Perje

“Svi živimo pod istim nebom, ali su nam  obzori različiti.”
— Konrad Adenauer (1876.-1967.), njemački kancelar
 

Gradski cinik kojega srećem kad ujutro u Osječkom dućanu u centru kupujem kajzericu kaže mi jučer: “Da bi grad bio grad mora ispuniti tri osnovna uvjeta: imati sposobnog gradonačelnika, dobrog župnika i solidan nogometni klub. Mi nemamo ni jedno od toga, zato smo samo selo pored Vrbovca!”
Fascinirala me ta britkost izrečena u hipu, definicija grada iz usta starog tribuna i zajebanta, ta kritičnost na rubu rezignacije. Ja, recimo, ne vidim da je baš sve tako crno. Mislim da nam je nogometni klub sasvim dobar.

U lokalnim novinama (biltenu) na 24 stranice gleda me vedar lik tužnog gradonačelnika i njegove svite. Sv. Nikola obećanja sipa iz rukava, kiti se tuđim perjem: Strojometal-MEP, Obrtnička (nezavršena škola) i asfalt na Ratarni – tuđe su pare i trud, poslovne i ine veze pa i zasluge. Kulturne i humanitarne priredbe u gradu organiziraju udruge, neke na margini interesa i podrške gradske vlasti. Ono što posebno iritira su obećanja. Gornji Čret, Brza autocesta, Dom za starije… Pa taj Čret se spominje već 10 godina, a na ledini uz prugu i dalje pasu krave. Stari i sami, promrzli i gladni, umiru nam na cesti. Čelnici opozicije spavaju, čekaju izbore, radnici čekaju plaće, obrtnici kredite, banke  pologe, oranice traktore, plugovi volove. Župnik s oltara druži se s bogatima i moli za sirotinju. Radio svira “po željama” (u oficijelnom programu, po izričitom naputku Marije Antonette, Đole je zabranjen. Marija, naime, čeka ratnu reparaciju).

Gostovanje kazališne predstave gleda 30-tak ljudi, kino-salom caruju duhovi, izložbe posjećuje uski krug prijatelja i poznanika, promocije knjiga su u polumraku hladne dvorane. Kada sunce zađe, grad je prazan i tih kao groblje. Kroz spuštene rolete bljeskaju TV-ekrani jer je od 8 do 28 turska serija od 1001 epizode. Samo ovisnici hodaju polumrakom tražeći najbliži šank da utope samoću i tugu jednog vremena koje ih je kao usud zapalo da mu svjedočimo svojom nemoći.

Zašto je tome tako?
Grad nema svog predstavnika u visokoj politici, u Vladi, Saboru, ministarstvima, tamo gdje se donose odluke i dijele kolači. Okolni gradovi i gradići imaju i sabornike i ministre (Vrbovec, Koprivnica, Bjelovar, Varaždin). Križevci imaju tek župana po “sili zakona”, ali zna se tko u županiji vuče konce i kamo. Pa, dakle, da bi se u igri velikih riba našlo mjesto za našeg čovjeka (molim, tko bi to bio od postojeće nomenklature?), taj netko treba i mora imati muda. Imati jaja!

Župan se hvasta u “Podravskom listu” jer je samom Sv. Ocu poklonio pisanice. Ako nekome pokloniš jaja, tada ti i ona druga stvar, potrebna za život, ne funkcionira najbolje. Tu ne pomaže ni Sveti otac Papa. Da, u gradu se ne dešava ništa značajno, jer Križevci nemaju političara koji ima i zna kamo treba položiti jaja, za mir u kući i dobrobit grada.
Stoga, ukinimo Grad i općinu, ukinimo vojsku i policiju, isključimo struju i vodu, ugasimo radio i televizore, ne čitajmo novine, zabranimo glazbu, ukinimo kulturu i obrazovanje, porušimo škole i vrtiće, zapalimo preostale tvornice i spavajmo. Što će nam sve to? Imamo u Zagrebu, brzom cestom za pola sata ste u Cinestaru.
Probijam šifru generalštaba Sjeverne Koreje da saznam imaju li im rakete s atomskim glavama domet do Križevaca. Nije mi do materijalne štete, ne daj Bože da nas probude.

P.S. Kroz prozor mi dopire galama. Pucaju stakla, suklja dim. Građani su na ulici! Policijska vozila kruže gradom, šmrkovima rastjeruju mase. Započela su hapšenja. Upravo saznah razlog: Poglavnik zabranio radijski prijenos sjednice Gradskog vijeća, prvi u njegovoj vladavini. Skrivena tema: PRORAČUN.  Građani se ne daju jebati. Križevci su moj grad!