Misterij: Gdje su vreće za smeće?

 Dragi naši sugrađani, ispričavamo se ako ste u  subotu htjeli kupiti vreće za smeće ili ste stvari iz trgovine nosili u naručju , ali vreća je nestalo jer su tečajci planinarske škole sve zalihe pokupovali…A zašto, pitate se? Priča počinje s najavom vrlo lošeg vremena za vikend, kiša, bura, i opet kiša.Uzaludno tražim dodatnu prognozu na internetu nadajući se da su Sijerković i Vakula barem malo u krivu, makar znam da se to njima rijetko događa.

No i na internetu ista slika: cijela Hrvatska, posebno onaj dio kamo mi krećemo za vikend u riječko zaleđe, nemilosrdno je oslikan oblacima, svuda po dvije crtice za kišu, a na području Rijeke maksimalni broj i još slomljena strelica preko cijelog oblaka kao najava grmljavine…Zovem druge tečajce da ih pitam idu li na izlet bez obzira na prognozu. Koni odgovara: „ Idem makar riknul!“ Pa onda idem i ja, makar riknula. U međuvremenu dobivamo mail ohrabrenja od našeg učitelja Roberta.

Citiram: „Kiša u planini nije nužno loša stvar, planinu treba upoznati u svim njenim oblicima i prilikama. Osim toga, kiša je na dugi rok neizbježna – kad tad će vas uhvatiti u planini makar ste planirali ići samo po lijepom vremenu.“ Da, da…velike mi utjehe. Uslijedili su savjeti za kišni izlet i opet citiram Roberta: „Svakako nekoliko najlonskih vrećica stavite u ruksak da osigurate da stvari ostanu suhe i za manipulaciju mokrim stvarima.“  Nadam se da je sada svima jasan misterij nestalih vreća i vrećica.
   Naoružani vrećama krenusmo u subotu ujutro praćeni oblacima, vjernim pratiteljima, do Podkilavca, sela iz kojega krećemo prema domu na Hahlićima. Kišica kapa u malim sitnim kapljicama kao da se smilovala kad nas je vidjela kako teglimo ruksake omotane u raznobojne vrećice…kapa toliko da nam hladi obraze, zahuktale od uspona. Kad sam nakon sat vremena uspona počela razmišljati pa što mi je sve to trebalo: kiša, oblaci, magla u daljini… stvorila se slika koja mi je razgalila dušu i izazvala strahopoštovanje: zlatnozeleni pašnjaci na kojima pasu divlji konji, vranci, bjelci, riđani.

Gledaju nas slučajne putnike i gordo stoje u svojoj planini, uspinjući se na zadnje noge pokazujući da taj dio planine pripada njima. Vidim im u očima da i oni poštuju nas što smo  odlučili posjetiti njihovu planinu i odaju nam počast svojim topotom po travnjacima koji za njih život znače, kao i kalići (deminutiv od kal,lokva) s vodom po kojima su Hahlići dobili ime.

 Razdragana krajolicima koji su ostajali iza nas, a još više onima koji su nas pozdravljali dolazimo u novouređeni dom gdje nas čekaju ljubazni domaćini koji su se potrudili da nas dočeka topla peć, vrući čaj i fina večera. Nakon večere morali smo ponoviti čvorologiju i opet rado, da pokažemo našem čvorologu nad čvorolozima Hrvoju da smo ipak nešto naučili. Robert nas je poučio kako se snalaziti u planini koristeći kartu i GPS.

Navođeni zdravim umorom, ušuškali smo se u krevete a kiša nam je cijelu noć svirala uspavanku, slijevajući se niz novi krov doma…mislim si: neka pada, voda život znači mojim prijateljima konjima. Kiša nas je toliko mazila da je jutro prepustila buri da do podneva, kad smo se vratili sa šetnje po Paklenom, uistinu netaknutom carstvu prirode, rastjera sve oblake i otvori nam vidike na otoke Krk, Cres, Lošinj te na okolne vrhove. Radosni, sa zgužvanim vrećama u ruksacima, uputili smo se prema autobusu u Podkilavcu, putem „pod Planinu“. Došla sam kući, vjerujem i moji dragi tečajci, u nedoumici…jesmo li šetali bajkom ili se uistinu penjali planinom. Mislim da ću morati ponoviti izlet na Hahliće da se uvjerim je li ovo bio predivan san ili još ljepša java…