Koncert Petaka za đaka kao ‘P.O.I.N.T. na i’ križevačke solidarnosti

Malo tko je od gotovo tisuću građana Križevaca i okolice na tribinama sportsko-školske dvorane ostao skrštenih ruku kad se s pozornice prolomila muzikalna ‘Neka cijeli ovaj svijet’, kao finale koncerta Petaka za đaka. Svi su, čini se, a to je opći dojam onih koji su postfestum komentirali koncert, burnim aplauzom nagradili ne samo izvođače – Tamburaški orkestar HRT-a i vokalnog solista Đanija Stipaničeva (uz kratku podršku HPD-a Kalnik), već i volontere iz Udruge P.O.I.N.T.

A upravo su oni do zadnjih trenutaka uoči samog nastupa 1. prosinca navečer, bili na iglama, nesigurni hoće li građani prepoznati njihov trud i ovogodišnje zalaganje za humanitarnu akciju Five4Kids, obzirom na to da im je u sedam godina trajanja te akcije za pomoć djeci s posebnim potrebama Križevaca ovo bio najdelikatniji organizacijski zalogaj.

I laknulo im je kad je početak koncerta kasnio, jer se dvorana nemilice punila, čime je potvrđeno da ‘još negdje ljudi ima koji vjeruju u spas’, tj. dobrotu.

Tamburaški orkestar HRT-a sa svojim je maestrom Sinišom Leopoldom u Križevce došao na poziv i poticaj svojeg člana, Igora Kudeljnjaka i, kako reče Leopold, uopće nisu dvojili, već su prionuli probama i s Đanijem Stipaničevim pripremili set najljepših pjesama Vice Vukova. Sam Stipaničev svojom bojom glasa, tenor-baritonom za koji će sam u šali reći da nije ni jedno ni drugo, i Križevčanima se predstavio kao jedini Vicin nasljednik.

Kroz više nizova pjesama, posloženih tematski kao presjek Vukovljevog opusa – od zagorskog, do dalmatinskog i ‘nacionalnog’, Stipaničev je animirao sve u dvorani, a profesionalnim držanjem (pa, po struci je zapravo profesor biologije!) ostavio dojam pristupačne zvijezde, s kojom bi svatko zapjevao.

I tamburaši Hrvatske radiotelevizije, jedini hrvatski profesionalni ansambl izvođača na tim trzalačkim instrumentima, a koji nagodinu slavi 70 godina postojanja, bili su na visokoj razini nastupa. Maestro Leopold priznao je da mu je čast nastupati u Križevcima, gradu kojeg je, zbog iznimnih uspjeha orkestara Glazbene škole pod vodstvom maestra Stjepana Fortune, prozvao i metropolom tambure.

Počastili su oni Križevčane i s nekoliko ‘ne-Vicinih’ instrumentala i potpurija, nakon kojih je pljesak također zavladao dvoranom. Sjajno ozvučenje i odmjerena vizualna kulisa samo su dodatno doprinijeli dostojanstvenosti čitave večeri.

Ovoj human(itar)noj večeri poseban je ton davao i voditelj Branimir Pofuk. Dosad nepoznat u toj ulozi, ovaj novinar, kolumnist, muzikolog, Zagrepčanin rodom iz Križevaca, svojim verbalnim istupima oplemenjivao je glazbeni sadržaj, ne skrivajući i ponos što je Križevčanin i što se sve ovo odvija upravo u Križevcima.

‘Ovo je moj grad’ – poručio je Pofuk aludirajući na Vicinu Tvoju zemlju, a koncert odjavio nadom da cijeli svijet može postati bajka, jer te prosinačke večeri pobijedila je dobra volja, koja će djeci i mladima Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju i članovima Udruge za pomoć osobama s mentalnom retardacijom uljepšati dolazeće blagdane.