Nogometanje po križevački…

Neću reći ništa novoga kad kažem da su Križevci jedna od sredina u kojoj se uspjesi koje postižu naši sugrađani na različitim poljima, premalo cijene. U stotinu godina aktivnog igranja u „najljepšem kraljevskom gradiću na svijetu“, nogomet je postao neraskidiva neposrednost života. Stotinu godina prijateljstva, druženja i zajedništva mladih, stotinu godina radosti i tuge, pobjeda i poraza, nesebičnosti, skromnosti i zavidnih sportskih rezultata, su iza nas.

Nezahvalno bi bilo uspoređivati kvalitetu nogometne igre i igrača kroz toliko vremensko razdoblje, zato je najbolje da to i dalje ostavimo križevačkim nogometnim zaljubljenicima, da na svojim mnogobrojnim druženjima vode o tome „vječne“ usporedbe i rasprave. Lijepo se danas prisjetiti kako se nekad igrao nogomet za sendvič, „šabesu“, aru ili tanžerinu. Naravno, tada su se jeli kukuruzni žganci, kaša, prežgana juha i ostali „specijaliteti“ maminih kuhinja, vitamini se nisu kupovali u ljekarnama već su se skupljali po voćnjacima i živicama, meso je tada za većinu bilo rijetka poslastica, i nije se vodila neka posebna briga o „prehrani“ sportaša. Ipak, to je bilo vrijeme, kada su križevački nogometaši ostvarivali zapažene sportske rezultate, uživali status lokalnih zvijezda i mamili uzdahe ljepšeg spola. Nogomet je bio zabava koja je svake nedjelje okupljala mnoštvo naših sugrađana na Gradskom stadionu, kako bi uživali u igri i sportskom nadmetanju. Od 1974. godine kada je osnovana prva pionirska nogometna ekipa u  NK „Čelik“, mnoštvo djece različitog uzrasta okuplja se na livadi pokraj stadiona i radi svoje prve nogometne korake. Desetljećima je seniorska ekipa NK „Čelik“ bila otvorena za nastavak nogometne karijere onih najkvalitetnijih iz „omladinskog“ pogona. Društvene i političke promjene devedesetih godina prošlog stoljeća, počele su ostavljati svoj trag na nogometu i nogometnim klubovima. Nogomet, ne samo u Križevcima već i puno šire, gotovo preko noći od svrhe postaje sredstvo. Posebno potaknut osvajanjem bronce na svjetskom nogometnom prvenstvu, nogomet postaje idealno sredstvo za pokazivanje političke i privredne moći pojedinih gradova, gradića i sela. Promjena društvenog i političkog sustava i u nogomet uvodi neke nove „regule“ i pravila ponašanja. Nogometni amaterizam ostaje gotovo samo na  rekreativcima, a oko nogometa i u nogometu počinju se vrtjeti financijska sredstva od kojih „zaboli“ glava.  Profesionalno nogometanje širi se poput epidemije, ne zadržava se samo u  prvoj nogometnoj ligi već kreće i u drugu, treću, četvrtu… u gotovo svako selo koje ima načelnika i nogometni klub.  Mnogi roditelji već u vrtićima „prepoznaju“ nogometni potencijal svoga potomstva, sanjaju milione eura zarade od transfera u velike europske klubove, i na taj način uništavaju djetinjstvo svojoj djeci. I u našem „kraljevskom gradu“ radnički klub preko noći postaje „kraljevski“, ne priliči više da netko dopodne ide u školu, da studira ili radi, a popodne ide na trening, kako bi u nedjelju odigrao utakmicu za „kraljevski“ klub. Postavljaju se visoki sportski ciljevi, „kraljevi“ ulaze u Uprave klubova, grade se tribine i svečane lože po stadionima. Nogometaši  lokalnog „kraljevskog“ kluba više nisu zadovoljni radnim mjestom i radnim vremenom od 7-15 sati u nekom od sponzorskih poduzeća. Nema u klubu više đaka i studenata poput Franje Husinca, koji uz igranje nogometa završavaju i najprestižnije hrvatske fakultete. Mjesta u ekipi rezervirana su za profesionalce izvana, koji svoje „nogometne vještine“ debelo naplaćuju, jer novaca za nogomet mora biti. Sve to sa ciljem kako bi se preko tjedna, a posebno svaku nedjelju lokalni moćnici mogli šepuriti, gostovati u emisijama lokalnog radija, obznanjivati svoje nesvakidašnje zasluge za povijesne uspjehe nogometanja u gradu, u kojem su usput rečeno oni nezamjenjivi. No kako to biva kad se dijeli lova i plaća nogometaše, tu domaći dečki baš i nisu „neka roba“ koja bi se cijenila. Od preko stotinu pedeset nogometaša iz nogometne škole, i barem isto toliko iz desetak nogometnih klubova iz okolice Križevaca, niti jedan igrač nije bio dovoljno dobar za prvu ekipu „kraljevskog“ kluba. Okuplja se lokalna klapa spremna na zaradu i kreću u potragu za neophodnim nogometnim kadrovima, od trenera do igrača. Vjerojatno se nikada  neće doznati kolike su plaće i premije dok je bilo novaca primali „vrhunski“ treneri, „golgeteri“ koji nisu mogli pogoditi gol, nezamjenjivi „lijevi bočni i desni vezni“…

I tako su Križevčani nekoliko sezona „uživali“ u „prekrasnoj igri“ svojih novih sugrađana. Broj zaposlenih u gradu se povećao za jednu nogometnu ekipu, od kojih su se mnogi budili „svako jutro oko podne“, a potom započeli sa podupiranjem lokalnih šankova i posjetama sportskim kladionicama. Svaku sezonu je „malo falilo“ za povijesni uspjeh, pa su se dovodili novi i kvalitetniji igrači, posezalo se čak i u inozemstvo. Direktor kluba je bio na najboljem putu i vrlo blizu realizacije da u „kraljevski klub“ dovede neko od pojačanja iz Barcelone ili madridskog Reala. Vjerojatno bi to i uspio da je „krava muzara“ mogla izdržati njegove ideje i „fantastične“ planove i programe, kojima je mazao oči lokalnim moćnicima. Godinama je na utakmicama bilo više gostujućih nogometaša nego domaćih navijača, no to nikoga nije zabrinjavalo. Nakon osvojenih dvadeset bodova u prvom dijelu prošlogodišnjeg prvenstva, netko se sa pravom zapitao zašto se plaćaju ti silni nogometni profesionalci i treneri. Klub je poslije prvog dijela sezone, preko noći ostao bez trenera i svih igrača iz prve postave. Teret ostanka u ligi i težak posao vraćanja poljuljanog ugleda kluba, ostao je na onima za koje nitko godinama nije ni pitao, klincima iz nogometne škole, njihovom voditelju i treneru Draženu Kemenoviću. Već su prve utakmice pokazale da se s pravom možemo nadati ostanku kluba u ligi, ali i da u gradu ima onih koji će biti puno sretniji ako bude drugačije. Najmlađa ekipa u ligi, mahom križevački srednjoškolci ili prošlogodišnji maturanti, sa nekoliko „starijih“ igrača, pokazali su koliko su bili u krivu oni koji su tvrdili, kako nitko od njih nije dovoljno dobar za igrati u prvoj ekipi. Nakon drugog dijela prvenstva, odličnih igara i  osvojenih 22 boda ( dva više od „profesionalaca“), klub je ostao u ligi. Mnogima koji žive u našem malom gradu, koji su u nekim vremenskim periodima živjeli od nogometa ili namjeravaju od njega živjeti u budućnosti, ovaj uspjeh mladih Križevčana, kao i mnogo toga drugoga što se dešavalo u gradu je  „upitno“. Na „lokalnom šanku“ proizvode se velike „sumnje“ u namještanje rezultata, jer je protivnički igrač „namjerno“ promašio gol sa deset metara i slične… bedastoće. Uporno se traže greške, ispituju se i analiziraju „krvna zrnca“ svakog nogometaša. Pod povećalom su rodbinske i nerodbinske „veze“  trenera Kemenovića, da li je gradonačelnikov rođak ili nije postaje najvažnije pitanje za „opstojnost“ križevačkog nogometa od 1909. godine do danas. Njegovom stručnom suradniku broje svaku sijedu vlas na glavi i smišljaju način kako da ga „pospreme“ što prije u mirovinu, jer tu za šankom je već nekoliko godina „vrhunski stručnjak“, spreman u svakom trenutku preuzeti nogometnu školu. Ne žele otvoriti oči i pogledati da je ovih dana započelo sa pripremama i trenira tridesetak mladih Križevčana, koji konkuriraju za prvu momčad gradskog kluba, a za koje su još prošle godine tvrdili da ih „nema“ i da nemaju mjesta u ekipi. Ne žele vidjeti da  danas na treningu ima više gledaoca nego ih je ne tako davno posjećivalo nogometne utakmice. Nadam se da će doći vrijeme, kada ćemo biti u stanju priznati i reći što mislimo da je dobro a što ne valja. Zašto danas ne reći treneru Kemenoviću da još dosta toga treba naučiti, da vikati na igrača nije nešto što je uvijek dobro ili uvijek loše, ali mu i priznati da je iskoristio priliku koju je dobio u polusezoni, i da je prvo svojom hrabrošću a potom radom i rezultatima zavrijedio da ekipu vodi i dalje. Zašto gradonačelniku i predsjedniku kluba ne priznati da su napravili dobar posao i da su na dobrom putu, te im dati podršku da ustraju u programu pomlađivanja nogometne ekipe i oslanjanju na domaći igrački kadar. Zašto im ne reći da bi sada trebali počistiti u klubu do kraja, da klub treba opet postati prvo križevački, a potom đački, građanski i radnički, da nova situacija treba i novo vodstvo, sposobno i željno raditi u novim uvjetima i isključivo u interesu grada i kluba, a onim ostalima se zahvaliti. Treneru ostavimo ekipu da je vodi u pobjede ali i neizbježne poraze, dajmo mu podršku jer posao kojega su se svi zajedno primili ne mogu obaviti bez nas, navijača i nogometnih zaljubljenika koji ćemo svaki dobar potez nagrađivati  a sve loše zaboravljati. Kad pomislim kritizirati trenerove poteze na terenu, prvo se prisjetim  što kaže jedan stari križevački nogometni trener, „kad sjedim na tribinama, od mene nema boljeg  trenera na svijetu, ali na klupi, to je neka sasvim druga priča“!… Prebrojavati te mlade igrače i igrati se velikih stručnjaka, sa jedinim ciljem da se pokuša pokazati kako su kod njihovog izbora za igrati u prvoj ekipi neki „drugi kriteriji“ u pitanju, nepošteno je i nepravedno prema tim mladim ljudima, koji su nam odigravši drugi dio prošle sezone, pokazali već davno zaboravljene ljudske i sportske vrline koje ih sve redom krase. Razgovarao sam u više navrata sa predsjednikom kluba, i imam osjećaj da je iskren kada kaže da su vrata nogometnog kluba otvorena za sve dobronamjernike, bez obzira donosili novac, nove ideje ili samo lijepe želje, jedino što trebaju je ući na „prava vrata“, a ne kao do sada „lutati oko stadiona“. Cilj je postavljen i pred ostvarenjem je, tridesetak križevačkih mladića i poneki stariji igrač, počelo je sa pripremama za novu sezonu sa iste startne pozicije. Neki su psihički i fizički spremniji od drugih, i to se osjeća već na početku. Mnogi od njih nisu imali priliku čuti ili pročitati što je igračima govorio, na žalost danas pokojni križevački nogometni trener Joso Pavičić. Kada su došli na prvi trening  za pripreme za novu sezonu, Joso je uvijek ponavljao istu rečenicu „ako hoćete igrati u prvoj postavi zaboravite birtije, alkohol i cigarete“, ne bi bilo suvišno da i Dražen Kemenović to ponekad ponovi svojim igračima.  Mnoštvo je među nama takvih „stručnjaka savjetnika“, koji sve znamo i razumijemo  kad to nema po nas nikakve posljedice. U situaciji u kojoj se nalazi križevački nogomet, jedino što možemo je postaviti si pitanje, „zašto ne pokušati iskoristiti povijesnu priliku i vratiti Križevčanima nogometni klub, a klubu dušu koju je davno izgubio“? Želja mi je da prestanemo čekati priliku kako bismo se umjesto nogometnom loptom mogli početi „napucavati“ sa gradonačelnikom, predsjednikom kluba, trenerom, voditeljem škole nogometa … Trenutno to nisu zaslužili jer otvaraju mogućnost da se mnoštvo naših sugrađana, posebno mladih, ponovno može okupljati oko nogometne lopte, i da u toj okrugloj stvari pronalaze sebe i zadovoljstvo druženja oko nje. Križevački studenti i đaci ponovno moraju postati okosnica nogometnog kluba, a kada se to desi, za budućnost nogometa u kraljevskom gradu podno Kalnika desetljećima više  nikakvi lokalni „dušebrižnici“ neće morati brinuti.