Na pola puta između Verone i Innsbrucka, udaljen jedva dvjestotinjak kilometara zračnom linijom od Venecije, u dolini usred talijanskog dijela Julijskih Alpa smjestio se grad Bolzano. Ili, na njemačkom, Bozen. Oba su naziva ravnopravno u upotrebi, ovaj se glavni grad pokrajine Južni Tirol može podičiti dvojezičnošću, toliko pedantnom da su nazivi svake ulice i trga, svaki natpis na trgovinama i putokaz ispisani na talijanskom, a odmah zatim i na njemačkom, dok se često puta za turiste nađe i treća verzija na engleskom.
Povijest kaže da je Bozen od Austro-Ugarske anektirala Italija nakon Prvog svjetskog rata na temelju tajnog ugovora s Velikom Britanijom, a Mussolini je zatim na području gotovo etnički čisto njemačkog življa provodio intenzivan program talijanizacije kroz 32 mjere, od kojih su neke bile vrlo zloglasne. No, kakva god da je bila povijest, sadašnjost u tom kulturnom, turističkom i gospodarskom središtu regije svakako je bogata i intenzivna, i vrijedi ju doživjeti.
Na karti grada postavljenoj u samom centru, na trgu popločanom “kockama”, odmah do središnje katedrale, može se uočiti ukupno osam crkava, broja jednakog onom križevačkih crkvenih tornjeva. U najužem središtu smjestile su se neke važne kulturne ustanove, poput Monteverdijevog konzervatorija, prirodoslovnog ili novog muzeja suvremene umjetnosti, kao i spomenik pjevaču Waltheru von der Vogelweide po kojem je glavni trg dobio ime ili pak monument pobjedi koji je 1928. dao izgraditi već prije spomenuti fašistički lider. Posebno je interesantan arheološki muzej, u kojem obitava Ötzi – mumija stara oko 5300 godina koju su, očuvanu u alpskom ledu, 1991. otkrili njemački turisti.
Bolzano je poznat i po dvorcima. U jednom od njih, dvorcu Haselburg (Flavon), živjela je tijekom 17. stoljeća i bozenska plemićka obitelj Kiepach, u čije je vrijeme dvorac i dograđivan. Oko 1800. godine Baltazar Ignac Kiepach se iz Tirola preselio u Hrvatsku, a radilo se upravo o pradjedu Marcela Kiepacha, “umnog čudovišta”, križevačkog izumitelja i danas na međunarodnoj sceni, nažalost, praktički potpuno nepoznatog istraživača. Vrijedi spomenuti da ove godine pada stota obljetnica prvog poznatog Kiepachovog patenta – žiro-kompasa.
Unazad samo jedno desetljeće Bolzano je, kao grad od jedva sto tisuća stanovnika, postao i svuečilišni, promovirajući otvorenost prema različitim kulturama i nacijama te mobilnost i razmjenu međunarodnih studenata i stručnjaka. Otuda i naziv Free University of Bozen-Bolzano, iz kojeg se iščitava slobodarska poruka, kao i već spomenuta višejezičnost. Osim studiranja računalnih znanosti, ovo mlado sveučilište nudi studije dizajna i umjetnosti, znanosti i tehnologije s posebnom primjenom u poljoprivredi i proizvodnji dobara, zatim studij pedagogije te studij ekonomije i upravljanja.
Studirati je moguće na bilo kojem od tri prisutna jezika. S porastom broja studenata, ali i bogate turističke ponude, u gradu su otvoreni brojni studentski i hosteli za mlade, a smještaj u jednom takvom, kojim upravljaju članovi rimokatoličkog crkvenog reda Salezijanaca, bio je sasvim ugodno i pozitivno iskustvo. Unatoč nedostatku rashladnog uređaja u sobama i sira za doručak, dok je aparat za kavu s pokvarenim gumbom “Stop” davao posebnu komičnost jutarnjim ritualima zbunjenih gostiju.
U Bolzanu posebno oduševljava okruženost brdima i planinama, jer se pogled niz ulicu nerijetko nastavlja uzbrdo do zelenih proplanaka ili gorostasnih Dolomita u daljini. Planinski pohodi ovdje su poslastica za turiste, u Oberbozenu na 1200 metara vrijedi obići muzej tradicionalnog pčelarstva, svakako vidjeti tzv. zemljane piramide ili se okupati u jezeru Wolfsgruben, navodno jednom od najčistijih u ovom dijelu Europe. Pohodi nisu samo za neumorne, oni kraćeg daha mogu se provozati malim vlakom stoljetnom prugom koja povezuje neka naselja na planini Ritten.
Prije posljednje dionice puta kući, subotnja večer u Veneciji. Okrijepa u egzotičnom šangajskom restoranu u jednoj od pokrajnih uličica, gdje je mir remetilo jedino povremeno pretrčavanje tamnoputnih uličnih prodavača koji su, gonjeni organima reda, bacali za sobom torbice lažnih brandova, a zadihani ih policajci skupljali i odnosili. S obzirom na učestalost kojom se ova “igra” odvijala, činilo se kao da zapravo nema kraja. Slično kao i provjera putnika na slovenskoj granici, gdje se mlada Kanađanka čudom čudila kakve li su to mjere potrebne pri prelasku vlaka iz Ljubljane do Zagreba. Stihovi jedne pjesme kažu: “svako pleme crta granicu, svi bi hteli svoju stranicu”, no neki se jednostavno ne zamaraju granicama, već im je čitav svijet otvorena cesta.
