim velikim spravišćem.

Pada kiša, pere smrad zagorenog ulja i smeće na ulici. Moj pas i njegova prijateljica pudla iz susjednog dvorišta ne ulaze u kuću, već vani papaju lepinje. Na vratu imaju plastičnu ogrlicu iz kineske pokrajine Tianjin, a o repu vuku letak s programom Turističke zajednice grada Križevaca.